Izlaz iz slijepe ulice rodne teorije 1/2
Objavljujemo prvi dio referentnog članka kojega je pripremila Lidija Paris. Ovaj članak trebao bi pročitati svatko koga zanima što je to rodna teorija, kako je nastala i koje su njene zamke.
{jathumbnail off}Posebice je važan za one koji zagovaraju rodnu teoriju kao marksističku ideju koja bi navodno trebala dovesti do konačnog ukidanja svih klasnih razlika. Hoće li to biti baš tako ili će rezultat biti upravo suprotan od onoga što se željelo, neka svatko procijeni sam.
U tekstu se istražuje suvremena povijest feminizma i prihvaćanje rodne teorije od strane institucija EU u 90-tima prošlog stoljeća. Suvremeni feminizam zapravo je radikalizacija feminističkog pokreta koji se prestaje boriti protiv samih rodnih uloga u društvu i počinje borbu protiv spola i spolnog identiteta u ime jednakosti. Time feministički pokret zapravo zapada u slijepu ulicu pošto dokidanjem spola sam sebe stavlja u službu neoliberalnog kapitalizma: asimetriju koja postoji uvažavanjem spolne realnosti (ženina sposobnost rađanja) rodni feminizam želi ukinuti – u ime jednakosti. Jednako tako tu istu asimetriju nastoji ukinuti i neoliberalni kapitalizam u ime što većeg profita i radne produktivnosti. Jednakost se stoga prometnula u izrabljivanje na tržištu rada, a tjelesnost bez reproduktivne uloge također je komercijalizirana da bi čovjek, a ponajprije žena, postao roba.
IZLAZ IZ SLIJEPE ULICE RODNE TEORIJE 1/2
Na barjacima postmodernih političkih lobija stoji zaštita ne-normalnosti i konverzija ab-normalnoga u normalno. Nepravda ne nastaje samo ondje, gdje se prema nečemu što je jednako odnosi nejednako, nego i ondje, gdje se s nejednakim postupa jednako.
Susanne Kummer, IMABE – Institut für Medizinische Anthropologie und Bioethik
Feminističke teorije s vremenom su se sve više zaoštravale i radikalizirale. Jedna od njih je i konstruktivistička rodna teorija. Njezina temeljna teza da ništa nije naravno, nego da je sve konstrukt, u međuvremenu je izazvala nelagodu čak i među feministicama, zato što je ljudski identitet vezan uz tijelo. Nitko ne može odustati od svojega spola niti ga može doživljavati samo kao ulogu koju igra. Tijelo je zadano i ono je zadaća. Identitet žene i muškarca treba iznova definirati na temelju bioloških činjenica i antropoloških podataka. Zato treba postaviti jasne granice pojmu „gender/rod“.
1. UVOD
Teorije jednakosti traže svoj danak. O tome govori priča o Prokrustu, čudovištu iz grčke mitologije. U njegovom su kraju živjeli divovi i ne-divovi. Nejednakost je dovela do ugnjetavanja. Samo jednakost donosi pravdu. Divovi bi trebali imati pravo biti ne-divovi, a ne-divovi bi trebali imati pravo biti divovi, razmišljao je Prokrust i dao se na posao. U svojoj nakani nije štedio sredstva. Mjerilo ideala bio je njegov krevet. Onima, koji su bili preveliki za njega, Prokrust bi odrezao noge i druge udove koji su prekoračivali mjeru; one koji su bili premaleni, razvlačio bi do divovske visine. Rezultat je bio žaloban. Iako je cilj bio postignut – konačno su svi bili normirani i jednaki – svi su bili osakaćeni. „Nije li ovo razumno?“, upitao je Prokrust Pallas Atenu, koja si je htjela stvoriti vlastito mišljenje o njegovim osebujnim idejama o jednakosti i pravednosti. Otišla je nezadovoljno mašući glavom. Prokrustova argumentacija ostavila ju je bez riječi. „To je bilo prvi puta da je ona, boginja, čula ideološki govor, i da nije znala odgovoriti“, konstatira Friedrich Dürrenmatt dok prepričava mit o Prokrustu (1980.)[1].
