Gotovo je opće uvjerenje u hrvatskoj javnosti da je nekompetentnost ministara u sadašnjoj Vladi neusporedivo veća od svih prethodnih vlada, a onaj tko je sastavljao baš tu ekipu ne preuzima odgovornost za svoj loš izbor. Ni u jednoj dosadašnjoj vladi nije bilo toliko različitih incidenata u kojima su izravno ili neizravno sudjelovali pojedini ministri, a predsjednik Vlade na sve to zatvara oči, pravi se kao da ne postoji – ne preuzima odgovornost. 

Prosvjedi koji su prerasli i u nasilje u većim gradovima Federacije Bosne i Hercegovine otvorili su brojna pitanja koja se godinama nije željelo rješavati, a izazvali su i relativnu rijetku pojavu – ostavke pojedinih političara, što znači da u BiH-u ipak ima političara koji sasvim ne bježe od svoje odgovornosti. Ne ulazeći u slojevitu problematiku stanja u cijeloj Bosni i Hercegovini, premda bi to za Republiku Hrvatsku trebao biti jedan od prioriteta, nije moguće ne zapaziti da čak u takvoj Bosni i Hercegovini dio političara pokazuje zrelost, i ljudsku i političku, dok se to za političare u Hrvatskoj, osobito kad su na vlasti, teško može reći. Više je nego jasno da je nezadovoljavajuće stanje i u BiH-u i u Hrvatskoj posljedica (ne)rada političara te da ne bi smjeli biti potrebni nikakvi protesti, osobito ne nasilni, kada bi političari pokazivali makar minimum odgovornosti.

Upravo je zapanjujuće koliko često izostaje odgovornost političara u Hrvatskoj, i to na svim razinama vlasti, i kako se često pribjegava eliminaciji slabijih uz obmanjivanje javnosti da je baš to izraz te odgovornosti. A da je sve još gore, očituje se u činjenici da dovoljno odgovorno ne rade ni tijela vlasti zadužena za poštivanje zakona i za prisiljavanje svih građana na minimum odgovornosti. Najnovija događanja na hrvatskoj političkoj sceni prepuna su baš takvih primjera pa je dobro podsjetiti makar na neka od njih. Pritom ovom tekstu nije cilj suditi ikojoj osobi niti ulaziti s ikakvim pristranim interesom u kadrovske križaljke, već je cilj upozoravanje na nemogućnost poboljšanja stanja u Hrvatskoj ako se ne poštuje minimum odgovornosti za opće dobro.

Uzmu li se samo podaci o sadašnjem broju nezaposlenih, zatim podaci o zaduženjima koja je Hrvatskoj natovarila sadašnja Vlada te činjenica da se baš ništa ne poduzima da bi se barem umanjilo, ako se ne može spriječiti izumiranje hrvatskoga naroda, onda je sasvim očevidno da sadašnja Vlada nema dobrih rezultata i da za to netko treba snositi odgovornost. Za opće dobro sigurno bi puno bolje bilo da se ta odgovornost preuzme odmah, sada nakon dvije godine neuspješnog upravljanja zemljom, negoli da se čeka još dvije godine, do izbora. Članovi Vlade trebali bi pokazati odgovornost prema općem dobru zemlje i njezinih građana i omogućiti da možda privremeno tehnička, stručna ekipa preuzme vlast i načini potrebne zaokrete. Budući da nema odgovornosti, članovi Vlade na takvo nešto i ne pomišljaju.

Gotovo je opće uvjerenje u hrvatskoj javnosti da je nekompetentnost ministara u sadašnjoj Vladi neusporedivo veća od svih prethodnih vlada, a onaj tko je sastavljao baš tu ekipu ne preuzima odgovornost za svoj loš izbor. Ni u jednoj dosadašnjoj vladi nije bilo toliko različitih incidenata u kojima su izravno ili neizravno sudjelovali pojedini ministri, a predsjednik Vlade na sve to zatvara oči, pravi se kao da ne postoji – ne preuzima odgovornost. Umjesto da preuzme odgovornost predsjednik Vlade, koji otvoreno priznaje i da su u pojedina javna poduzeća u uprave ušli ljudi koji »ne znaju, ne mogu i neće«, ide dalje kao da je sve u najboljem redu. Nameće se pitanje: U kojoj su to školi takvi političari naučili imati vlast i moć, a ne prihvaćati istodobno i svoju osobnu odgovornost?

Još je očitiji izostanak odgovornosti u gotovo svim ministarstvima u kojima ministri ne preuzimaju odgovornost za neuspjehe, promašaje, čak ni moguća krivična djela. Nije li nevjerojatno da je političkom odlukom smijenjen pomoćnik ministra financija, kojega je netko »cinkario« medijima, a da je izostalo preuzimanje odgovornosti samoga ministra koji je svoga pomoćnika ne samo namjestio nego i podržavao i onda kad to više nije smio radi interesa stranke? Ima li i može li biti opravdanja za nerad u Ministarstvu regionalnog razvitka i fondova EU-a što usprkos silnim i hitnim potrebama Hrvatska nakon pristupanja Europskoj Uniji nije povukla 540 milijuna eura iz europskih fondova za 2013. godinu, a istodobno je morala platiti svoju visoku članarinu? Ta sredstva silno bi dobro došla sve siromašnijoj zemlji, a to je i međunarodna bruka za Hrvatsku jer se zbog nesposobnosti djelatnika toga ministarstva Hrvatska osramotila ne samo u Europskoj Uniji. Prvi čovjek tog ministarstva, čini se, i ne pomišlja da bi trebao preuzeti odgovornost. Što tek reći za Ministarstvo poljoprivrede koje ne samo da nije otvorilo europsku pomoć poljoprivredi u Hrvatskoj nego je svojim djelovanjem izravno pridonosilo uništavanju poljoprivrednih gospodarstva i uništavanju hrvatskoga sela. Premda je više puta tražena odgovornost prvoga čovjeka toga resora, ona je izostala. Nažalost, čini se, nema ministarstva u sadašnjoj Vladi koje se ne bi moglo upozoriti na propuste i krive poteze – ali odgovornosti za to nema!

Više je nego očito selektivno ponašanje djelatnika Državnog odvjetništva na svim razinama, no to dosada nikome nije bio povod za ostavku, tj. za preuzimanje odgovornosti. Slučaj sisačko-moslavačke županice samo je vršak goleme sante koja se krije od javnosti a koju tvore propusti, nemoralni i nezakoniti potezi nositelja vlasti i na županijskim, gradskim i općinskim razinama, a odgovornosti ni ostavaka – nema. U javnost malo dolazi od nečuvenih, nemoralnih i nezakonitih ponašanja unutar različitih političkih stranaka, državnih agencija, javnih poduzeća, uključujući HRT, i drugih državnih tijela – a ostavaka nema jer nema odgovornosti. Ako se uzme u obzir sva količina neodgovornosti na svim razinama upravljanja i odlučivanja, onda je stanje u Hrvatskoj zapravo još uvijek više nego dobro.

Ivan Miklenić / Glas Koncila

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save