“Tragična je činjenica da je Manolić bio predsjednik Vlade kao član HDZ-a. No, ipak svjetonazorski HDZ i SDP su nebo i zemlja. Aktualna ideološka podijeljenost Hrvatske nije slučajna”, kaže Vladimir Gredelj u intervjuu za Dnevno.

{jathumbnail off}Vladimir Gredelj ovih je dana zainteresirao javnost potezanjem pitanja o potrebi podizanja kaznene prijave protiv premijera Zorana Milanovića zbog uplitanja izvršne vlasti u sudbenu. Gredelj je bivši predsjednik Udruge hrvatskih sudaca, a danas ima odvjetnički ured u Bjelovaru. Kao zanimljivost iz biografije istaknimo da je zastupao Antu Nobila u stegovnom postupku što ga je protiv njega vodila Hrvatska odvjetnička komora 2011. godine., a kasnije je postao HDZ-ovim odvjetnikom. Na toj poziciji nije se dugo zadržao. U postupku protiv Uefe predstavljao je nogometnog suca Brunu Marića. Prošle se godine nakratko vratio u fokus javnosti kada se sukobio sa vrhom HDZ-a, predstavljajući grupu HDZ-ovaca koji su se žalili na nedemokratičnost u stranci. S Gredeljem smo porazgovarali o aktualnostima na hrvatskoj političko-pravosudnoj sceni.

Zabrinjava li vas to što vladajuće strukture, nekad toliko podložne i najmanjem migu i trzaju iz Bruxellesa ili Njemačke, danas s njima gotovo pa otvoreno ratuju i pokazuju mišiće? Što vam to govori?

– Govori mi da tu nema nikakvog sustavnog pristupa. Hrvatski interes je neprepoznatljiv. Slažem se s prosudbom da je, kad je trebalo štititi hrvatske interese, to izostalo. A sad kad je hrvatski interes puno uža i tješnja suradnja s EU, čini se kao da premijer i Vlada rade na tome da ne budemo njen dio.

Premijera ste nazvali opasnim čovjekom koji preko Jutarnjeg lista plasira uznemirujuće stavove, a SDP strankom opasnih namjera. Rade li premijer i, posljedično, SDP, prema nečijem nalogu?

– Ja to ne mogu znati, nemam svoje privatne službe. Sasvim sigurno je politika koju trenutno vode, politika koja opravdava da kažem da je premijer opasan čovjek. Oni se ponašaju kao da su Hrvatska i njena budućnost njihova privatna stvar. Začuđujući je odnos Vlade prema vlastitom narodu. Nekad imam dojam da bi najradije promijenili narod jer nisu zadovoljni njim. Zadnji put sam takav dojam stekao tijekom referenduma o braku. Oni nisu zadovoljni tim na koji način njihov narod misli. Trebali bi biti u njegovoj službi, bez obzira što mislili. A ponašaju se kao da im narod treba samo na dan izbora. Prečesto govore da im je narod dao mandat. Sasvim sigurno im nije dao mandat za ovakvo apsolutno nepromišljeno, protueuropsko ponašanje. Ni za uništavanje Hrvatske. A ovo što rade vodi upravo tome. Pogledajte način na koji funkcioniraju sa sindikatima. Socijalni dijalog ne postoji. Stavili su sve na kocku, čak i ugled Hrvatske, zbog jednog čovjeka. To se čini gotovo suludim i ne može se nazvati ozbiljnom politikom Vlade zemlje koja želi biti dijelom civiliziranog, demokratskog svijeta. Premijer se ponaša tako da mogu odgovorno tvrditi da je demokratski i politički nepismen. Kad bi se to ticalo samo njega osobno, kad se ne bi ticalo mene, moje zemlje, mojih sunarodnjaka i sugrađana, vjerojatno mu ne bih napisao otvoreno pismo. Ali to se tiče i mene i moje djece. Ne želim te prljave poslove ostavljati svojoj djeci ako sam mogu skrenuti pozornost na njih.

Pozvali ste DORH da podigne kaznenu prijavu protiv Milanovića. Je li to bilo pomalo naivno ili možda ironično?

– Ne, nije. Izabrao sam takvu formu. Naime, DORH može postupati po kaznenoj prijavi, ali i po službenoj dužnosti. Ako su Bajić i njegovi zamjenici pročitali tekst u Jutarnjem listu gdje se proziva suca Turudića, naročito predsjednika Vrhovnog suda Branka Hrvatina, ako su kaznenopravno pismeni, a znam da jesu, onda tu automatski proizlazi dužnost da pokrenu postupak i istražne radnje na temu počinjenja kaznenog djela zloporabe ovlasti i položaja od strane premijera i nekih njegovih ministara.

Što općenito mislite o radu DORH-a i Mladena Bajića?

