Koga Crkva vrijeđa, a koga frustrira?
Nije problem Mesić, jer on je dio strukture koja “odumire”. Problem su oni pripadnici novih generacija koji slušaju i prihvaćaju onih nekoliko njegovih floskula.
{jathumbnail off}Sekularna država o kojoj se zadnjih tjedana opet naveliko priča, ne počiva na načelu micanja religije iz javnog diskursa, nego na načelu dijaloškog suživota svetog i svjetovnog u društvu.
Opće je poznata stvar da stariji ljudi, kako stare, izražavaju dvije osobine: jedna je simpatična, druga nimalo bezazlena. Prvo, stariji sve više postaju kao djeca. I to zna biti simpatično. Vraćaju se u doba djetinjstva, ne pamte što su jučer jeli, ali pamte u detalje što su radili kao djeca. Vole ponavljati priče, događaje, kratke izreke koje smatraju mudrima. Nije pristojno reći: “Djede, to sam već 100 puta čuo!”. Misle da su uvijek u pravu, da sve znaju, da uvijek rade samo bitno, pozivaju se na umišljene autoritete. Baš kao djeca.
Druga osobina nije baš bezazlena. Moglo bi je se nazvati staračko zanovijetanje, zvocanje i sl. Naime, star čovjek sve više uviđa svoju nemoć pred smrću pa često na sarkastičan i zloban način vrijeđa mlade koji iza njega ostaju, pogotovo ako mu se učini da mu je život ostao neostvaren. U međugeneracijskom sukobu češće stari naude mladima nego obrnuto. Zato ova osobina nije bezazlena – kompleks nedostatka moći kompenzira se zastrašivanjem, prigovaranjem, vrijeđanjem.
Stipe Mesić – ostario pa zaboravio
I bivši predsjednik Mesić je postao star čovjek. Pogledajmo njegovu prvu osobinu. Vrlo simpatično, i on postaje kao dijete. Svako malo on misli da je važan, pa stalno nešto priča kad ga pitaju. Poput djeteta, on sve zna, ima jednostavna rješenja za najkompleksnije probleme i vrlo je bitan. Kako je podjetinjio, stalno bi se igrao rata, pa stalno kao pravi partizan traži ustaše, okupatore, domaće izdajnike. Ima svoju ekipu, svoje drugove, koji bi se isto igrali rata i svugdje vide ustašluke, čak i u sudstvu, kao Josip Boljkovac. Svako dijete misli da može promijeniti svijet, pa valjda neki koji podjetinje u starosti misle da mogu revidirati povijest, koja nije skup mišljenja, nego činjenica. I on, kao dijete smatra da je njegov tata neprikosnoveni autoritet i treba imati barem jedan trg, ne samo u Zagrebu, nego i drugdje.
Kao djeca svi smo se plašili utvara, a kad ostarimo, tim istim utvarama plašimo mlađe. I Mesić nas plaši demokracijom, ljudskim pravima, slobodama, sekularnošću, pravdom. Valjda zato što ih se bojao kao “mali”! A mi valjda drhtimo kad se spomenu te riječi?! Baš kao kad dijete misli da ga se boje! Kad mu ponestane neprijatelja, traži neoustaštvo u Crkvi, nazivajući tu pojavu klerofašizam. Štogod to bilo!
Očito, na vidiku je kompleks nedostatka moći i fobija od pada autoriteta. Vjerojatno frustrira kad netko koga ne voliš ima autoritet, a ti ga gubiš. Nijedan diskurs ne smije početi s načela frustracije, nego s načela dijaloga. Zapamtiti neke temeljne pojmove i onda ih vrtjeti: revizija Ugovora sa Svetom Stolicom, ljudska prava, Kaptol, sekularna država, vjeronauku nije mjesto u školi, Crkva se miješa u politiku – te fraze zaista se ne čine kao dobra osnova za dijalog. Malo ovoga, malo onoga i eto ti mudrosti o demokraciji i sekularnoj državi.
Nijanse sekularne države
Sekularna država o kojoj se zadnjih tjedana opet naveliko priča, ne počiva na načelu micanja religije iz javnog diskursa, nego na načelu dijaloškog suživota svetog i svjetovnog u društvu. Jedino takva država producira demokraciju kao sustav vladavine većine koja u svojoj svijesti nije apersonalna, nego ima identitet i na temelju tog identiteta može razlikovati sebe od drugih manjina u svojoj zajednici. Zato je demokracija univerzalno globalno uređenje koje dobiva svoje nijanse ovisno o naciji ili državi u kojoj se razvija. Osnovno joj je načelo jednakost sviju pred Ustavom i zakonima, ali logično je da većina daje određenu nijansu. Gdjegod se ta nijansa pokušala maknuti, došlo je do diktature, baš kao što se miris diktature osjeti posljednjih godina u Hrvatskoj, a što je Ustavni sud prošle godine nekoliko puta vrlo jasno poručio.
