JOSIP JURČEVIĆ: Ne štite oni Perkovića nego tajne o svojim nedjelima! (intervju)
Donosimo razgovor s poznatim hrvatskim povjesničarem i publicistom, prof. dr. sc. Josipom Jurčevićem, kojeg je povodom izlaska njegove knjige “Slučaj Perković – spašavanje zločinačke budućnosti” objavio Glas Slavonije.
Povod za pisanje knjige, u kojoj je riječ o pripadnicima jugoslavenske službe državne sigurnosti i njihovu preuzimanju tajnih službi u Hrvatskoj nakon raspada SFRJ, bio je slučaj Josipa Perkovića, koji već mjesecima okupira hrvatsku političku scenu i medijski prostor.
Zašto ste sada odlučili napisati knjigu “Slučaj Perković – spašavanje zločinačke budućnosti”?
– Čak osam mjeseci slučaj Perković je glavni interes i središnja tema političkog i medijskog života u Hrvatskoj. To znači da je u slučaju Perković najmanje važan Perković osobno, jer se iza ovoga slučaja skrivaju najdublje tajne ključnih hrvatskih događanja od 1945. do danas. No javni govor o toj temi je najstrože nadziran, te su ostala skučena saznanja o tamnim ponorima u kojima na zastrašujuće jednak način tonemo prije i poslije 1990. godine. Budući da ove probleme već desetljećima intenzivno istražujem, bilo bi nehumano i asocijalno da nisam knjigom javnosti ukazao na preteške i vremenski preduge utege hrvatske kriminalne stvarnosti, koja nastoji zadržati u zarobljeništvu i hrvatsku budućnost.
KLAN MIKE ŠPILJKA
Tko je i zašto prema vašim saznanjima ubio Stjepana Đurekovića?
– Đureković je žrtva klanovskih unutarpartijskih obračuna u bivšoj Jugoslaviji. Njemačko pravosuđe je naručitelja ubojstva utemljeno pronašlo u osobi i klanu Mike Špiljka, koji su nakon smrti Bakarića (1983.) postali gospodari komunističke Hrvatske. Tada je Špiljak bio i predsjednik saveznog Predsjedništva, što znači da je bio formalno najmoćnija osoba i u Jugoslaviji. Na tom je položaju automatizmom bio i član saveznog Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, te je izravno sudjelovao u donošenju odluke o likvidaciji Đurekovića.
– Prije toga, početkom 1980-ih, savezni je partijski vrh pokrenuo istragu o kriminalu u Ini, a to je vodilo prema sinu Mike Špiljka, Vanji. Stoga je Špiljak odlučio da se likvidira Đurekovića i na njega svali svu krivnju za kriminal u Ini. Međutim, drugi pripadnici partijskog vrha u Hrvatskoj nisu bili za likvidaciju, nego za suđenje, što je bilo još opasnije za klan Špiljak. Stoga, Špiljak pokreće Mustača i Perkovića koji u velikoj kombinaciji navode Đurekovića na bijeg u Njemačku i od njega proizvode velikog političkog protivnika jugokomunističkog režima, što je bio razlog da se na saveznoj razini donese odluka o pogubljenju Đurekovića, koje je izvršila tajna služba izvodeći filmski složenu operaciju kodnog naziva “Dunav”. Osim ubojstva Đurekovića, Špiljak je 1983. detronizirao i Pavla Gažija, moćnog ministra milicije u Hrvatskoj, koji je, sa saveznim zaleđem, provodio istragu o Ini. Tako je klan Špiljak učvrstio svoju moć i spreman dočekao uspostavu samostalne Hrvatske, u koju se duboko penetrirao sa svojim ideološkim i kriminalnim modelom. Tako se preko slučaja Đureković može lako saznati olovna pozadina događanja u Hrvatskoj tijekom posljednjih deset godina Jugoslavije, te način na koji se komunistička struktura preselila i do sada održala na položajima moći u samostalnoj hrvatskoj državi.
Zašto se aktualna vlast toliko suprotstavlja izručenju Josipa Perkovića i Zdravka Mustača?
