Ali, optimizma u Hrvatskoj ne nedostaje. Jasno, niti u Saboru, pogotovo kad su na sjednici i članovi ove vlade. Od napretka i optimizma sve pršti, bez obzira na – činjenice. Uostalom, za sve poteškoće i probleme, krivi su ”oni drugi”. Podrška je jasna i neupitna. Pogotovo ona ”nevladinih” organizacija, koje uopće ne brine nedostatak medijskih sloboda, progoni novinara, sukobi interesa, kršenje ljudskih prava, i ostali problemi u ”društvu”, za koje bi oni trebali biti, kao, zaduženi, odnosno njima se baviti. Za što su, od vlade, i vrlo dobro stimulirani, tj. financirani.

Činjenice

Živi se, očigledno, u eri informatike. To znači da smo uronjeni u šumu podataka, unutar koje gdjegdje netko uoči i poneko drvo. Tamo se nalaze i vide se te neobične činjenice. Informativni mediji, tiskovine recimo, sve su češće izgubljeni u toj šumi, zapravo prašumi, da ne kažemo čak i u vremenu-prostoru.

U šumi se treba znati snaći, a smjernice i putokaze medijima u hrvatskoj šumi, i to više nego očito, u velikoj većini slučajeva daje – politika. Stiže li se tako do činjenica, ostaje dvojbeno. Jer u nekim medijima, bili oni jutarnji ili večernji, cjelodnevni ili 24-satnoga karaktera, činjenicama – ni traga. Nula činjenica, nula bodova.

Ali eto, čak i HRT objavljuje kako ”Branko Šegon trenutačno kasni s otplatom kredita te da je dužan 160 tisuća kuna”. Kako se ta štura, istinska činjenica (”factum verum”, na latinskom) odnosi najvjerojatnije na poduzeće Facta Vera (”istinske činjenice”, na hrvatskom) kojim upravlja, bez ”sukoba interesa”, sin gospodina Šegona Toni, odnosno – dvojbeno je tko zapravo upravlja poduzećima koja su dobila od HBOR-a kredite iz snova – odvjetnički uredi, nejasno je kako gospodin Šegon ikome išta može biti – dužan.

Pogotovo Slavku Liniću, koji je šef Nadzornog odbora HBOR-a. Bilo bi to naprosto – nemoguće, da Branko Šegon bude dužan, bilo kome, kad je čovjek zaposlen, bivše su mu firme dobile poticajni kredit od HBOR-a, sin mu njima upravlja ili ne, što ćeš više? Pogotovo jer je kredit iz snova dodijeljen po svim pravilima struke, čak je zadovoljio i rigidne kriterije, iako na samom rubu boniteta, odnosno prihvatljivosti, za dodjelu dotičnog kredita.

Činjenice su da su ocjene rizika pri dodjeli kredita bile 5 i 6, na skali od 1 do 10. Između, odnosno na rubu. Ipak je kredit iz snova ”prošao”. Bez nepravilnosti, kaže predsjednik NO HBOR-a, taj nesposobni, neodgovorni i neozbiljni ministar financija Slavko Linić.

Krediti i koristi za hrvatsko gospodarstvo

Kako je HBOR-ova funkcija pripomoć obnovi i razvitku, poduzetništva odnosno u krajnjoj liniji gospodarstva, nejasno je je li ovakav kredit iz snova usamljen ili jedan među mnogima. Još je manje jasno je li nam onda poduzetništvo u lošem stanju zato jer ovakvih fantastičnih kredita ima premalo, ili pak previše? Ima li ih premalo, ako je taj kredit singularan, odnosno baš takav jedan pa jedini, onda je HBOR možda ipak malo pretjerao u tom slučaju, pa je odgovoran što ne dijeli više takvih, kredita?

Ima li ih previše, ako je taj kredit pluralan, odnosno baš takav kakvih ima koliko hoćeš, onda je HBOR možda ipak malo pretjerao, opet, u svim tim brojnim slučajevima? Jer, nekako ostaje dojam kako hrvatsko gospodarstvo baš i nema neke koristi od svih tih silnih kredita iz snova. Možda ipak, koristi što izravne što neke druge, imaju samo – pojedinci? Možda je i zato HBOR konačno posjetila policija.

Bilo kako bilo, predsjednik ”ove vlade” ustvrdio je na prvom saborskom ovogodišnjem zasjedanju kako u RH – ”nema gladnih”. To je u svakom slučaju pozitivno. Ohrabrujuće. Znači, i dalje ljudi u Hrvatskoj ne gladuju. To bi onda, silom neke logike, objasnilo i činjenicu zašto u Hrvatskoj nekih 98% medija ”ovoj vladi” odobravaju.

Jer novinari, ako već ne brinu političari, sigurno stoje uz svoje čitatelje, odnosno narod. Uostalom, kako bi ljudi gladovali kad je plan ove vlade ostvaren u potpunosti, a time i neminovan napredak. Ljudi zapravo, u Hrvatskoj, uživaju. Baš kao što i novi Zakon o radu, čuvenog riječkog doktora Mrsića, ne oduzima baš nikakva prava ”zaposlenicima”, kaže liječnik koji ne liječi, nego uglavnom laže.

No, do 100%-tne podrške ipak je put ponešto dulji. Postoji, znači, i određena, ne kao u ostalih 98% medija podređena, medijska sila, odnosno oporba. Bez okolišanja, rebus sic stantibus, jasno je kako oporbu čine neki portali, kao Dnevno ili Index, te manja televizijska kuća, Mreža TV.

