Kamo ide hrvatski jezik?
Svekolika kriza je odraz nemara za hrvatski jezik
Kako bi nacija prema programu judeo-masonske globalne elite u potpunosti nestala potrebito je da nestanu nacionalni jezici. Nacija bez jezika nije dugoročno održiva. Stotine je jezika nestalo u povijesti, a za njima i nacije. Jedino židovski narod u svojoj povijesti nije mario za svoj nacionalni jezik. No, za njih to nije bila opasnost budući oni nisu asimilanti niti asimilatori. Danas Židovi govore više od četrdesetak raznih jezika, ovisno o zemlji gdje su nastanjeni. Nakon što je propao pokušaj s umjetnim jezikom esperantom, kojega je osmislio poljski liječnik, Ludwig Zamenhof, kako bi povezao sve Židove i nežidove svijeta, program jedinstvenoga svjetskog jezika počeo se perfidnije provoditi.
Gotovo napadno promiče se američko-engleski jezik koji bi uskoro trebao postati univerzalni jezik globalizma. Monopol englesko-američkog jezika danas je zaprepašćujući u svijetu sa svim čudima tehnike čiji su programi isključivo na tom jeziku. Na taj način ne samo da engleske riječi zamjenjuju nacionalne riječi u programiranom umu svakog čovjeka već se putem jezika lakše prenose i sve „vrjednote“ amerikanizma na ostale narode.
Da je nepoznavanje engleskog jezika u Hrvatskoj jednako „nepismenosti“ dojmljivo je pred ulazak Hrvatske u Europsku uniju ilustrirala ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Ne vrijedi niti jedna diploma za bilo kakav posao u njenom ministarstvu, poglavito za poslove pri Europskoj uniji ako se ne govori engleski jezik. Zašto, ako je bar formalno i hrvatski jezik postao 24. službeni jezik EU-a? Ako je riječ o boljoj komunikaciji među službenicima te kvazi-države zašto gđa. Pusić nije nametnula primjerice njemački jezik? Njemačka je ekonomski div EU-a, pa bi istom logikom trebala biti i najjači politički čimbenik EU-a. Osim toga, kod puno više građana kao i kod puno više parlamentaraca EU.a materinji jezik je njemački, a ne engleski. No, sve to dokazuje jasnu činjenicu da je EU samo prijelazna politička tvorevina do stvaranja Globalne države svijeta u kojoj će postojati jedan jezik, a Vesna Pusić je dobila zadatak da taj zametak „ugradi“ u glave svakog mladog Hrvata.
Zastrašujuće je kako li se samo lako Hrvatska odriče svoje najveće „svetinje“ – hrvatskoga jezika, jednog od najstarijih i najpoznatijih jezika u Europi. Tko više mari za to što su Hrvati, kao jedini narod uz Grke, imali privilegiju da hrvatski jezik (uz hrvatsko pismo glagoljicu) od 1248. godine bude jedan od četiri službena liturgijska jezika (pored latinskog, starohebrejskog i grčkog) u Crkvi sve do kraja Drugoga vatikanskog sabora.
Na „posebnost“ hrvatskog jezika podsjetio nas je i poljski kardinal Hozij (Hosius) koji je u svom djelu De sacro vernaculo 1558. godine napisao kako je hrvatski jezik madra linqua (jezik majka) svih slavenskih jezika. Tu je i Bartol Kašić (1575.-1650.) zahvaljujući kojemu je hrvatski (ilirski) jezik bio lingua franca u Crkvi kod svih slavenskih naroda. Da nije bilo turske najezde tako bi i dnas bilo. Malo tko se još sjeća jednog od najvećih hrvatskih umjetnika i znanstvenika, biskupa Faustina Vrančića koji je 1595. godine izdao petojezični rječnik (latinski, talijanski, njemački, hrvatski i mađarski) pod naslovom: Rječnik pet najplemenitijih jezika Europe (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae)? Ili možda dekreta pape Urbana VIII. iz 1623. godine u kojemu je Papa naredio da hrvatski (ilirski) bude obvezan službeni jezik (jedan od šest jezika pored hebrejskog, grčkog, arapskog, kaldejskog i aramejskog /kojim je Isus govorio/) na svim europskim veleučilištima i katedrama (Beč, Padova, Bologna, Ingolstadt, Köln, Löven, Pariz, Toulouse, Valencia, Salamanca, Madrid)? Kako li u stvari „žudimo“ da izbrišemo svoju slavnu prošlost, te umjesto da budemo ponosni na svoj jezik u um hrvatskog čovjeka usađuje se osjećaj nevažnosti, marginalnosti i beznačajnosti hrvatskog jezika!