Ova pomisao fascinira još i danas: kada tijelo kao medij subjekta izgubi svoje granice, kada je oslobođeno svojih naravnih zadatosti i kada tjelesne razlike, naime spol, bivaju proglašene zastarjelima zato što se žensko i muško postojanje smatra tek tjelesnom ljuskom, i kada je svatko odgojen tako, da može proizvoljno skliznuti u (spolnu) ulogu onoga drugoga, tada je željeni društveni cilj nadohvat ruke: jednakost među ljudima i odnos među spolovima u kojemu nema dominacije, u kojemu svi imaju iste šanse. To je teorija post-feminističke spolno/rodne rasprave. Ona prožima – katkada više a katkada manje radikalno domišljeno – političke akcijske programe od devedesetih godina nadalje te usmjerava nacionalne i internacionalne tijekove novca. U političkom smislu, uspostavljanje i jamčenje „jednakosti između muškaraca i žena“[2] je upisano u sva područja života EU kao zajednički europski cilj. Ostaje pitanje: drži li teorija o jednakosti spolova svoja obećanja? Ako da, na čiji račun? Odgovara li ona različitim potrebama žena i muškaraca ili ih tjera u nove Prokrustove krevete? Što se događa kada nestane svaka spolna nejednakost? Je li to onda vladavina prava? Ima li još različitosti ili postoje još samo „tekući identiteti“? I konačno: odražavaju li politički programi koji se traže u „rodnim kodeksima“ stvarne probleme „žene i muškarca“ u 21. stoljeću?
Sljedeći prilog donosi kratak prikaz o primjenjivanju pojma roda (pogl. 2); kritičke primjedbe na račun konstruktivističkog pojma roda, prvenstveno one koje dolaze iz interne feminističke rasprave (pogl. 3); pitanje antropoloških koordinata stvarnih žena i muškaraca te ulogu tijela u adekvatnom razumijevanju samoga sebe (pogl. 4). Na kraju su naznake prijedloga o mogućem izlasku iz sadašnje rodne slijepe ulice (pogl. 5).
2. POKRETI ZA ŽENSKA PRAVA I RODNE TEORIJE
Jednakopravnost žene u odnosu na muškarca spada u socijalna dostignuća 20. stoljeća. Probila se u mnogim društvima, barem na Zapadu. Žene u obrazovanju imaju iste šanse kao i muškarci, svoj život mogu uzeti u svoje ruke, emancipirane su. Radikalno-feministička misao težila je ipak za još jednim ciljem: tražila je posve novo društvo bez socijalnih razlika između muškarca i žene. Cilj nije samo emancipacija, dogovor između žena i muškaraca, nego dokidanje spola, stvaranje novog, bespolnog čovjeka koji jedini može biti temeljem društva u kojemu nema dominacije. Toliko o teoriji koja se uglavnom oslanja na egzistencijalističke, marksističke i konstruktivističke izvore. Ovaj dezinkarnirani koncept spola doživio je svoj međunarodni prodor 1995., na 4. Svjetskoj konferenciji o ženama u Pekingu. Od tada je „gender“ (rod, društveni spol) polazna točka za otkrivanje „asimetrije“, „spolnih hijerarhija“, „diskriminacije“ kao i za njihovo mijenjanje u korist žena. Gorljive rasprave o pojmu „roda“ koje su se prije početka konferencije vodile između feministica i nevladinih organizacija koje su zagovarale obitelj, pokazale su dubinu provalije[3] koja postoji između različitih svjetonazora. Bilo je sve samo ne jasno koje je značenje spola kao „izvana pripisane uloge i društvene konstrukcije“ te koje političke zaključke iz toga treba izvući. Svejedno se EU već 1998. obvezala da će rodnu perspektivu primjenjivati na političkoj razini. Terminologija Europske unije zaoštrila se: od jednakopravnosti žena i muškaraca i uklanjanja nejednakosti (Amsterdamski ugovor 1999., čl. 2 i 3) do jamčenja „jednakosti muškaraca i žena“ (Povelja o temeljnim pravima EU, Nica 2000., čl. 23). No što znači „uklanjanje nejednakosti“? Što znači „jednakost“? Koje je značenje pojma „žena“ zbog kojega treba donositi sve te promjene?