Govoriti o sekularnoj državi u kojoj se ne smije istaknuti ništa što bi podsjećalo na religijsko bio bi apsurd jer se sekularno i religijsko isprepliću. Drugim riječima, ne može se malo biti sekularan, a malo religijski jer se radi o čovjeku, koji je osoba, a osoba je kategorija i s društvenom dimenzijom. Osim toga, osobnosti pripada i religioznost koja se oblikuje kroz religiju kao uokvireni sustav komuniciranja sa svetim, a poželjno je da ta komunikacija bude uosobljena kroz vjeru. To znači da se ne može anulirati religijsko samo zato što određeni broj ljudi ne prakticira vjeru. Anulirati religijsko znači staviti pod znak pitanja komunikaciju, društvenost, povijest, kulturu, emocije, razum. To su kategorije koje su obuhvaćene religijskim. Simbol neke religije nije samo izvanjska forma, nego komunicira na osoban način sustav vrijednosti i stvarnost koju netko uprisutnjuje. To je isto kao kad bi netko rekao da je vjenčani prsten samo znak vjenčanja ili komad zlata. On je simbol ljubavi dvije osobe i ima neprocjenjivu vrijednost za dvoje ljudi. Apsurdno bi bilo tražiti od oženjenih ljudi da skinu prsten u javnosti jer to može vrijeđati neoženjene i nevjenčane, pa i udovce! Besmislica, složit će se svi nabrojani.
Za iskrenog čovjeka nema problema oko sekularnosti
Kao što će se svi iskreni ljudi druge vjere složiti da ih ne smeta prisutnost i djelovanje Crkve u javnom prostoru. Maknuti križeve iz javnih ustanova, vjeronauk iz škola i Crkvu iz medijske arene može biti demonstracija moći tzv. ustavnog patriotizma i sekularne države. U Hrvatskoj imamo zanimljivu situaciju frustriranih komunističkih kadrova, kvaziliberalnih i sekularnih krugova, ali s druge strane imamo i nedorečene katolike koji ne znaju i boje se podvući svoju religioznost i ocrtati je kao kršćansku, pogotovo jer su oportunisti. Kao da zaboravljaju da sekularna država ionako počiva na kršćanskim vrijednostima. Za iskrenog čovjeka nema problema oko sekularnosti. Problemi su negdje drugdje – u usijanim glavama koje misle da se demokracija i sekularna država može nametnuti! Zato je krajnje pitanje: koga ustvari Crkva vrijeđa, a koga frustrira?
I da zašiljim do kraja, ako već ničemu religijskom nije mjesto u sekularnoj državi. Treba onda porušiti sve križeve krajputaše i dići spomenik Ustavu. Treba porušiti križeve na grobljima jer tim grobljem može prošetati i netko druge vjere. Branitelji su Hrvatsku stvarali na temelju Ustava, željeli su sekularnu državu bez nekih tamo popovskih sentimenata i relikata prošlosti u vidu opijuma za narod. Usput, oni nisu nosili krunice, nego male Ustave oko vrata, samo što to nitko nije primijetio! Nadalje, nijedan bolesnik u državnoj bolnici ne bi se više smio žaliti da ga bole križa, nego ga boli sekularni dio tijela. Osim toga, Hrvatske ceste pod hitno moraju maknuti raskrižja i izgraditi kružne tokove jer raskrižje tako podsjeća na križ, a mi živimo u sekularnoj državi, u kojoj se netko nailaskom na križ može osjetiti povrijeđenim!
Čini se apsurdno? I jest, kao i ideje kojima se maše zloupotrebljavajući termin sekularnosti. No, da me se krivo ne shvati – nije problem g. Mesić. On je primjer strukture koja ovih dana konačno odumire jer počinje njezina demontaža. Problem su „dječica“ koja slušaju svoje „djedice“ dok im oko logorske vatre pričaju priče. Ali problem je i narod koji se sve manje snalazi oko toga što mu je u temelju identiteta na kojem mora graditi svoju demokraciju i državotvornost.
Autor: Mladen Milić/laudato.hr