Hrvatska ima i dodatni, još opasniji, problem. Nisu u pitanju samo tisuće anglizama koje je imputirano u programirani um hrvatskog čovjeka. Te riječi se prepoznaju i lako ih se može riješiti ako se želi. No, kako se riješiti svih tih silnih srbizama koje javni mediji i europejski političari posljednjih godina programirano guraju u hrvatski jezik? Zadojen južnoslavenskom propagandom još od Bečkoga dogovora Gaj – Karadžić iz 1850. godine hrvatski čovjek ne prepoznaje tu stravičnu etatizaciju svijesti koja se nad njime provodi!
Znakovito je da su sve zemlje Zapadne Europe utvrđujući svoj standardni književni jezik nastojale da taj jezik bude što različitiji od jezika svojih susjeda. Kod Hrvata jezična povijest išla je u suprotnom pravcu – da hrvatski standardni jezik bude što sličniji istočnim susjedima. Taj krimen je i doveo do toga da je u samostalnoj hrvatskoj državi godinama trajala prava konfuzija oko hrvatskoga književnog jezika. Dok se paralelno primjenjivalo nekoliko pravopisa, dok su stotine jezikoslovaca polemizirali treba li pisati „ne ću“ ili „neću“, uljezi srpskog jezika sve su se bestijalnije uvlačili u hrvatsko jezikoslovlje.
Očito je došlo doba novih „hrvatskih vukovaca“, novih Gajeva, Daničića, Brozova, Ivekovića, Maretića… Novi hrvatski „Đuro Daničić“, ministar Željko Jovanović po svemu sudeći stavio je pečat na rashrvaćenje hrvatskoga jezika ukinuvši 2012. godine Vijeće za normiranje hrvatskog standardnog jezika s akademikom Radoslavom Katičićem na čelu. Da je ministar mislio ozbiljno vidljivo je i iz pismene razrješnice koju je svakom članu Vijeća uputio, pa i pokojnom Tomislavu Ladanu (za svaki slučaj), i po hitnom postupku stvorio „svoj“ novi Hrvatski pravopis po principu: može ovako, može i onako, ali bolje onako.
Autor ovog teksta je laik i potpuni nestručnjak za jezikoslovlje, ali jednostavno nemoguće je a ne zapaziti kako je u zadnjih nekoliko godina nestalo na stotine hrvatskih riječi iz javne uporabe i zamijenile su ih srpske inačice. Zoran primjer je hrvatska riječ „dar“ te glagoli darivati i darovati. Tijekom prošlih božićnih i novogodišnjih blagdana uz sve svoje nastojanje tu hrvatsku riječ nisam mogao čuti niti kod ni jednog spikera bilo kojega hrvatskog medija, niti kod ni jednog oglašivača marketinga, niti bilo gdje. Zamijenjena je riječ „dar“ s rusizmom – srpskom usvojenicom „poklon“. Istina, i „poklon“ je hrvatska riječ ali ona u hrvatskom jeziku znači nekome se pokloniti, Bogu, vladaru, ženi… U srpskom jeziku se za oba ova pojma kaže „poklon“. Sličan primjer se dogodio kod jednog samodopadnog novinara koji je tijekom toga blagdanskog ozračja komentirao kako prskalice prskaju s ukrašenih jelki. U hrvatskom jeziku prskalice ili štrcaljke prskaju vodu, dok se praskalice nalaze na božićnim jelkama i praskaju. Kod Srba i jedno i drugo – prska!
Razvidno je da je hrvatski jezik puno bogatiji riječima od srpskog jezika. Pored toga, nedostatkom svojih riječi kod Srba je puno više tuđica, prilagođenica i usvojenica nego kod Hrvata. Manipulacija južnoslavenskih hrvatskih jezičara uz potporu javnih medija ide dotle da se u javnom govoru ciljano (a kako drukčije) na zaprepašćujući i najsuptilniji način zamjenjuju hrvatske riječi sa srpskim riječima ili se u hrvatski jezik drakonski forsiraju one tuđice koje su se udomaćile u srpskom standardnom jeziku.