Jedna od teza ženskih i rodnih studija, koja kaže da je spol društvena i kulturna konstrukcija, u međuvremenu je postala „neprikosnoveno temeljno uvjerenje“[4]. Tvrdi se da se iz bioloških razlika ne može izvesti temeljne značajke koje karakteriziraju bit muškarca odnosno žene. U međuvremenu se čak i među feministicama pojavljuje kritika pojma roda, kritika njegovih konstruktivističkih temelja te sumnja da se kategorija roda koristi previše pravocrtno i monokauzalno a da bi mogla smisleno i humano promijeniti stvarnost. Na kraju slijepe ulice ove teorije koja je tako strana tijelu, stoje stvarne žene i muškarci koji po rodnoj teoriji uopće ne bi trebali postojati. No oni su svejedno tu i njima se postavljaju mnoga pitanja: pitanje njihovog ženskog i muškog identiteta, pitanje njihove brige za sretan zajednički život[5] u društvu, u zanimanju, možda i kao majke i očevi[6]. Trebat će se još i upitati zašto je upravo pitanje majčinstva i očinstva upadljivo „crna rupa“ u spolno-rodnoj raspravi.
3. KRITIČKE PRIMJEDBE NA RAČUN KONSTRUKTIVISTIČKOG POJMA RODA
3.1. Filozofska kritika roda: vrlo upitna kategorija
S uvođenjem pojma gender/rod, koji zapravo dolazi iz lingvistike (genus, lat. „spol“), feministička je filozofija sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća očekivala da će imati prikladan instrument za razlikovanje biološkog od odgojem stečenoga spola. Prigovor je glasio da se u povijesti prečesto pokušavalo ženi/muškarcu pripisivati određene društvene uloge na temelju njezine/njegove biološke konstitucije, odnosno obrnuto, da se nju/njega zbog spola pokušavalo isključiti iz određenih funkcija[7]. Razdvajanjem biološkog od društvenog spola trebalo je omogućiti nastajanje „spolnog identiteta“ bez obzira na biologiju. Rodna teorija se zaoštrava pod utjecajem Judith Butler: po njoj čak ni biološki spol, spolnost čovjeka, nije prirođen nego konstruiran. Zato se, dakle, spol može dekonstruirati, razgraditi, i može se subverzivno oduzeti sadržaj bipolarnosti između žena i muškaraca. Spolna dimenzija čovjeka zapravo je, dakle, tek fantazma, „artefakt koji lebdi u prostoru“ (Butler). Tek zahvaljujući opetovanom uvježbavanju norme utvrđuje se ženskost i muškost, ali i to je tek fikcija. Spol nije značajka osoba, tijela, niti dijelova tijela, nego „kulturna konstrukcija“, „samo-proizveden fenomen“ koji postaje stvarnost tek zahvaljujući navikavanju i ponavljanju[8], kaže Butler. Ovakva radikalizacija – ništa nije naravno, sve je konstrukt – pokrenula je unutar-feminističku raspravu. Dilema je očita: ako spol ne smije biti bitna značajka osobe, ako ga se može dekonstruirati, na što se onda pozivaju politički zahtjevi? Više nema „pravih“ žena ni „pravih“ muškaraca.
Konstruktivistice poput Judith Butler same sebi izmiču teoretsko tlo pod nogama pa uopće ne bi trebale govoriti o „ženama“, predbacuje Käthe Trettin. Ova istraživačica feminizma govori o „konstruktivizmu s anti-realizmom“ u rodnom razmišljanju. Ne može se jednoznačno definirati koji čovjek spada u kategoriju „žena“. Postoje još samo „varijabilna spolna značenja“ koja svatko može proizvoljno birati. „Spol uopće ne postoji. Rečenice s rodnim predikatima su besmislene. Tko vjeruje da postoje muškarci i žene vjeruje u duhove“[9], kaže Trettin tjerajući mak na konac. Pitanje koje logično slijedi glasi: je li spol doista samo ljuska? Je li to samo nešto što nam je prikvačeno, kostim koji smo nabacili ili uloga koju možemo igrati i odbaciti, uloga koja je zapravo zamjenjiva?