– U nekim fazama sam imao vrlo negativno mišljenje. A sada, nakon dugog perioda u kojem je Mladen Bajić na tom mjestu, mogu reći da je napravio vrlo velik posao. Dovoljno je lukav da je ovako dugo uspio ostati na mjestu na kojem su njegovi prethodnici bili tretirani kao da su za jednokratnu uporabu. Nije se zaletavao, prosuđivao je. Neki mu to jako zamjeraju, ja više ne spadam u red takvih. Što vrijedi ako netko izgori za jedan dan? Mislim da je korisnije za Hrvatsku i za Bajića osobno ako je sve dozirano. Mnogi visoki državni dužnosnici su danas po zatvorima, što je prije bilo nemoguće. Na taj način pokušavam ocjenjivati njegov rad. Svakom možemo naći dlaku u jajetu. Kad bih ih tražio, našao bih ih dosta u njegovu slučaju. U šali bih rekao da se radi o vrlo dlakavom čovjeku. Ali ako generalno ocjenjujem njegov rad, ocijenio bih ga s vrlo dobar.

Sjećate li se kako vas je predsjednik Josipović nazvao “jednom od većih štetočina hrvatskog pravosuđa”?

– To me je teško uvrijedilo jer predsjednik nije bilo tko. Zbog toga sam ga i tužio. Josipović i ja smo nekad bili dobri kolege koji su se često čuli. Ali kako sam ja čovjek koji lako prašta, u međuvremenu je došlo do pomirenja. Ispričali smo se jedan drugom. Objasnio mi je da je to rekao u afektu. To smo apsolvirali. Nadam se da mu pomirenje sa mnom neće umanjiti popularnost.

Jeste li danas u kontaktu s njim?

– Jesam. Duboko sam uvjeren da on nikad nije mislio da sam ja štetočina u hrvatskom pravosuđu. Dovoljno je pametan da zna da sam napravio puno toga dobrog za hrvatsko pravosuđe. To što se to nikad nije dopadalo predstavnicima izvršne vlasti, to je potpuno razumljivo jer sam bezrezervno štitio interese hrvatskog sudstva i vjerovao, možda i naivno, u uređeno, neovisno sudstvo u Hrvatskoj. Ali eto, ta vjera se konačno materijalizira. Sami vidite da je Ustavni sud prošle godine donio čitav niz sjajnih odluka iz kojih sasvim jasno proizlazi da ne funkcionira kao nekad, kao privjesak i logistika izvršne vlasti. Sjetite se vremena predsjednikovanja Smiljka Sokola koji je tvrdio da novac nije imovina jer se nije htio zamjeriti Tuđmanu i njegovoj izvršnoj vlasti. A danas Ustavni sud ostavlja drugi dojam, na koji sam kao građanin strašno ponosan. Posebno mislim da je tu važna uloga predsjednice suda Jasne Omejec, koja je jedna od apsolutno najkompetentnijih i najvažnijih osoba u Hrvatskoj. Poglavito za ustavnopravnu materiju, ali i na općem planu zbog važnosti institucije kojoj je na čelu. Konačno je prava osoba na pravom mjestu. Da nam je tako odgovorna i kompetentna osoba na čelu Vlade gdje bi nam bio kraj. Hrvatskoj kronično nedostaju kompetencija i odgovornost.

Je li tome pridonio ulazak u Europsku uniju?

– Bio sam vrlo skeptičan oko ulaska u EU. Ali uvijek je prevladavala vjera da je ulazak u EU jedina šansa Hrvatskoj da uistinu postanemo Europljani. Jer ovaj sustav vrijednosti iz bivšeg režima je, nažalost, preživio, tako da je jedina mogućnost bila da uz potporu europskih institucija usvojimo europske standarde. Naše institucije su uništene, zato sam znao reći da nemamo državu već da se igramo države. Jedina pozitivna zbivanja su začetak vjere u Ustavni sud. A i odluke Vrhovnog suda dokazuju da nisu servis izvršnoj vlasti. Ovaj bijes, ova žuč koju izbacuje premijer prema predsjedniku Vrhovnog suda pokazuje da je sud neovisan i da donosi odluke sukladno europskim standardima, svidjelo se to nekom u Vladi ili ne. To je moguće zato što smo ušli u EU.

Dosta kritizirate Vladu, ali prema sudu mnogih ni opozicija nije ništa bolja. Što mislite o Tomislavu Karamarku?