– Mustač, Perković i njihova služba raspolažu pravosudno i politički ubitačnim podacima o svim vrstama dugogodišnje korupcije i organiziranog kriminala u koji su umrežene brojne najistaknutije osobe političkog, gospodarskog, pravosudnog, medijskog i drugačijeg institucijskog života u Hrvatskoj. U knjizi sam naveo da bi, kada bi se ti podaci javno iznijeli, nastao pravosudni i politički pomor upravljačke strukture u Hrvatskoj. Dakle, ne štite oni Mustača i Perkovića, nego štite tajne o sebi i svojim nedjelima, pa su stoga prisiljeni učiniti doslovno sve da Mustač i Perković ne progovore, bilo na neutralnom terenu u Njemačkoj, bilo pod nekim drugačijim pritiscima.
HRVATSKA – NUŽNO ZLO
Što se raspadom SFRJ dogodilo s jugoslavenskim tajnim službama i kakva je njihova uloga poslije bila u Hrvatskoj?
– U procesu raspada Jugoslavije i sloma komunizma raspala se partija, a potom i cjelokupna državna i društvena institucijska struktura diljem bivše države. Dijelovi strukture i njezini pripadnici u Hrvatskoj spašavali su se prijelazom, tj. tranzicijom u nove okolnosti i nove institucije. Tako je gotovo sve moćnije položaje u novim hrvatskim strankama i institucijama okupirao i do danas zadržao stari partijski kadar ili njihovi biološki potomci i ideološki klonovi. Jedina komunistička institucija koja se u cijelosti kao struktura preselila u samostalnu Hrvatsku bila je Služba državne sigurnosti Socijalističke Republike Hrvatske. Naime, 750 djelatnika komunističke sigurnosne službe ostalo je na svojim mjestima u samostalnoj Hrvatskoji bez ikakvih promjena i teškoća. Prvi paradoks je što je ta služba bila najvjerniji čuvar Jugoslavije i komunizma, a pritom je najnemilosrdnije ratovala protiv samostalne hrvatske države i demokracije, pa je potpuno logično da im novonastala hrvatska država predstavlja nužno zlo koje treba razarati na različite načine. O tome obilje činjenica nudi svekolika hrvatska stvarnost u kojoj se otuđuju i upropaštavaju sve hrvatske vrijednosti i bogatstva. Na tome tragu hrvatski branitelji su pretvoreni u ratne zločince, a hrvatska država je najprije u Hrvatskoj, a tek potom u Hagu proglašena udruženim zločinačkim pothvatom.
Zašto Hrvatska nije provela lustraciju?
– Odgovor je vrlo jednostavan. Lustraciju osmišljavaju i provode državne institucije, a u njima su cijelo vrijeme uvjerljivo najmoćniji oni koje bi trebalo lustrirati.
Kao primjer sustavnog kriminala posebno ističete Inu. Tko je u to bio umiješan i kakva je bila uloga Vanje Špiljka, sina istaknutog komunističkog kadra Mike Špiljka?
– Ina je nastala prije pola stoljeća spajanjem nekoliko poduzeća, te je vrlo brzo postala strateško poduzeće ne samo Hrvatske nego i Jugoslavije. Isto tako, Ina je vrlo brzo širila svoje petrkokemijsko i drugo poslovanje, a društveni novac koji se u njoj vrtio bio je golem. Stoga su svi klanovi koji se proteklih pola stoljeća rotiraju na vlasti u Hrvatskoj koristili Inu kao glavni objekt i sredstvo za organiziranu pljačku najvećih razmjera. Inom su harala i “zlatna deca komunizma”; Titov sin Mišo, Vanja Špiljak i slični. Ono što nas sada najviše treba zabrinjavati je činjenica da su Vanja Špiljak i ostali nakon 1990. u mnogo većoj mjeri nastavili pustošenje našeg zajedničkog hrvatskog novca iz Ine. Slične katastrofe događale su se, prije i poslije 1990., i s drugim velikim javnim poduzećima.
PUSTOŠENJE NOVCA
Gdje je završavao novac iz Hrvatske i o kolikom je iznosu ukupno bila riječ?