3.2. Socio-biološka kritika roda: seksualna revolucija i izrabljivanje tijela
Kakav to pristup spolu dovodi do toga da se muškost i ženskost tumači kao međusobno zamjenjive uloge i inscenirane identitete? To je moguće samo ako se generativnost – činjenicu da žene postaju majke a muškarci očevi, činjenicu koja je jednoznačno biološki i spolno uvjetovana i koja vodi do doživotnog vezivanja – isključi (rodne teorije) ili suzbija („tradicionalni“ feminizam). Razmnožavanje je uvijek asimetrično: žene rađaju, muškarci ne. I u odgoju su uloge majke i oca asimetrične. Ovisno o tome kako se asimetriju tumači, ona postaje pitanje nejednakosti. Otkad se dogodila „seksualna revolucija“, tumačenje je u zapadnom feminizmu jasno zadano: asimetrija mora nestati, oslobađanje žene povezuje se s oslobađanjem od djeteta, tek tada vlada rodna jednakost a time i rodna pravednost. Pogled na razvitak koji se dogodio u posljednjih 30 godina pokazuje da su s novom slobodom nastale i nove prijetnje koje jasno ukazuju na to, da se „problem“ majčinstva ne može riješiti samo na tehnički način.
Bacimo pogled unatrag: još sedamdesetih godina su Kate Millet i Shulamit Firestone[10], klasici radikalnog američkog feminizma, hvalile dragocjeni doprinos Friedricha Engelsa seksualnoj revoluciji. Taj su doprinos nalazile prvenstveno u njegovoj analizi patrijarhalnog braka i patrijarhalne obitelji. Firestone zaključuje da je prvenstveni cilj revolucije koja teži za oslobađanjem žene u tome, da je se oslobodi tereta rađanja djece. Ako se žena uz pomoć kontracepcijske pilule i pobačaja odupire rađanju djece, onda će muškarci morati naći neko tehničko rješenje za svoje potomstvo. Trudnoća je za Firestone samo „privremena deformacija ljudskoga tijela u cilju održavanja vrste“[11]. „Oplođivanje u epruveti“ je „samo pitanje vremena“[12], napisala je Firestone 1975. godine. Imala je pravo: metoda oplodnje in vitro probila se 1978. i postala posao vrijedan milijarde. Taj je posao u međuvremenu izložen međunarodnoj kritici. Nove nejednakosti i novi odnosi snaga ne nalaze se više na crti koja dijeli pojmove „muškarac = patrijarhat, ugnjetavač“ i „žena = žrtva, ugnjetavana“, nego na hladnokrvnom tržištu, na kojemu čovjek kao subjekt nema nikakvo značenje. U slučaju reprodukcije i medicinske jurnjave za napretkom to ide na teret žene, bolje rečeno na teret žena s nižim prihodima, koje kao „surogat“ plaćaju cijenu za sve druge. Žene bivaju iskorištavane kao „nadomjestak“ i rađaju djecu naručenu u prekomorskim zemljama (na primjer Indija[13]) ili kao isporučiteljice jajnih stanica za eksperimente s kloniranjem (na primjer Južna Koreja[14]). Trudnice u nevolji su pod moralnim, financijskim i društvenim pritiskom da se odluče protiv djeteta i za pobačaj. Teške psihičke posljedice koje iz toga proizlaze, što je nedavno bilo dokazano[15], još su uvijek zabranjena tema. Još nešto: ženska tijela moraju biti lijepa, a ljepotu diktira tržište putem medija. Žene u današnje vrijeme svoju tjelesnost sve više doživljavaju kao problematičnu, a nezadovoljstvo vlastitim izgledom raste[16]. Nesigurnost raste, nastaje podvojen odnos prema vlastitom tijelu. Dok s jedne strane spol postaje sve manje važan (u konstruktivističkom smislu svatko bi trebao birati tko je i što je neovisno o tome je li muškarac ili žena), s druge strane upravo u tom „društvu jednakosti“ raste pritisak da se jasno pokaže i utjelovi ideal muškarca ili žene, napose izvanjskim povećavanjem spolno specifičnih organa.