– To je žalosna istina. Ima jedna mudra izreka koja kaže: ako želiš zapaliti druge, moraš i sam gorjeti. To je osobina koju Karamarko nema. Nije karizmatičan, djeluje ravnodušno kad govori. Usuđujem se reći da nije čovjek zbog kojeg će netko glasati za njegovu stranku. HDZ će dobiti glasove zbog toga što su ljudi nezadovoljni ovom opcijom. Ne mislim ništa loše o njemu, ali mislim da nema neke ljudske kvalitete koje bi prvi čovjek velike političke stranke trebao imati. Ne ulazim u to je li dobar ili loš čovjek, ali kao političar me ne fascinira. Šteta za HDZ da na čelu stranke nije netko simpatičniji, agilniji, mudriji, demokratičniji, netko tko će “zapaliti” hrvatske građane, osvojiti vlast i poslati u povijest one koji rade na restauraciji sustava vrijednosti bivšeg režima i tako otvoriti novu stranicu povijesti hrvatskog naroda. Novo vrijeme traži nove ljude, nove ideje …

Što mislite – da je HDZ bio na vlasti, bi li donio Lex Perković?

– Mislim da ne bi zato što je SDP pravni sljednik stranke kojoj su Perković i slični služili kao servis, za eliminaciju političkih protivnika. To nije HDZ, bez obzira što se ne propušta prilika da se istakne da i u HDZ-u ima puno bivših komunista. Na koncu, tragična je činjenica da je Manolić bio predsjednik Vlade kao član HDZ-a. No, ipak svjetonazorski HDZ i SDP su nebo i zemlja. Aktualna ideološka podijeljenost Hrvatske nije slučajna. Usput, ne možemo ni na sve bivše komuniste gledati jednako. Za mene nije komunist onaj koji je imao knjižicu nego onaj koji vjeruje u određeni sustav vrijednosti. Nije isti čovjek onaj koji u Titu vidi zločinca i onaj koji će prije svega u njemu prepoznati antifašista. I jedan i drugi su u pravu, ali nisu isti. Ovaj drugi koji se nije spreman odreći Tita zločinca te mu je i dalje spreman štafete nositi, nije čovjek koji treba Hrvatskoj u 21.stoljeću. Ako vi u 2013. imate taj sustav vrijednosti, onda ste komunist i «bivši» i kao takav smetnja daljnjem razvoju hrvatske države. Takve bi trebalo ukloniti što dalje od javnih dužnosti i javne riječi. Polemika s njima je čisti gubitak vremena, treba im jednostavno zabraniti javno djelovanje. Što god tko rekao, lustracija je conditio sine qua non moderne hrvatske države. Ove vječite podjele nas usporavaju, gubimo silnu energiju i dragocjeno vrijeme.

Vezano uz tu temu, Stožer za obranu hrvatskog Vukovara traži objavu nekoliko registara koji bi mogli biti temelj za lustraciju. Među njima je registar sudaca iz bivšeg režima koji su sudili u političkim procesima. Kako to komentirate?

– Više je razloga da se to objavi nego što je bilo razloga za objavu registra branitelja. Naročito ako smo svi jednaki pred zakonom. Zamislite da se netko sjetio objaviti registar boraca iz Drugog svjetskog rata, taj bi završio na Golom otoku. A sad se s lakoćom prebrojavaju branitelji i to se radi sustavno. Ispast će još da su branitelji bili ti koji su naškodili državi. Što se sudaca tiče, imao sam tu privilegiju da sam bio u sedmodnevnoj posjeti Njemačkoj gdje sam razgovarao s članovima lustracijske komisije. Nijemci su odmah, bez čekanja i rasprava, preko noći razriješili dužnosti sve kaznene suce iz režima Istočne Njemačke. Bez pardona i bez obzira jesu li sudili u političkim procesima. U bivšoj državi je gotovo svaki sudac morao biti član Partije. Ovdje moram istaknuti da ja to nisam bio jer sam došao relativno kasno, 1985. sam postao sudac. Odbio sam biti članom pa nisam mogao početi raditi u Bjelovaru već sam otišao u Križevce.
Dakle, oni su provodili politiku u sudovanju. Neki suci su razrješivani jer nisu bili «dovoljno budni» po mišljenju njihovih partijskih drugova. I na koncu predlažem, zbog pravednosti i jednakosti spram branitelja, da se utvrdi koliko je još boraca iz drugog svjetskog rata, koliko godina imaju i s koliko godina su ratovali i gdje. Ipak je već 2013. godina, a rat je završio ima već…

Zastupate li trenutno nekog od poznatih lica s hrvatske društvene ili političke scene?

– Ako me pitate čime se ponosim – zastupanjem običnih ljudi. Zajedno s ljudima iz Prevlake sam nakon 17 godina sudovanja uspio izboriti da im se nakon 100 godina i četiri politička režima vrati njihova djedovina. To mi više znači nego da zastupam premijera ili predsjednika. I više mi znači od toga što sam zastupao HDZ ili neko drugo poznato ime.

Bavite li se još nečim? Kakvi su planovi za budućnost?

– Bavim se glazbom, a od sporta tenisom. Ponosni sam predsjednik bjelovarskog teniskog kluba. Plan za budućnost je svaki dan završiti zadovoljan sobom ako sam izvršio svoju građansku dužnost za taj dan.

Hvala Vam.

Autor: Z.S./dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save