Preodgoj hrvatskih učenika
Problematičnim se kod Građanskog odgoja pokazalo nekoliko stvari: isti i vrijednosno bliski autori i provoditelji, izbor škola za eksperimentalno provođenje, povezanost s udrugama koje su se osramotile u literaturi Zdravstvenoga odgoja, pozivanje na znanstveno neutemeljene teorije poput feminizma i rodnih teorija, nespominjanje pojma domoljublje. Samo iz pogleda na sastav govornika na sjednici na Pantovčaku vidljivo je koje su strane stajale iza programa Građanskog odgoja: predstavnici Mreže mladih, Centra za mirovne studije (CMS), GONG-a, Foruma za slobodu odgoja, Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI).
Građanski odgoj i obrazovanje uvodi se u hrvatske škole
Tema Građanskog odgoja i obrazovanja usko je povezana s temom Zdravstvenoga odgoja (ZO). Tematika ZO-a, posebice četvrtoga modula Kurikula, obilježila je prijelaz 2012/13, kao i gotovo cijelu prvu polovicu prošle godine. S dolaskom prof. dr. Judith Reisman omogućeno je dotad tihoj Hrvatskoj da digne glas i poruči da je nedopustivo ponašanje koje zanemaruje velik broj građana ove zemlje; da izrazi svoje neslaganje i žestoko se odupre uvođenju liberalističkoga učenja o spolnosti sumnjive pozadine.
Danas znamo da glavni autor toga modula prof. dr. Aleksandar Štulhofer dolazi s kontroverznoga Kinseyjeva instituta; ustanove koja svoju arhivsku građu još ne daje na uvid javnosti, koju su potresali skandali seksualnoga zlostavljanja dojenčadi i male djece. Vrijednosno gledajući, sadržaj modula Spolna/rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje bio je odraz preporučene literature.
Cijeli se slučaj naposljetku ispolitizirao. Tako su na jednoj strani prividno bili Crkva i njezina „ideologija”, politička desnica i konzervativne udruge, a s druge Vlada, znanost i (pro)vladine udruge okupljene pod imenom Platforma 112. Uzrok problema pri uvođenju ZO-a u hrvatsko školstvo nije bio ni u demagogiji ni u (rodnoj) ideologiji, već pravnoj proceduri. Kurikul je Ustavni sud „rušio” na školskim pogreškama i kršenju zakonski vrlo jasno propisanih pravila. Iako je ZO prisilno uveden, taj je predmet danas opet na Ustavnom sudu, i to, paradoksalno, iz istih razloga.
Razumijevanje demokracije izvor je problema koji se proteže posebice kroz životno vrijednosne teme kojima se hrvatsko društvo nastoji promijeniti. Poznato je da se društva korijenski mijenjaju utjecanjem na što mlađe naraštaje. U tom je kontekstu znakovita misao seksologa Štulhofera u intervju dnevnim novinama 2011: „Nakon srednje škole imao sam veliki otpor prema građanskom, intelektualnom društvu. Taj bunt bio je povezan s velikim simpatijama za hipi pokret, kulturnu revoluciju i ljevičarstvo. Smatrao sam da moj izbor zanimanja mora biti odraz tog bunta… Sa svojih 17 godina smatrao sam da se revolucija u društvu može pokrenuti jedino ako promijenimo klince već u vrtiću. To je bio veliki plan.”
S početkom nove školske godine predsjednik Ivo Josipović sazvao je sjednicu Vijeća za socijalnu pravdu s temom Građanskog odgoja na kojoj su predstavnici civilnoga društva bili pozvani dati svoj prinos
Ispadi mržnje
Uvođenje ZO-a, kao i Građanskoga odgoja i obrazovanja (GOO) svakako je poželjno jer je vrijeme da se mladež obrazuje o osnovnim stvarima važnima za odrastanje, sazrijevanje, suživot s različitima, prihvaćanje drugih, poštivanje i komunikaciju s neistomišljenicima te da na znalački način sudjeluje i aktivno utječe u društvenom i političkom životu „hrvatske domovinske zajednice”, kako Hrvatsku naziva predloženi Kurikul GOO-a. No potrebna je i altera pars, bez koje u demokraciji nema rasprave i dijaloga.
Mnogima je to lani zasmetalo, toliko da je dolazilo do nekontroliranih reakcija, ispada mržnje, uglavnom onih koji se zaklinju u liberalizam, toleranciju, društvenu različitost, pravo na drukčije mišljenje. Dobro je da je hrvatska javnost uvidjela stvarno stanje kod mainstream sastavnica civilnoga društva, posebice onih iz Platforme 112, kojima država daje velike količine novca (nedavno je udruga Vigilare provodeći istraživanje pokazala da se broj 112 odnosi i na iznos novca koji su dobili kao donacije u posljednjih desetak godina, od čega je 25 posto došlo od države, tj. svih građana ove zemlje). U proteklom razdoblju mnoge su maske pale, a deklarativni liberali pokazali su se zapravo lažnima.
