Ivan Miklenić: Prva dobrobit članstva u EU
RAZMIŠLJANJE UMREŽENIH KOMUNISTIČKIH MOĆNIKA – Kad je Hrvatska već tu, onda treba u njoj što je moguće više toga razoriti i uništiti
{jathumbnail off}Makar zasada malu, članstvo Republike Hrvatske u Europskoj Uniji ipak donosi prvu dobrobit: zahvaljujući europskom uhidbenom nalogu u Hrvatskoj su ipak otvorena barem neka pitanja komunističkih i udbaških egzekucija, a time i naravi i posljedica komunističkoga režima i aktualnoga utjecaja tobože bivših jugoslavenskih obavještajnih služba. Snaga tih služba upravo je prepoznatljiva i najuočljivija sada i prosječnim građanima po kaosu koji se glede uloge i djelovanja tih služba sustavno i namjerno stvara u javnosti da se ne bi mogla razlikovati, kako narod kaže, stabla od šume, tj. da bi stvarnost i istina i dalje ostale žrtvovane različitim interpretacijama i obmanama.
Nažalost, za hrvatsku stvarnost iznimno je važna čak sama činjenica da je to pitanje ipak otvoreno, jer da nije bilo europskoga uhidbenog naloga, i dalje bi svi oni koji bi tu i tamo upozoravali na nerazriješeno zločinačko nasljeđe i na njegovo kontinuirano djelovanje bili proglašavani bezumnima i zlonamjernima. Demokratski proces, koji je u Hrvatskoj sustavno priječen, zaustavljan, zlorabljen i interesno usmjeravan, ipak se ne može zaustaviti. Jamstvo tome je i Europska Unija i neke članice, poput Njemačke, koje točno znaju što je najveći problem hrvatskoga društva i zašto nije moguć napredak Hrvatske ni na kojem području koje kontrolira politika.
Aktiviranje europskoga uhidbenog naloga tek 6 mjeseci nakon ulaska Hrvatske u Europsku Uniju učinak je zakona nazvanog lex Perković a kojim je sadašnja vlada lijevoga centra kupila još rok od pola godine za sve one snage koje stvarno kontroliraju najvažnije segmente hrvatskoga društva. »Kupovanje« tih pola godine potvrđuje s jedne strane da je u Hrvatskoj predobro umreženim moćnicima koje je generirao komunistički režim, a koji su spremne na sve, a s druge strane da su vlade zapravo s golemom rezervom priželjkivale članstvo Hrvatske u Europskoj Uniji. Naime, nikome, čak ni hrvatskim ekstremnim nacionalistima, ako takvi postoje, nije članstvo Hrvatske u Europskoj Uniji toliko nepoželjno koliko je to tim umreženim moćnicima. Upravo njima ne odgovara da Hrvatska bude ni pravna, ni demokratska, ni stabilna, ni gospodarski prosperitetna država, zapravo ne odgovara im ni postojanje Hrvatske, ali kad je već tu, onda treba u njoj što je moguće više toga razoriti i uništiti, a zaštititi isključivo svoje grupne i individualne ekonomske i financijske interese, kao i – što je dulje moguće – svoju moć.
Da vlade nisu ozbiljno pripremale Hrvatsku za članstvo u Europskoj Uniji, vidljivo je iz mnogih pokazatelja na gotovo svim područjima društvenoga života, najrječitije po neosposobljenosti da Hrvatska koristi sredstva europskih fondova koja su joj namijenjena. Nisu li svako ministarstvo i vlada trebali još prije ulaska Hrvatske u Europsku Uniju organizirati odgovarajuće sastanke sa svima kojih se to tiče da se navrijeme poduzme sve što je potrebno da se upotrijebe predviđena europska sredstva? Nije li ministar poljoprivrede trebao održati onaj radni sastanak za županima barem npr. u ožujku 2013. koji je održao 10. siječnja 2014. i već onda predstaviti mogućnosti ulaganja u ruralna područja? Umjesto toga ministar je sada na taj sastanak došao tek s nacrtom Programa mjera ruralnog razvoja 2014-2020. godine i doslovno je – kako prenose mediji – na tom sastanku rekao: »Republika Hrvatska, kao nova članica, nema program ruralnog razvoja, već prvi put u povijesti priprema ovaj strateški dokument koji mora proći pravni put kao i u svakoj zemlji članici.« Nije li činjenica što Hrvatska nema nikakav vjerodostojan ni opći program razvoja zemlje jasan pokazatelj baš da to nekome odgovara odnosno da baš to stvara okolnosti za ispunjavanje interesa moćnika koje je generirao komunistički režim. Očito je neka dobrobit što Europska Unija sada ipak prisiljava Hrvatsku da donese program ruralnog razvoja, jer da toga pritiska nema, po interesima sadašnjih moćnika toga programa još dugo ili nikada ne bi ni bilo.
Makar djelomično i selektivno otvaranje komunističkog nasljeđa u Hrvatskoj popraćeno je nevjerojatnom izjavom »visokog izvora u vladi« da je vijeće Županijskog suda u Zagrebu odlukom o izručenju jednog od traženih od njemačkoga pravosuđa »izvršilo državni udar s vodenim pištoljem«. Zar ta izjava ne otkriva otvoreno političko svrstavanje uz moćnike komunističkog režima i nečuveno verbalno rušenje ustavnog poretka u Hrvatskoj? Upravo je na tom tragu i napad na hrvatsko sudstvo koje je objavio Jutarnji list u subotu optužujući sudstvo, a ne politiku i političare, što je Hrvatska »zemlja pravne nesigurnosti«. Više je negoli preuzetnost govor novinara Jutarnjeg o tobožnjoj »nekompetentnosti hrvatskoga pravosudnog sustava«. Naime, Hrvatska je uvelike »zemlja pravne nesigurnosti«, ali ne zbog pravosuđa nego zbog političke volje koja čuva kaos da bi se namirili moćnici komunističkoga režima i njihovi simpatizeri, i koja ne želi strane investicije jer bi, kad bi u Hrvatsku došle ozbiljne strane investicije, Hrvatska morala postati zemlja pravne sigurnosti. Nije li npr. aktualni stečaj Imunološkog zavoda, jedinstvene strateške hrvatske tvrtke, rječiti pokazatelj političke volje za razaranje nacionalnih vrijednosti na djelu? Nije li više nego strašno opravdavanje takvoga postupanja koje predstavlja već naslov u Jutarnjem listu od 12. siječnja: »Ne treba roniti suze nad Imunološkim nego spašavati ono što još vrijedi – cjepiva«?
Nije li očito da je Hrvatskoj hitno potrebno što više dobrih pravnih, gospodarskih i demokratskih zasada Europske Unije, ali i političara koji će ih željeti primjenjivati, kao i novinara koji će ih popularizirati?
Ivan Miklenić / Glas Koncila