Fenomen komercijalizacije tijela koji doživljavamo u današnje vrijeme – čak i u dimenziji prenošenja života – jasno pokazuje sljedeće:
Tamo gdje se tijelo doživljava samo tjelesno, gdje je degradirano na tjelesnost, gdje se zanemaruje duhovno-duševnu dimenziju, čovjek postaje objekt, roba. Za zdrav razvitak vlastite osobe bitno je prihvaćanje tijela kao integralnog sastojka vlastitog identiteta. (Ja sam tu, u tjelesnom obliku koji mi je dan).
Ako se kod čovjeka razdvoji biološka reprodukcija od društvenog smisla prenošenja života – prihvaćanje djeteta kao dara, doživotno vezivanje kao odgovornost – tada se nameće tržišna logika ponude i potražnje: praviti djecu, provjeravati kvalitetu i vratiti proizvod ako ne odgovara očekivanjima. Prve žrtve tog neljudskog pristupa životu su djeca, često djevojčice, i naravno žene. Bestjelesne rodne teorije nisu sposobne adekvatno objasniti te kontradikcije. Trebale bi priznati da se biološka zadanost i društveno ponašanje ne mogu proizvoljno kombinirati i inscenirati.
Kada je američka feministica Betty Friedan u svojoj knjizi „Drugi korak“[17] feminizmu preporučila da se više posveti temi obitelji, izazvala je užasavanje radikalnih feministica. Iz vlastitih redova su joj prigovarale da će time uništiti a ne spasiti feminizam, da će učiniti korak unatrag umjesto prema naprijed. U pitanju oslobađanja muškarca i djeteta riječ je o „ugaonom kamenu kulturne revolucije i moralnih vrijednosti“[18].
U međuvremenu kritičke promatračice post-feminističke scene ukazuju na problem „usamljivanja“[19] žena i govore o „neočekivanom i neželjenom rezultatu oslobađanja žena“. Riječ „majka“ još uvijek je nepoželjna, to je nevidljiva mrlja koju se zaobilazi. „Tradicionalno vezivanje“ ne doživljava se kao oslobađanje, nego kao gubitak koji treba kompenzirati na svim razinama, tvrdi Koppert. Da bi se postiglo „samo-oslobađanje žena“ ne treba se boriti samo protiv muškaraca, nego i protiv tržišta[20]. Otrježnjujući sažetak o stanju rodne politike: „Ono što je bilo željeno nije postignuto, ono što je postignuto je tek djelomično željeno i ne zvuči kao ono što je bilo željeno“[21].
3.3. Socioekonomska kritika roda: kraj spolne kategorije
Seksualna je revolucija provedena u ime oslobađanja žene, no je li postala ključem političkog i ekonomskog oslobođenja? To poriče švicarska povjesničarka feminizma Tove Soiland koja argumentira iz marksističke perspektive. Soiland smatra da je pojam roda u krizi. Dokidanje starih modela uloga više nije cilj za kojim se teži. S čuđenjem konstatira da je „rodna teorija upravo devedesetih godina ustvrdila da je glavni cilj dokidanje spolnih normi, i to upravo u vrijeme kada su one posvuda u društvu gubile na važnosti“[22]. U kasno-kapitalističkom društvu to je već odavno stvarnost. Ono što je počelo s mnogo dobrih namjera pretvorilo se u vlastitu suprotnost, kaže ona i kritizira: Prava prijelomna točka nejednakosti nije (prisilna) heteroseksualnost nego izjednačavanje žena i muškaraca na tržištu rada s neoliberalnim predznakom. „Permanentno rekonstruiranje vlastitog roda zapravo pojačava neoliberalni spolni režim“, rezimira Soiland. To je možda točno, no to nalazimo već kod Friedricha Engelsa[23]. On traži: 1. Dokidanje obitelji, 2. Jednako uključivanje muškarca i žene u proces rada i 3. Javno odgajanje djece. Njegova vizija: „Privatna domaćinstva pretvaraju se u društvenu industriju. Briga i odgoj djece postaje javno pitanje“. Engelsove teze utjecale su na feminističku misao. Samo nov, društveno niveliran čovjek može biti temeljem društva u kojemu nema dominacije. Soiland se drži tog ideala i tvrdi da rodna rasprava nije pošla pravim putem. Zato je kritizira i traži povratak starim feminističkim vrijednostima: klasna borba u kuhinji mora se riješiti politički ili ne će nikada biti riješena. Ono što se nazivalo radom u privatnom domaćinstvu i pripisivalo ženi mora biti ponovno „podruštvenjeno“[24].