S početkom nove školske godine predsjednik RH Ivo Josipović sazvao je sjednicu svojega Vijeća za socijalnu pravdu s temom Građanskog odgoja i obrazovanja na kojoj su predstavnici civilnoga društva bili pozvani dati svoj prinos. Bez obzira na predsjednikove motive izbora raznovrsnih predstavnika javnosti (i prvoga pozivanja predstavnika dijela javnosti s kojima, nije tajna, nije istomišljenik), izbjegavanje neželjenih situacija iz slučaja Zdravstvenoga odgoja, pokazivanje pluralnosti (makar i formalne), predizborna godina ili nešto drugo, taj potez je pohvalan jer se konačno dogodilo ono za čime je u prošloj godini postojala velika potreba (na što se demokratski izabrana Vlada oglušivala) – dijalog.
Minula je godina, mogli bismo reći, bila godina one Hrvatske koju najveći medijski koncern u Hrvatskoj smatra zabitom, zaostalom, klerikaliziranom, katolibanskom masom, za koju suprotna strana smatra da je urotnički organizirana, međusobno vješto povezana s jakim pozadinskim vezama tajnovitih organizacija. Dok ćemo jedni o drugima imati takvu iskrivljenu sliku, bojim se da se do minimuma kao što je dijalog neće ni ubuduće lako dolaziti.
U Hrvatskoj danas, kao i svagdje u demokratskim društvima, postoje različiti vrijednosno oblikovani sustavi, a u skladu s time i različita mišljenja. To je u demokraciji toliko normalno, svakodnevno i uobičajeno, no nekima u Hrvatskoj teško prihvatljivo i strano. U „hrvatskoj domovinskoj zajednici” takve rasprave dogodile su se prvi put. No nepodnošenje (netoleriranje) drugoga i drukčijega problem je upravo za GOO.
Ideološka i vrijednosna obojenost sadržaja
Problematičnim se kod Građanskog odgoja pokazalo nekoliko stvari: isti i vrijednosno bliski autori i provoditelji, izbor škola za eksperimentalno provođenje, povezanost s udrugama koje su se osramotile u literaturi Zdravstvenoga odgoja, pozivanje na znanstveno neutemeljene teorije poput feminizma i rodnih teorija, nespominjanje pojma domoljublje. Samo iz pogleda na sastav govornika na sjednici na Pantovčaku vidljivo je koje su strane stajale iza programa Građanskog odgoja: predstavnici Mreže mladih, Centra za mirovne studije (CMS), GONG-a, Foruma za slobodu odgoja, Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI).
Na stranicama CMS-a nalazi se i izvješće s konferencije o uvođenju GOO-a održane u Vodicama 18. lipnja 2013. koju je sazvao CMS u suradnji s Mrežom mladih i sveprisutnim GONG-om, a na kojoj su, među ostalima, sudjelovali i ministar Jovanović, ravnatelj AZOO-a Vinko Filipović, predstavnici Vladinih ureda za ljudska prava… Udruge sve to provode „u sklopu projekta Novo doba ljudskih prava i demokracije u školama”.
Dojam je da je riječ i o novim ljudskim pravima; pojmu kojim se lani u Hrvatskoj olako baratalo i na kraju manipuliralo. Ishodište toga „novoga doba” jest ideologija relativizma, što znači da nema jedne istine o čovjeku, njegovoj naravi i postojanju. Takve privatne istine rezultiraju postupcima koji postaju legitimni kad god se provode pod krinkom ljudskih prava. Teško bi se tvorci Opće deklaracije o pravima čovjeka iz 1948. složili s današnjim tumačenjem i popisom „novih” ljudskih prava.
Da postoji problem i kod poimanja pluralnoga društva, pokazuje prva točka „ključnih zaključaka i preporuka” iz izvješća s konferencije u Vodicama: „Rezultati istraživanja i dalje pokazuju visok stupanj apolitičnosti mladih kao i nisku participaciju u životu zajednice. Stavovi mladih su konzervativniji i isključiviji od starijih generacija. Prisutni akteri Građanski odgoj i obrazovanje vide kao put ka promjeni te situacije.” Što reći o tim „akterima” koji smatraju da su konzervativne vrijednosti nešto što je objektivno negativno? Proizlazi da je legitimno samo ono što je u skladu s njihovim stajalištima. Takav se mentalni sustav zove jednoumlje.
