Crne liste sastavljale su se i nakon pogubljenja upotpunjavale, kao što je spomenuto u prošlome nastavku, za područje svih okružnih komiteta i na temelju njih vršene su likvidacije kada je Narodnooslobodilačka vojska ušla u tzv. »oslobođene gradove« u Dalmaciji.

Likvidacije poboljšavaju partijski rad

U mjestima gdje nije bilo Ozninih opunomoćenika partijska su tijela preuzimala izradu »crnih lista«, što je iz dostupne dokumentacije sasvim precizno vidljivo na makarskom području. Iz partijskih izvješća mjesnih, općinskih, kotarskih, okružnih i oblasnih organizacija koje su preuzele izradu »crnih lista« vidljivo je kako pojedine niže partijske organizacije predlažu nadređenim partijskim organizacijama likvidacije pojedinih osoba, uz obrazloženje, i traže njihovo odobrenje.

U dopisu koji je Općinski komitet KPH Gradac uputio 15. srpnja 1944. Okružnom komitetu KPH biokovsko-neretvanske na prijedlog mjesne partijske organizacije u Bristu traži se likvidacija dvoje stanovnika uz obrazloženje »da bi se njihovom likvidacijom bolje odvijao partijski rad u Bristu«. Tu likvidaciju iz političkih razloga privremeno je stopirao Okružni komitet KPH biokovsko-neretvanske dok on ne izda odobrenje za likvidaciju.

Prije i nakon oslobođenja, s likvidacijama na pojedinim područjima Dalmacije morala je biti upoznata partijska organizacija gdje se likvidacija treba izvršiti i koja je direktno na najizravniji način u njima sudjelovala. Bilo je slučajeva da su prilikom izrade »crnih lista« neke partijske organizacije, znajući što čeka one koji se na njima nalaze, opstruirale i otezale s njihovom izradom. Stoga su im iz viših partijskih organizacija stizale požurnice uz obrazloženje kako to viši forumi od njih traže.

Ozna i KNOJ pri tome su imale egzekutivnu ulogu. U njihovoj režiji i uz političku odluku Partije provedene su te dobro isplanirane i organizirane likvidacije tzv. »narodnih neprijatelja« na području Dalmacije, među kojima su istaknuto mjesto zauzimali dalmatinski svećenici.

»Likvidirano svega oko 100 ljudi«

O sustavnosti i do u tančine osmišljenom planu likvidacija najbolje svjedoči jedan od dopisa kojim Štab VIII. korpusa NOVJ-a Štabu grupe srednjodalmatinskih odreda upućuje na privremeno raspolaganje »bataljon P.P.K.«: »Upućujemo vam privremeno na raspolaganje bataljon P.P.K. za Srednju Dalmaciju da ga upotrijebite za akcije na vašem terenu. Osnovna dužnost bataljona jeste borba protiv pete kolone, tj. protiv raznovrsnih neprijateljskih agenata u našim redovima i van naših redova, protiv domaćih izdajnika, naročito njihovih organizatora i kolovođa itd. Prema tome Štab Grupe će pomoću svoga obavještajnog oficira kao i obavještajnih centara koji se nalaze na vašem terenu pokupiti detaljne podatke o neprijateljskim špijunima i domaćim izdajnicima i na osnovu toga davati će bataljonu zadatke da iste hvata i uništava« – stoji u popratnom dokumentu.

Koliki je točan broj likvidiranih u tom razdoblju, ne zna se pouzdano ali radi se o velikom broju ljudi, iako je taj broj za komuniste bio, kako u nekim izvješćima navode, mali. Drago Despot, član Sudskog odsjeka Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske u izvješću Centralnom komitetu KPH o obračunu s »narodnim neprijateljem u Dalmaciji« piše: »Koliki je broj likvidiranih nije poznato. Ali on po mom mišljenju nije prevelik, što više on je na nekim sektorima mnogo premalen. Pogledajmo samo Dubrovnik. Tamo je likvidirano svega oko 100 ljudi. To je premalen broj za Dubrovnik i okolicu u kojem su za ovo čitavo vrijeme carevale i ustaše i četnici, Talijani i Nijemci…«

Nakon prvog vala likvidacija stanovništvo je zahvatila panika, strah i nepovjerenje prema Partiji. Stoga je Oblasni komitet KPH za Dalmaciju izdao okružnicu okružnim i divizijskim komitetima u kojoj stoji da se prekine s praksom likvidacija bez sudskih presuda a »ako je netko neprijatelj naše Partije i ako dolazi do likvidacije takvih elemenata, treba ih okarakterisati kao suradnike okupatora, ustaše i njihove pomagače«. Sasvim je dakle jasno da je sintagma »obračun s narodnim neprijateljem i suradnicima okupatora« zapravo bila samo komunistička izmišljotina koja je u stvarnosti služila kao krinka za obračun sa političkim neistomišljenicima. Sasvim je očito, iz svih dostupnih dokumenata iz Ozninih arhiva, da su sve likvidacije tzv. »narodnih neprijatelja« u Dalmaciji organizirane i sprovedene u strogoj konspiraciji i uz odobrenje Partije.