I sociologinja Gertrud Nunner-Winkler opisuje spol kao kategoriju koja sve više gubi na važnosti. Tržište određuje događaje. „U ekonomiji je važna platežna moć klijenta a ne njegova spolna pripadnost“[25]. Rasprave na temu spola su tako intenzivne zato što on pomalo nestaje. To je nešto, što Nunner-Winkler uopće ne zabrinjava. Postoji još samo jedan jedini sustav koji je konstitutivan za razlikovanje spolova – obitelj – ali i ovdje su granice nejasne. Nunner-Winkler ima pravo: Obitelj nije nešto što je dala „priroda“, nego se regulira nacionalnim i državnim zakonima, kaže članak 9 Europske povelje o temeljnim pravima iz 2000[26]. Za razliku od Opće povelje o ljudskim pravima iz 1948., ovdje se izbjeglo jasno definiranje obitelji. Hetero ne smije biti nametnuto, rekla je još Butler, homoseksualne veze su u 26 europskih država na različite pravne načine izjednačene s brakom ili registriranim partnerstvom[27].
Žene su doduše još uvijek zadužene za reproduktivni dio i to stvara određenu asimetriju među spolovima. Opcija dragovoljnog neimanja djece svima je otvorena otkada se država brine za stare osobe, kaže Nunner-Winkler. Možemo dakle zaključiti da nisu više samo muškarci oni koji ostaju bez djece. Ni žene ih nemaju. Ono što Nunner-Winkler ne kaže je to, da takvo stanje izaziva nesanicu ne samo među demografima.
U ovim sociološkim analizama ostaje otvoreno jedno pitanje: Može li se iz ovoga stanja – u kojemu se žene i muškarci, mladi i stari definiraju još samo isključivo preko rada, dostignuća i potrošnje – izvući zaključak da je postignuta jednakost spolova? Je li uklanjanje asimetrije između muškarca i žene na nekim životnim područjima dovelo do toga da je asimetrija postala beznačajna? Postiže li se jednakost ukidanjem različitih spolnih uloga, što tvrdi rodna teorija oslanjajući se na marksizam? Što ako su muškarac i žena jednaki u dostojanstvu, ali po prirodi različiti, pa bi Prokrust trebao imati u zalihi više kreveta različitih veličina? Koliko su duboki korijeni ženskosti i muškosti?
IMABE – Institut für Medizinische Anthropologie und Bioethik
Institut za medicinsku antropologiju i bioetiku
http://www.imabe.org/index.php?id=511
[1] Dürrenmatt F., Nachdenken unter anderem über Freiheit, Gleichheit und Brüderlichkeit in Judentum, Christentum, Islam und Marxismus und über zwei alte Mythen, in: Dürrenmatt F., Werkausgabe Bd. 29: Zusammenhänge. Nachgedanken, Diogenes Verlag, Zürich (1980), S. 184 ff
[2] U Povelji o temeljnim pravima Europske Unije proglašenoj u Nici 7. 12. 2000, traženje jednakopravnosti pretvorilo se u traženje jednakosti: u članku 23 stoji: „Na svim područjima, uključujući i zaposlenje, posao i plaću, trema jamčiti jednakost muškaraca i žena“. Povelja o temeljnim pravima preuzeta je u cijelosti u Europskom ustavu (Čl. II-1 bis Čl. II-54).