Novinarima ove potonje svašta se događa, recimo prijeti im se otvoreno svačime pa čak i smrću, što u ostatku medija a pogotovo kod gospodina Zdravka Duke,

nije naišlo na neki, logikom činjenica, odnosno funkcije na kojoj se dotični doajen novinarstva nalazi, očekivani odjek. Do portala Index, čulo se tamo, zna doći policija i preslušati novinare.

Činjenice

Zato je sa strane Zinke Bardić, dotična je dama iz agencije Madison već odavno bard hrvatskog PR-a – odnosno ekspert za odnose s javnošću, istodobno posebna savjetnica za medije Zorana Milanovića – došlo do privatne tužbe spram vlasnika portala Index. Radi sadržaja jedne e-mail poruke: ”Ne znam zašto misliš da ti je objava mog mejla zaštita. Protiv mene ti nema zaštite. Game Over. Vi ste kriminalci. Korumpirani šljam. Političke p**** u sprezi s Todorićem i Pavićem. I zato ćete platiti. Proslijedi i ovaj”. Eto razloga za tužbu.

I u ovom su slučaju u pitanju te dosadne činjenice. Gdje li su, jesu li skrivene, ima li ih nezgodnih, i tko i kako na njih gleda. Prave, istinske činjenice. ”Facta vera”, na popularnom latinskom. Oporba je, u medijima, pod pritiskom, kažu nepobitnih, činjenica. Bez obzira na to što ”nitko nije kriv dok mu se ne dokaže suprotno”, na sudu.

Vlast je, u javnosti, pod pritiskom također nekih, posve određenih činjenica. Poput 375 tisuća plus, nezaposlenih Hrvata. Sve su to, ili možda nisu, istinske činjenice. Pravosuđe, poglavlje 23, Vrhovni sud, Ustavni sud, njemačko sudstvo, svi se bave procesuiranjem činjenica. Na kojima se sve zasniva, pa i ”vladavina prava”, toliko priželjkivana u RH.

Zoran Milanović pak, lakonski i odgovorno, u Saboru činjenice stavlja – na svoju stranu. Štoviše, kaže kako u Hrvatskoj situacija ”nije toliko loša”. Jer ”nema gladnih”. I ljudi odlaze iz RH ne trbuhom za kruhom, nego glavom, vlastitom. Njemu to, drži on, očigledno ide u prilog. Baš kao što i Slavku Liniću ide u prilog odluka Upravnog odbora HBOR-a u skladu sa stavom Nadzornog odbora koji predvodi sam Linić.

Sve su to prilozi tezi o situaciji koja nije toliko loša. Za Šegonova poduzeća, situacija je, međutim, unatoč kreditu iz snova, izgleda, kompleksna. Jer se kasni s otplatom, dug je ponovno prisutan i raste. Situacija nije ona iz snova. Za Milanovića je to pak ”formalno u redu”, unatoč ”krajnjoj granici tolerancije”.

Ali, optimizma u Hrvatskoj ne nedostaje. Jasno, niti u Saboru, pogotovo kad su na sjednici i članovi ove vlade. Od napretka i optimizma sve pršti, bez obzira na – činjenice. Uostalom, za sve poteškoće i probleme, krivi su ”oni drugi”. Podrška je jasna i neupitna. Pogotovo ona ”nevladinih” organizacija, koje uopće ne brine nedostatak medijskih sloboda, progoni novinara, sukobi interesa, kršenje ljudskih prava, i ostali problemi u ”društvu”, za koje bi oni trebali biti, kao, zaduženi, odnosno njima se baviti. Za što su, od vlade, i vrlo dobro stimulirani, tj. financirani.

Zahtjevi

Alan Ivanišević vlasnik je bolnice ”Hipokrat”, koji je dobio pravomoćnom presudom spor protiv Zagrebačke banke, koja mu je 4 godine naplaćivala lihvarsku kamatu od 28 posto, iako je zakonski maksimalna kamata u tom razdoblju smjela biti najviše 15 posto. Zagrebačka banka mu duguje, kako drži, najmanje 4000000 kuna, možda i preko 6, sveukupno.

Ivanišević je uvjeren i kako je Zagrebačka banka sveukupno ”u plusu” spram hrvatskih građana, ostvarenom sličnim metodama, od nekih 35000000000 kuna, odnosno svotom koja je reda veličine hrvatskoga državnog duga., premda nešto manja, zahvaljujući ministru Liniću u prvom redu. Što god bilo i koliko je Ivanišević u pravu, vrijedi (bar jednog) državnog povjerenstva i temeljite provjere. Činjenice su činjenice, i one istinite sigurno, i u ovom slučaju, postoje. Samo ih treba pronaći, locirati, identificirati.

Ali ova vlada nema baš nikakvu namjeru udovoljavati takvim zahtjevima, pa početi služiti svojim biračima i njihovim legitimnim problemima. Na primjer, zahtjevima vukovarskog Stožera za obranu Hrvatskog Vukovara, glede objave 9 registara. Njima je to jednostavno sporedna stvar, za koju nema ni sluha ni odgovora. Nije ni čudo, dogorilo je do nokata.

Reformulirano, ostavke Linića i Šegona su neophodne. Ali ne samo njihove. Trebali bi slijediti Rajko Ostojić, Željko Jovanović, Tihomir Jakovina, u prvom valu. Kad bi bilo odgovornosti, to bi im bio – prioritet. Linić mora otići, kao što smo već ustvrdili, to se moralo dogoditi – jučer. Šegon je zapravo, već ne tako bitan kao Šegon. Jasno je tko kolo vodi, tko pleše i po kakvom taktu. Živi se u državi raspojasane otimačine, drskog razvlašćivanja, bahatog otuđivanja, olakog ozakonjivanja, te raskošnog razbacivanja i samovoljnog trošenja. Našega novca.

dr. Slaven Šuba/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save