Spomenimo još neke hrvatske riječi koje više ne možemo čuti (ili ih sve manje čujemo) na hrvatskoj nacionalnoj televiziji, ali i u ostalim medijima, a koje su zamijenjene srbizmima ili drugim tuđicama i usvojenicama (latinizmi, turcizmi, rusizmi itd.) iz standardnog srpskog jezika: urota = zavjera (čak se i u Titinom režimu govorilo o uroti Zrinskih i Frankopana, a ne o zavjeri), golemo = ogromno, pohrana = depozit, zastor = zavjesa, dojmljiv = simpatičan, cijenjeni ili ugledni = uvaženi (saborski zastupnik), podneblje = klima, dojmljiv = simpatičan, razvidan = očigledan, dogoditi ili zbiti = desiti, prigodom = povodom, cijeli = čitav, uzajamno = međusobno, iznimno = izuzetno, dopustiti = dozvoliti, uskladio = usu(a)glasio, opovrgnuti = demantirati, postupno = postepeno, pokus = eksperiment, zanimljivo = interesantno, potpora = podrška, planet = planeta, pročelje = fasada, bilo = puls, kovina = metal i tako u nedogled do onih koji su još u „penziji“, koji idu u „Evropu“, koji bi nekog „sahranjivali“, koji broje „hiljade“ (ministrica kulture Andreja Zlatar), koji bi se „takmičili“ (doministar Petar Skansi), pa Linićevi, Grčićevi i Šukerovi „miljoni“ i „miljarde“…
Uz sve to, ako znamo da su kritičari bezumnog uratka stanovite Snežane Kordić Jezik i nacionalizam proglašavani u medijima ksenofobima i nacionalistima te da su na Hrvatskoj televiziji kao i na ostalim komercijalnim televizijama izostavljeni prijevodi na hrvatski sa srpskoga i bošnjačkoga (a ne bosanskog jezika), onda se nužno treba upitati: dokle sve to ide? Ispravan prijevod jezika naših susjeda koji mnogi globalistički jugonostalgičari kategorički odbacuju nije toliko potreban da bi se razumio Hrvatima sličan jezik (jednako su slični jezici češki i slovački, ukrajinski i ruski, danski i norveški, švedski i norveški, ali nikome u tim zemljama ne pada na pamet da ne postoji prijevod), već iz razloga što bi on pomogao mnogim gledateljima da se prisjete zaboravljenih hrvatskih riječi za koje sada koriste obično „srpske“ izraze ne znajući da nisu hrvatski. Upravo u tom grmu leži zec. Baš to se ne smije dogoditi, da Hrvati postupno počnu govoriti „hrvatskijim“ jezikom.
Razvidno je da nas prigodom ulaska naših istočnih susjeda u EU čeka ponovno jedan južnoslavenski jezik. Hrvatski jezik je u Europskoj uniji već sada samo fiktivno ravnopravan s ostalim službenim jezicima. Dovoljno je vidjeti službenu korespondenciju optužnica i prijevoda s Haaškoga sudišta. Niti jedan dokument, niti jedno priopćenje, nije napisano ili izgovoreno na hrvatskom jeziku već na „BHS jeziku“, što je kratica za „bosanski-hrvatski-srpski“ (BCS: Bosnian-Croatian-Serbian). Krajnji cilj se lako nazire. A što na to kažu hrvatski lakovjerni političari koji poput Ferdinanda Magellana Hrvatsku vode na zapad da bi ju doveli na istok, žrtve svojih nezrelih emocija, tragične nesposobnosti te nesvjesne i svjesne zlonamjernosti…?
Mladen Lojkić/hrvatski-fokus.hr
1 comment
Izvrsno zapažanje. I naš “resorni” ministar bi mogao nešto naučiti. Evo mu mali “šalabahter”.
„dar“ nije poklon
poklon = nekome se pokloniti
prskalice ili štrcaljke = prskaju vodu
praskalice = (na božićnim jelkama) praskaju
pogrešno
golemo, a ne ogromno
pohrana, a ne depozit,
zastor, a ne zavjesa,
dojmljiv, a ne simpatičan,
cijenjeni ili ugledni, a ne uvaženi (saborski zastupnik),
podneblje, a ne klima,
dojmljiv, a ne simpatičan,
razvidan, a ne očigledan,
dogoditi ili zbiti, a ne desiti,
prigodom, a ne povodom,
cijeli, a ne čitav,
uzajamno, a ne međusobno,
iznimno, a ne izuzetno,
dopustiti, a ne dozvoliti,
uskladio, a ne usu(a)glasio,
opovrgnuti, a ne demantirati,
postupno, a ne postepeno,
pokus, a ne eksperiment,
zanimljivo, a ne interesantno,
potpora, a ne podrška,
planet, a ne planeta,
pročelje, a ne fasada,
bilo, a ne puls,
kovina, a ne metal
urota, a ne zavjera (čak se i u Titinom režimu govorilo o uroti Zrinskih i Frankopana, a ne o zavjeri),