Zoran Vukman: Sijači mržnje i projektanti mraka
Sijači mržnje, dijabolici, mrzitelji, đavolji meštri i šegrti razvijali su svoju ključnu tezu: da je neovisna Hrvatska već kao ideja problematična i kontradiktorna, a u praksi ništa drugo nego mrak, krimen, korupcija i zemlja beznađa
{jathumbnail off}Depresija kao psihosocijalni fenomen u Hrvatskoj nije samo reakcija na izjalovljene nade i sivilo u kojemu živi većina građana. Ona je na neki način i projektirana, bolje reći projicirana. Detektori i markeri depresije – medijski i politički – često su i njezini svjesni ili podsvjesni poticatelji, bilo kao alibi, bilo kao izraz stanja uma koje prevladava kod sijača depresije, ljudi koji sve vide u tamnim tonovima i kojima je hrvatska stvarnost vječiti izvor frustracija. Projektirana ili projicirana depresija vuče svoje korijene iz početka devedesetih i psihološko-obavještajne propagande koja se provlačila kroz hrvatske komunikacijske kanale kao dim sotonin, kao dim koji je polako ulazio u procjepe i ispunjao svojim zapahom hrvatsko društvo. Dim koji je stvarao defetizam, autodestrukciju, a sijači mržnje, dijabolici, mrzitelji, đavolji meštri i šegrti razvijali su svoju ključnu tezu: da je neovisna Hrvatska već kao ideja problematična i kontradiktorna, a u praksi ništa drugo nego mrak, krimen, korupcija i zemlja beznađa. Ratne devedesete mistificirane su kao „dark age”, kao doba vladavine Mordora, kao vrijeme diktature i nestajanja ljudi, pljačke i tajkunske privatizacije.
Vrijeme kad je Hrvatska u krvi stekla neovisnost, mlađim naraštajima se u sustavnoj medijskoj propagandi opisuje u najmračnijim tonovima. Štoviše, „mračne devedesete” su početkom dvijetisućitih postale opće mjesto, paradigma i stereotip stvoren u političko-medijskoj tvornici protuhrvatske medijske kontraobavještajne elite koja je po svaku cijenu htjela izmijeniti kolektivnu svijest nacije i stvoriti ozračje prema vlastitim ideološkim tezama. Imali su sve instrumente moći u rukama. Negativne stvari iz devedesetih su preuveličali i ponavljali do nepodnošljivosti, s neurotičnom mržnjom koja se krila iz tobožnje kritike i brige, da bi ratne traume bacili potpuno u drugi plan, a sam kontekst velikosprske agresije i razaranja promijenili u kontekst tajkunizacije. Tako je ispalo da Hrvatsku nisu razorili JNA i četničke paravojne jedinice, nisu agresori uništili privredu i tržište, onemogućili normalno funkcioniranje jedne države u nastajanju, nego su to bili – gle vraga – nekolicina tajkuna koji su u bescijenje prigrabili firme urušene u ratom uništenoj ekonomiji! Pritom je prešućena jedna gola činjenica: da se najveći dio hrvatske imovine nije rasprodavao sve do konca devedesetih, i da je glavna pljačka tek uslijedila! Dogodila se praktički u prvom desetljeću 21. stoljeća i to dok su se pjevale mantre o novoj demokratizaciji nakon „mračnih devedesetih”! Zaboravljena je i činjenica da su devedesete, usprkos ratu, zapravo bile godine oslobađanja, da je nicalo mnoštvo novih stranaka i medija, da je javna scena bila raznovrsnija negoli danas, da je sloboda javnog govora bila propulzivnija nego u vrijeme Račana, Mesića i Sanadera! Da su današnji sijači depresije u „mračnim devedesetima” bili etablirani i nedodirljivi kao i danas, pisali su, govorili i djelovali, kako u vrijeme Tuđmana tako i u vrijeme Mesića! Ali im u Hrvatskoj nikada ništa nije bilo dobro! Tako najavljuju – ni u 2014. Ništa neće biti dobro! Onda je najbolje da nacija izvrši kolektivni suicid, e da bi sijači depresije napokon bili zadovoljni, da bi prestali biti mrgudni korifeji demokracije i tolerancije koja je u njihovoj interpretaciji kao kad čovjek bez sluha pjeva opernu ariju.
Svatko ima pravo na svoju percepciju, na racionaliziranje vlastitog iskustva ali činjenice dovode u pitanje sliku o mračnim devedesetima i liberalnim i demokratskim dvijetisućitima. Kako to da je nacija u depresiji i cijelo desetljeće i pol nakon „mračnih devedesetih”? Kako to da sve što ne valja danas, pripada jednako tako „mračnim devedesetima”? Je li i Mesićevo desetljeće zapravo bilo odraz „mračnih devedesetih”? Jesu li „mračne devedesete” tako „mračne” samo zato što je nezavisna Hrvatska tada počela postojati i postoji još i danas, što je vjerojatno najstrašnija konzekvenca „mračnih devedesetih”? Bi li „mračne devedesete” napokon prestale emanirati svoj mrak duboko u naše „svijetlo doba” kad bi Hrvatska konačno prestala postojati? U nekim komentarima na koncu prošle godine, ponovljena je ta crno-bijela, manihejska opreka o mraku, strahu i novoj „fašizaciji” nalik na „fašizaciju” devedesetih. Smatram posebno amoralnim da razdoblje u kojemu je poginulo više od petnaest tisuća Hrvata i hrvatskih građana u borbi za neovisnost, netko naziva vremenom hrvatske neofašizacije. To je kolosalna laž koja se nadvija nad skrhani povijesni mozaik devedesetih. Ništa manje zlohotno nije to tvrditi i danas, uvjeravati građane kako su u većini profašistički nastrojeni, vrijeđati ih beskrupulozno i drsko kao što to čine komentatori jednih utjecajnih dnevnih novina. Jednom sam napisao – nije se dogodila fašizacija hrvatske stvarnosti nego njezina „feralizacija”. Projiciranje tame u hrvatsku stvarnost nečiji je projekt. Kakvi su to ljudi koji iz svojih usta i pera izbacuju samo nečist? Koji vam nemaju ništa dobro za reći, ništa ohrabrujuće, ništa poticajno? Koji samo rigaju mrak i tamu? Može li od Boga biti čovjek koji vam kaže: dogodine vam sigurno neće biti bolje! Bit će vam gore! Ma da se i rat, ne daj Bože, sprema, čovjek koji ima srca i nade, ohrabrivao bi ljude – ne zavaravao, nego ohrabrivao! A pred nama nije neizvjesnost ništa veća i gora nego na početku prošle godine, nismo ni propali, ni potonuli, neke stvari su potrošene, treba ih mijenjati, ali svaki defetizam, sijanje beznađa i depresije, nije zasigurno od Boga niti od dobronamjernih ljudi! Zato je bolje ne čitati otrov, ne dati se kontaminirati zlom koje ima veliku sugestivnu snagu ali nema ni lijeka, ni nade, ni ljubavi. Nema ništa, samo svoj nihilizam na tezgi kojeg nudi tako uskiseljenog kao svježu robu već barem dva stoljeća. Imamo izbora, pa možemo zaobići mjesta sumpornog zapaha i stvarati vlastitu povijest. Ne mora biti velika i spektakularna, neka bude samo časna i istinita.
Autor: Zoran Vukman/velecasnisudac.com