[3] Mnoge zemlje i nevladine organizacije koje se zalažu za obitelj odupirale su se brisanju pojma spol i uvođenju pojma rod koji su nametale zapadne feminističke skupine, organizacije za kontrolu stanovništva i skupine za zaštitu okoliša. S kojom se namjerom od sada više ne bi govorilo o ženama i muškarcima nego o rodu? U oči je upadala i posvemašnja odsutnost pozitivnog odnosa prema braku, majčinstvu i obitelji u zaključnom dokumentu 4. Svjetske konferencije o ženama. O pozadini rasprava o uvođenjo pojma gender/rod na UN-ovoj svjetskoj konferenciji o ženama u Pekingu vidi O’Leary D., The Gender Agenda. Redefining equality, Vital Issues Press, Louisiana (1997), S. 155-163.
[4] Trettin K., Neuer Ärger mit dem Geschlecht. Kritische Bemerkungen zum Konstruktivismus und Antirealismus in der feministischen Philosophie, in: Waniek E., Stoller S.(Hrsg.), Verhandlungen des Geschlechts: zur Konstruktivismusdebatte der Gendertheorie, Turia + Kant, Wien (2001), S. 173
[5] Haaland Matlary J., Blütezeit. Feminismus im Wandel, St. Ulrich-Verlag, Augsbug (2001)
[6] Feminizam je osvojio mnoge slobode ali nije postigao jedno: da žene budu „dostatne same sebi“. One i dalje čeznu da nađu „muškarca za cijeli život“. Nije izbrisano ni pitanje djece, piše Susanne Gaschke u svojoj društveno kritičkoj knjizi: Gaschke S., Die Emanzipationsfalle. Erfolgreich, einsam, kinderlos, C. Bertelsmann, München (2005), S. 32-33
[7] U rodnom programu („Gender Agenda“) Svjetske konferencije o ženama u Pekingu 1995., u paragrafu 28 piše: “In many countries, the differences between women‘s and men‘s achievement and activities are still not recognised as the consequences of socially constructed gender roles rather than imutable biological differences.“
[8] Kategorija spola nastaje „ponavljanjem čina“, kaže Judith Butler u knjizi „Nelagoda spolova“: Das Unbehagen der Geschlechter, Berlin Verlag, Frankfurt/Main (1992), S. 183, usp. Doyé S., Heinz M., Kuster F., Philosophische Geschlechtertheorien. Ausgewählte Texte von der Antike bis zur Gegenwart, Reclam, Stuttgart (2002), S. 475 ff.
[9] Trettin K., S. 174
[10] Millet K., Sexual politics, Granada Publishing, New York (1971); Firestone S., The Dialectic of Sex, Bantam Books, New York (1972)
[11] Firestone S., Frauenbefreiung und sexuelle Revolution, Fischer Taschenbuch, Frankfurt (1975), S. 19
[12] Isto, S. 185
[13] U Indiji je „iznajmljivanje majki“ postalo ekonomska grana u kojoj se godišnje obrne 449 milijuna US dolara. Jeftine ponude iznajmljivanja majki atraktivne su napose za parove iz prekooceanskih zemalja koji žele a ne mogu imati dijete. (Izvor: Australasian Bioethics Information BioEdge 199, 19. 4. 2006).
[14] Južnokorejski kontroverzni znanstvenik Woo Suk Hwang za svoje je pokušaje kloniranja čovjeka trebao jajne stanice. Tvrdio je da je za svoje radove na matičnim stanicama, koje je 2004. i 2005. objavljivao u časopisu Science, trebao 458 doniranih jajnih stanica. Komisija koja je istraživala njegove krivotvorine kasnije je objavila da je u tom vremenu imao na raspolaganju 2.061 jajnu stanicu od 129 žena. Neke su žene bile plaćene za svoje jajne stanice, koje su davale izlažući se zahvatu koji je predstavljao zdravstveni rizik. Druge je jajne stanice Hwang uzimao od svojih suradnica (http://cloning.ch/newsdetails.php?recordID=49).
