IVAN MIKLENIĆ: Žele li nam dobro?
Osvojivši većinu medija, Kukuriku koalicija stvara i umnožava kaos u Hrvatskoj vodeći jedino ozbiljnu skrb da svojim, podobnim kadrovima pokrije što više važnih društvenih radnih mjesta i funkcija
{jathumbnail off}Nova TV objavila je na Štefanje rezultate istraživanja agencije Ipsos puls koje je pokazalo da čak 74% pitanih građana – a anketa bi trebala biti barem približan odraz raspoloženja u cijelom društvu – smatra da Hrvatska ide u lošem smjeru, dok stav da ide u dobrom smjeru zastupa samo 18% građana (a 8% nema stava). Čak tri četvrtine građana vidi da političari potpuno pogrešno usmjeravaju Hrvatsku, a političari, bili na vlasti ili u oporbi, uglavnom se ponašaju kao da se to njih ne tiče, a činjenica je da oni drže sve u svojim rukama i da nikome ne daju da išta važno učini mimo njih. Očito je da ulazak u 2014. godinu donosi sa sobom s jedne strane velika i opravdana očekivanja gotovo dvije trećine građana, a s druge strane nespremnost ili nesposobnost političara da išta bitno promijene. Štoviše, u takvim tjeskobnim i nezahvalnim okolnostima političarima je i dalje samo bitna borba za vlast, bilo za ostajanje na vlasti bilo za dolaženje na vlast, pa ne nedostaje uzajamnih optuživanja i ocrnjivanja, a problemi se samo gomilaju.
Iznenađuje u kojoj su golemoj mjeri vodeće političke stranke Kukuriku koalicije izgubile svaki smisao za samokritičnost, za objektivno ocjenjivanje svoje dosadašnje dvogodišnje vladavine koja se najsnažnijom očitovala u stvaranju društvenih podjela i sukobljavanja sa svima koji nisu njihovi politički i ideološki istomišljenici. Mnogi, vjerojatno s pravom, smatraju da je podgrijavanje razdora, sukoba, podjela najbolje sredstvo da bi se sustavno odvraćala pozornost od nerješavanja konkretnih pitanja, od odgađanja stvaranja pravnog okvira koji bi uvažio hrvatske gospodarske komparativne prednosti i pružio nužnu stabilnost za investiranje i opći gospodarski razvitak. Osvojivši većinu medija, Kukuriku koalicija stvara i umnožava kaos u Hrvatskoj vodeći jedino ozbiljnu skrb da svojim, podobnim kadrovima pokrije što više važnih društvenih radnih mjesta i funkcija, i to na svim društvenim razinama.
Dok vladajući političari brane sadašnji smjer kretanja Hrvatske, jer su oni taj smjer razaranja hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa nastavili na tragu svih hrvatskih vlasti u 21. stoljeću, ne žele vidjeti da su u onoj manjini od 18% građana koja smatra da Hrvatska ide u dobrom smjeru, a među kojima su mnogi koji zastupaju stav: što gore – to bolje. Dok su vladajući političari u toj manjini i dok tvrde da Hrvatska ide u dobrom smjeru, a tri četvrtine građana vidi da to nije istina, rađa se više vrlo važnih pitanja: Znači li to da političari priznaju da nisu dorasli ni sposobni preokrenuti gospodarske prilike; znači li to da neće ozbiljno ni raditi da bi došlo do poboljšanja; znači li to da žele da hrvatski građani budu još više obeznađeni; znači li to da političari i dio medija upravo ne žele dobro hrvatskim građanima…? Samosvrstavanje u tu manjinu političare na vlasti raskrinkava kao otuđene od građana i naroda, kao one koji uživaju u vlasti i ne pomišljaju da bi trebali u demokratskom društvu biti uz većinu, odražavati je, i što bolje ostvarivati baš ono što većina društva, konkretno tri četvrtine, očekuje.
Ne može se Kukuriku koalicija svrstavati uz one koji smatraju da Hrvatska ide u dobrom smjeru dok je 364.000 nezaposlenih, dok nema stvarne političke volje da se propuste strani investitori u hrvatsko gospodarstvo, dok nije dovoljno učinjeno da bi se koristila sredstva Europske Unije namijenjena Hrvatskoj… Nečuvene su tvrdnje nekih aktualnih političara da su oni nemoćni: »Propast ćemo ako se ne promijenimo, odnosno ostat ćemo tu gdje jesmo. Mogli smo biti europski gornji dom, ali nespremnost na promjene drži nas tu gdje jesmo« – rekao je doslovno predsjednik Vlade u jednom intervjuu kao da je vjerski poglavar i kao da baš on nije prvi čovjek izvršne vlasti, i to već dvije pune godine. Nameće se i pitanje o čijoj nespremnosti na promjene govori predsjednik Vlade kad tri četvrtine građana traži promjenu smjera.
Ne mogu se opravdati za sadašnji loši smjer Hrvatske ni ostali političari, sudjelovali oni u parlamentarnoj vlasti ili ne, jer taj isti smjer traje već punih 13 godina, a oni još uvijek ne znaju što učiniti niti išta stvarno čine. Čime se može opravdati postojanje u maloj državi kao što je Hrvatska čak 143 političke stranke? Čak, ako je tako udrobljenu stranačku političku scenu proizvela ona ista ruka koja je hrvatske branitelje podijelila u više od tisuću udruga, zašto se tome nitko ne suprotstavlja, zašto nema dogovora, sporazumijevanja, čak ni dijaloga?
Izniman uspjeh koji je ostvarila građanska inicijativa »U ime obitelji« mogla bi u 2014. godini postati pravi poticaj za organiziranje novih građanskih inicijativa i njihovih okupljanja, udruživanja oko bitnih vrednota. Zaslužuje pozornost panika koja se može iščitati iz straha da se građanska inicijativa »U ime obitelji« pojavi na izborima, jer vodećim političkim strankama najbolje odgovara da jedna drugu nasljeđuje na vlasti, da jedna drugoj glume opoziciju i da Hrvatska i dalje ide u istom smjeru, koji tri četvrtine građana vidi kao loš smjer. Vodećim političkim strankama – što je nezamislivo za stabilne demokratske zapadne države – nipošto ne odgovara da vladajuća politička volja bude usklađena sa stvarnom društvenom većinom i zato prijeti Hrvatskoj da 2014. nastavi u lošem smjeru. Nove građanske inicijative mogle bi u 2014. godini još više obuzdati političare i natjerati ih da počnu uvažavati struke, znanja, sposobnost, legalne i legitimne hrvatske nacionalne ciljeve i interese. Ne bi li mišljenje tri četvrtine hrvatskih građana da Hrvatska ne ide u dobrom smjeru – premda je u naravi politike da se bitno ne mijenja dok stvarno to i ne mora – trebalo biti dovoljan poticaj svima da 2014. donese Hrvatskoj stvarni potrebni zaokret nabolje?
Ivan Miklenić/glas-koncila.hr
