IVAN MIKLENIĆ: Što se događa s opozicijskim političarima?
Nositelji vlasti u Hrvatskoj prošlog su tjedna učinili dva značajna poteza, jedan pozitivan i jedan negativan: podnijeli su 17. siječnja protiv MOL-a arbitražnu tužbu Komisiji UN-a za međunarodno trgovačko pravo u Ženevi, a samo dva dana ranije »zaboravili« su da je toga dana bila 22. obljetnica međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske kao neovisne i samostalne države. Kao da je očito da je nositeljima vlasti preteško ili prezahtjevno da bi bili stalno konstruktivni pa moraju barem u nečemu zakazivati. Takvo ponašanje nositelja vlasti otvara golemi prostor za djelovanje političke opozicije, a budući da takvoga djelovanja također nema, nameće se pitanje: Ima li Hrvatska uopće političke snage koje bi osim borbe za položaje bile sposobne ili primjereno upravljati zemljom i njezinim bogatim resursima ili biti stvarna, djelotvorna i efikasna opozicija?
Arbitražna tužba protiv MOL-a, kako javljaju mediji, podnesena je gotovo u posljednji čas jer se 30. siječnja navršava punih 5 godina kako je tadašnji predsjednik vlade potpisao ugovor o predaji upravljačkih prava MOL-u nad INA-om, premda ta tvrtka nema pedeset posto plus jednu dionicu INA-e i 30. siječnja 2014. nastupila bi zastara. Podizanje arbitražne tužbe u posljednji čas znači da je mađarska tvrtka punih pet godina mirno, bez stvarnoga osporavanja, upravljala jednom od najvećih i najvažnijih hrvatskih tvrtka, a to će se i nastaviti sve do eventualnog pozitivnog rješenja arbitražne tužbe. Što je MOL uživao mir dok je na vlasti bio potpisnik takvoga ugovora, posve je razumljivo, ali nije razumljivo kako su se s tim mogle miriti, ako im je imalo stalo do općega dobra Hrvatske, prijašnja vlada koju je vodila predsjednica, a i sadašnja pune dvije godine. Također nipošto nije razumljivo i nema nikakvoga opravdanja što su takvo upravljanje INA-om nijemo promatrale i tolerirale gotovo sve političke stranke i strančice: Zar je i njima nevažno hrvatsko legalno i legitimno opće dobro?
Naime, slučaj prodanih upravljačkih prava (koji je uostalom i predmet sudovanja), slobodno se može reći, tek je vršak goleme sante leda koja pluta pod vodom te nije vidljiva prostom oku pa je baš zbog toga potrebno preispitati ulogu opozicije u Hrvatskoj. Najveća je glupost, koja se ipak više puta pojavljivala u javnosti, da bi Katolička Crkva u Hrvatskoj preuzela ili kanila preuzeti ulogu opozicije, no neprijeporno je da je Crkva dužna, želi li stvarno služiti narodu u koji je utjelovljena, buditi i poticati na dobro, na služenje, i one na vlasti i one u opoziciji. Istina je da sadašnje vlasti nemaju puno sluha za konstruktivne i dobrohotne prijedloge i poticaje iz Katoličke Crkve, a veliko je pitanje jesu li otvoreniji političari i stranke u opoziciji.
Kakav god zauzimali odnos prema poticajima iz Katoličke Crkve, očito je da opozicijski političari strahovito zakazuju i ne daju svoj primjereni doprinos općemu dobru hrvatskoga društva. Mnogi od njih ostavljaju dojam da su posve ili pretežno neupućeni, neinformirani, a za to nema ama baš nikakvoga opravdanja niti ga može biti jer više od 95% relevantnih informacija dostupno je svima koji ih žele upoznati. No, nitko ne može biti upućen i informiran ako za to ne ulaže svjesno i sustavno mnogo neprestanog napora, rada i proučavanja. Posebno je važno da opozicijski političari raspolažu s istinitim podacima i činjenicama usprkos smišljenom i sustavnom stvaranju informacijskog kaosa i usprkos nerijetkim obmanama i poluinformacijama vladajućih. Zvanje svakoga političara, koji imalo želi služiti općemu dobru, zahtijeva višestruke kompetencije, a one se stječu isključivo ozbiljnim studijem i napornim i ustrajnim radom i praćenjem zbivanja, najava i promjena.
Informirani i kompetentni opozicijski političari imaju – i u konkretnim hrvatskim prilikama i usprkos čestim medijskim blokadama – na raspolaganju mnogo legalnih i legitimnih demokratskih sredstava, ali oni od toga arsenala ne koriste gotovo ništa. Tko bi npr. spriječio, kad bi bilo stvarno političke volje i prave svijesti o služenju općemu dobru, da je na pitanju oštećivanja INA-e, kao jedne od najvažnijih hrvatskih tvrtki, već nakon potpisivanja štetnog ugovora 2009. oblikovana građanska ili višestranačka koalicijska inicijativa za zaštitu općega dobra u INA-i? Tko bi mogao pet godina ignorirati djelovanje takve inicijative? Tko bi mogao spriječiti da takva inicijativa preraste i u organizirane demokratske, nenasilne oblike pritiska na vladajuće? Takvo demokratsko poduzimanje inicijativa moguće je i poželjno za rješavanje i sprečavanje gotovo svih hrvatskih promašaja vladajućih političara. Budući da takvih inicijativa ipak nema, nameću se pitanja: Jesu li opozicijski političari tek skriveni suradnici vladajućih ili su pak potpuno nekompetentni ljudi kojima nije mjesto u politici?
Dok su se vladajući političari za svoje prešućivanje 22. obljetnice međunarodnoga priznanja Hrvatske neuvjerljivo opravdavali razlikovanjem »okruglih« od običnih obljetnica (premda se tako ne odnose npr. ni prema Danu ustanka u Srbu ni prema proslavi obljetnice u šumi Brezovica kod Siska ni prema obljetnici ZAVNOH-a…), opozicijski političari su se naprosto izgubili. Zašto barem opozicijski političari nisu organizirali tiskovne konferencije i progovorili o međunarodnom položaju Hrvatske, zašto nisu priredili okrugle stolove, akademije, kulturne i sportske priredbe…? Zašto, kad su znali da vladajući ništa ne pripremaju za obljetnicu priznanja, nisu okupili u prigodne inicijative što više opozicijskih stranka i političara? Je li moguće da je opozicijskim političarima gotovo jedino važno osvajanje makar kakvog kolačića vlasti, a da istodobno ne vide da svojim konstruktivnim i demokratskim djelovanjem baš iz opozicije mogu bitno utjecati na rješavanje svih ključnih problema hrvatskoga društva?
Autor: Ivan Miklenić/glas-koncila.hr