[15] Skoro svaka druga žena poslije pobačaja psihički obolijeva. To je rezultat proučavanja „Abortion in young women and subsequent mental health“ objavljenog u časopisu Journal of Child and Psychiatry (2006; 47: 16-24). Suočeni s uskom povezanošću između depresije, stanja tjeskobe, suicidalnog ponašanja i pobačaja, autori proučavanja se zalažu za to, da zdravstveni sustavi po pitanju pobačaja izrade „studiju isplativosti“.
[16] Procjenjuje se da je u Njemačkoj 2002. obavljeno 400.000 estetskih plastičnih operacija. 80 % pacijenata tzv. „estetske kirurgije“ su žene. Četvrtina svih tih pacijentica ima između 15 i 25 godina i ta tendencija raste. Novinski oglasi koji obećaju savršenu ljepotu, televizijske beauty-sapunice, operacije pred kamerama, dražbovanje estetskim operacijama na Internetu, čak popusti za češće estetske operacije u Velikoj Britaniji koje su u svibnju 2006. izazvale veliku pozornost, sve to pokazuje da cvjeta posao s upitnim tjelesnim „popravcima“.
[17] Friedan B., Der zweite Schritt. Ein neues feministisches Manifest, Rowohlt Verlag, Reinbek (1986)
[18] Fox-Genovese E., Feminism is not the story of my life, Doubleday, New York (1996), S. 227
[19] Koppert C., Post Feminismus, Komplexe Verhältnisse, widerspruchsvolle Lagen, tragische Heldinnen, in: Koppert C., Selders B. (Hrsg.), Hand aufs dekonstruierte Herz, Ulrike Helmer Verlag, Königstein/Taunus (2003), S. 17
[20] Gaschke S., S. 141
[21] Koppert C., S. 19
[22] Soiland T., Gender-Konzept in der Krise. Die Reprivatisierung des Geschlechts, Die Wochenzeitung WOZ, 5. 5. 2005
[23] Engels F., Der Ursprung der Familie, des Privateigentums und des Staats, in: Marx K., Engels F., Werke, Bd. 21, Dietz Verlag, Berlin (1973)
[24] Soiland T., navedeno iz rukopisa za predavanje „Gender: Kritik oder Bestand des neoliberalen Geschlechterregimes?“, Paulus-Akademie 16. April 2005, Zürich
[25] Nunner-Winkler G., Menschenbildannahmen in der Geschlechterforschung, in: Oerter R. (Hrsg.), Menschenbilder in der modernen Gesellschaft, Enke Verlag, Stuttgart (1999), S. 91
[26] Članak 9: „Pravo na stupanje u brak i pravo na osnivanje obitelji uređuje se zakonima pojedinih država, koje uređuju korištenje tih prava“ (2000). Ova definicija svjesno prepušta državi definiranje braka bez obzira na naravne zadanosti: o zakonskim odlukama ovisi je li to muškarac/žena, muškarac/muškarac, žena/žena. Zašto ne i „unisex obitelji“? Opća povelja o ljudskim pravima (1948.) Članak 16,1 to definira drugačije: „Kada dosegnu dob za ženidbu (udaju), muškarci i žene … imaju pravo na sklapanje braka i osnivanje obitelji“. 16,3: „Obitelj je prirodni i temeljni element društva i ima pravo na zaštitu od strane društva i države“.
[27] U Nizozemskoj, Belgiji i Španjolskoj postoji civilni brak za homoseksualce. Registrirana partnerstva sa skoro jednakim pravima i obvezama kao u braku postoje u Njemačkoj, Danskoj, na Islandu, u Norveškoj, Švedskoj, Finskoj, Velikoj Britaniji, Sloveniji, Švicarskoj i Liechtensteinu. Jednakopravnost u pojedinim točkama postoji u Austriji, Sjevernoj Irskoj, baltičkim zemljama, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Italiji, Grčkoj, na Cipru, na Malti u i u Irskoj (situacija iz jeseni 2005.).
Izvor: zdravstveniodgoj.com