Zanimljiv je i izbor škola u kojima se već drugu godinu GOO eksperimentalno provodi, za što su nadležni CMS i GONG. I te su se škole očigledno birale po ključu stranačko-regionalne podobnosti jer područja na kojima se škole nalaze većinsko je biračko tijelo aktualne koalicije. Valja uzgred spomenuti i pitanje provođenja koje je u, satnicom preopterećenom, sustavu uvijek osjetljivo za učenike koji sigurno neće pozitivno gledati na dodatni predmet.
Njegovo je provođenje isplanirano od 1. razreda osnovne do 4. razreda srednje škole s 35 sati svake školske godine i to kao: obvezan međupredmetni i izvannastavni sadržaj 1–6. r. osnovne; obvezan međupredmetni i izvannastavni sadržaj i/ili zaseban izborni predmet 7–8. r.; za prva dva razreda srednje škole u obliku obveznoga i međupredmetnoga sadržaja, dok je u 3. i 4. r. zamišljen kao modularna i izvannastavna aktivnost.
Ne treba zaboraviti ni da se Priručnik za nastavnike GOO-a i već izrađena power point prezentacija nalaze na stranicama Mreže mladih. Zasad je taj priručnik formalno tek predložen, ali lako je zaključiti da će i kao jedini ubrzo postati služben.
Iz pogleda na popis preporučene literature svoje autorsko mjesto ponovno su našle organizacije poput CMS-a, Foruma za slobodu odgoja, CESI-ja. Priručnik za nastavnike sadrži poglavlje Dopuna tekstu o ljudskim pravima: Rodna ravnopravnost, koje se poziva na feminističke teorije i prakse koje su, „pokazale da „’muškarci’ i ‘žene’ nisu prirodne ili biološke kategorije već rezultat historijskih, političkih, ekonomskih i društvenih utjecaja”. Lako je pretpostaviti da će i vrijednosti GOO-a biti jednostrano obojene istim vrijednosnim obrascem.
Prigovor da ovaj Kurikul ne poznaje pojam domoljublje već se mogao čuti. Bilo bi logično i prirodno da se „osjećaj domovinske pripadnosti” i „pripadnost svom nacionalnom identitetu” (str. 22 Kurikula) naziva domoljubljem, no to nije slučaj. Unatoč javnom čuđenju dr. sc. Vedrane Spajić-Vrkaš s FFZG-a, jedne od autorica i sudionice projekta GOO-a, pretraga dotičnoga Kurikula to vrlo jasno pokazuje. U zapadnim zemljama na koje se navedene organizacije civilnoga društva u mnogočemu pozivaju taj je pojam uobičajen, normalan i prisutan u uporabi bez sustezanja.
Informacija i odgajanje
Dojam je da mnoge sastavnice iz Platforme 112 postoje radi svjetonazorskih obračuna. Mentalno jednoumlje, politikantstvo, opterećenost svjetonazorskim revanšizmom i moralni relativizam ograničenja su koja priječe te sastavnice građanskoga društva da na objektivan način djeluju „u cilju promicanja i unapređenja ljudskih i građanskih prava te ohrabrivanja i osnaživanja građana i građanki za što aktivniju participaciju u procesima donošenja političkih odluka”, kako stoji u GONG-ovu Statutu.
Građanski odgoj itekako je potreban. Na tome se radi već niz godina u suradnji s Filozofskim fakultetom u Zagrebu te navedenim udrugama koje su se u prošlogodišnjem razdoblju potpuno diskreditirale u svjetonazorskim trvenjima. Tada smo u ponašanju civilnoga društva, medija, političara te usputnih prolaznika mogli samo vidjeti mnogo predrasuda, diskriminacije, stereotipa, ismijavanja i ugnjetavanja, vrijeđanja i omalovažavanja jer netko drukčije misli. Vlada, pak, pokazuje da ne postoji ni želja da pri izradi programa budu podjednako zastupljeni predstavnici cijeloga društva.
S obzirom na to da je škola odgojno-obrazovna ustanova, logično je da predmeti koji se u njoj predaju imaju obrazovnu i odgojnu funkciju. Kad bi se radilo samo o „pružanju informacije i svladavanju određenih vještina”, tada bi naziv „obrazovanje” bio točniji, što sa Zdravstvenim odgojem nikako nije bio slučaj, već je riječ o preodgoju. Iz naziva Građanski odgoj i obrazovanje jasno je da je cilj i dati informaciju i odgojiti. No ako bude riječ o pokušaju preodgoja, roditelji će, nedvojbeno, znati ponovno reagirati i odgovoriti.
Autor: Ivan Mihanović/Vijenac