Plašeći se boljševizma u Jugoslaviji i jačanja sovjetskog utjecaja, i britanska je diplomacija pri Svetoj Stolici izvješćivala 11. svibnja 1945. »kako su partizani u svakom selu uspostavili strahovitu diktaturu Komunističke partije. Likvidiraju sve neprijatelje ili one koje takvima smatraju«. To opravdavaju tobožnjom suradnjom s okupatorom, ali je pravi cilj uspostavljanje komunističke diktature: »Oni jednostavno žele eliminirati sve one predstavnike naroda koji bi ih jednog dana mogli spriječiti u njihovoj težnji da boljševiziraju oslobođenu Jugoslaviju. Među takvima su, svakako, i katolički svećenici koji među narodom uživaju veliko poštovanje i autoritet i koji su, ustvari, duhovni vođe naroda, posebno u Hrvatskoj i Sloveniji.«

»I prije rata poznati klerikalac«

U predratnom razdoblju komunisti u Hrvatskoj uglavnom se nisu upuštali u oštriju konfrontaciju s Crkvom, ali je njihov negativan stav bio vrlo jasan. Taj je stav tijekom rata bio još više izražen i pored ideološko-marksističkog karaktera dobio je i nacionalni karakter. Naime, komunisti su Katoličkoj Crkvi predbacivali da su njezini svećenici i redovnici u doba Drugoga svjetskog rata zagovarali pravo hrvatskog naroda na državnu neovisnost i da su surađivali s okupatorima, što je u očima jugoslavenskih komunista bio neoprostiv zločin. Sukladno tim stavovima komunisti su u Katoličkoj Crkvi vidjeli najopasnijeg neprijatelja i tako su se prema njoj i odnosili. U očima komunista ona je bila »opasna« jer je okupljala Partiji uglavnom nesklono stanovništvo, što je u njihovu represivnom aparatu izazivalo strah.

Politički stav koji je na savjetovanju oblasnih političkih sekretara KP Hrvatske 6. veljače 1945. godine iznio Vladimir Bakarić najbolje svjedoči o tome kako su komunisti gledali na kler i Katoličku Crkvu. »Popovi su nam neprijatelji. Katolička Crkva je pripremala i odgajala sve što je ustaško i nezdravo u narodu. Pristupanje popova pojedinaca u Frontu je posljedica snaga masa. U borbi s njima moramo biti oprezni i vanjska hajka protiv njih nije oportuna. Vatikan je moćna snaga. Ali to nikako ne znači da ćemo dozvoliti pomirljivost prema njima…«

Na tim stavovima svoje će uporište temeljiti i Okružni komitet KPH za Makarsku: »Popovi su najjače uporište reakcije, isto tako kao što su bili najglavniji nositelji fašizma kroz NOB.« Glavnim uporištima u djelovanju svećenstva u Dalmaciji označila je Partija Split i Sinj »jer su tu kadrovski bili najsnažniji«. Zato su u tim sredinama aktivnosti svećenstva podrobnije praćene. Na sinjskom su području, nakon zauzimanja 25. listopada 1944. godine, odvedeni iz samostana i likvidirani od partizana na Vještić gori na Kamešnici 6 fratara: fra Ante Cvitanović, fra Jozo Olujić, fra Ante Pavlov, fra Vlado Pavlov i fra Ante Romac dok je fra Metod Vezilić već ranije bio likvidiran. Na popisu likvidiranih osoba za područje kotara Sinj nalaze se i mnogi vjernici laici, a kao razlog likvidacije za jednog od njih stoji: »zato što je i prije rata bio poznati klerikalac i frankovac, što je pristupio ustaškom pokretu«. Očito da je Ozna prisnost s katoličkim klerom smatrala neoprostivim grijehom, stoga su svi oni koji su bili u dobrim odnosima sa svećenicima bili na udaru Partije i Ozne. Mnogi od njih bili su također likvidirani bez izrečene presude.

Nastavlja se

Tomislav Đonlić / glas-koncila.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save