– Sustavno pljačkani novac iz Hrvatske uglavnom odlazi u svjetske tzv. porezne rajeve koji se ne nalaze samo na otocima egzotičnih naziva nego i u SAD-u, V. Britaniji, Švicarskoj itd. Prema podacima koje je objavila CIA, do 2012. iz Hrvatske je izneseno 23,5 milijarde dolara opljačkanog novca, a taj iznos nije ni približno konačan. Prema svjedočanstvima upućenih, velike količine opljačkanog i “opranog” hrvatskog novca vraćaju se u Hrvatsku kroz niz različitih investicija i zaduženja, uz visoke kamate i pod mimikrijom različitih međunarodnih novčarskih institucija. Dakle, najprije smo opljačkani, a potom se tim novcem u privatno-javnom partnerstvu rasprodaju ostala naša nacionalna bogatstva, te mi to još i vraćamo s visokim kamatama pretvarajući buduće naraštaje u dužničko roblje.
Tko se sve obogatio na kupnji oružja za obranu Hrvatske?
– Osim imena koja se povremeno spominju u medijima, ovdje treba podsjetiti da prema istraživanju novinarke Irene Divković među najveće bogataše u Hrvatskoj pripadaju i dva već gotovo zaboravljena pomoćnika MUP-a koji su ranih 1990-ih bili zaduženi za kupovanje oružja. Riječ je o Mihajlu Perenčeviću i Željku Tomljenoviću. Njihov trag novca i nekretnina ima međukontinentalne razmjere, a nitko nadležan se ne propituje o toj zanimljivosti.
NIŠTA OD SUVERENOSTI?
Ističete da je ovo prijelomni trenutak za našu zemlju. Što građani mogu učiniti da se nešto promijeni nabolje?
– Ulazak Hrvatske u Europsku uniju jednako je prijeloman povijesni događaj kao što je bio i izlazak iz Jugoslavije. Sada je vrijeme kada će se pod pritiskom EU standarda ubrzano preoblikovati i stabilizirati sve hrvatske institucije. Ako taj povijesni proces budu obavljali vanjski interesi, a hrvatski građani ostanu i nadalje pasivni, onda je razumljivo da neće biti ništa od hrvatske suverenosti, a suverenost znači upravljati, gospodariti na svojem prostoru. Hrvatski branitelji su nam prije 20-ak godina darovali slobodu i pravo da odlučujemo o svojoj sudbini. Sada, kada je vrijeme velikih promjena, imamo prigodu u sljedećem izbornom ciklusu u naše institucije dovesti stručne i moralne osobe koje su djelima, a ne riječima dokazale svoju socijalnu i nacionalnu odgovornost. To je obveza koju prema budućnosti ima naraštaj koji je stvorio i obranio Hrvatsku kao zajednicu.
Iza svega se skrivaju najdublje tajne ključnih hrvatskih događanja od 1945. do danas
SIGURNOSNA MOĆ
Gojko Šušak i Miroslav Tuđman bili su glavni Perkovićevi zaštitnici
Na čemu temeljite tvrdnje da su Gojko Šušak i Miroslav Tuđman štitili Perkovića?
– Prema brojnim činjenicama je nedvojbeno da su Gojko Šušak, a potom i Miroslav Tuđman bili glavni zaštitnici Perkovića. No, uopće za sada nije jasan odgovor o razlozima i motivima Šuška i M. Tuđmana, te bi to trebala objektivno utvrditi i valorizirati buduća istraživanja. O zagonetnosti ovih motiva i razloga ponajbolje svjedoči činjenica da je Franjo Tuđman krajem listopada 1992. donio odluku o smjenjivanju i uklanjanju J. Perkovića s položaja moći u sigurnosnom sustavu, ali se unatoč tome nastavila i povećavala Perkovićeva sigurnosna moć pod okriljem Šuška i M. Tuđmana, a potom i pod drugim vlastima; sve do sada. Zanimljivo je da je spomenuta odluka F. Tuđmana objavljena i u središnjem televizijskom dnevniku. Stoga sam u poglavlju u knjizi koja govori o ovoj temi naveo kako još uvijek traju nagađanja o tajnama kojima je Perković „opčinio“ Šuška i Miroslava Tuđmana, te kako i zašto je to podnosio Franjo Tuđman.
Do 2012. iz Hrvatske je izneseno 23,5 milijardi dolara opljačkanog novca
Autor Glas Slavonije
