KAŠTELANSKI GLAZBENI FENOMEN
HRVATSKI VON TRAPPOVI, OBITELJ BOTIĆ IZ KAŠTELA
Malo je glazbenih zaljubljenika koji nisu gledali mjuzikl „Moje pjesme, moji snovi“ prema istinitom predlošku o austrijskoj obitelji von Trapp, ocu Georgu udovcu i sedmero djece, svima glazbeno nadarenima u čiji život ulazi mlada redovnička pripravnica Maria, i sama glazbenica te im na kraju postaje i pomajka. E pa u Kaštelima, točnije u Kaštel Novom, njegovu predjelu koji se prostire na dijelu kaštelanskog polja između magistralne ceste i planine Kozjak, zvanom Rudine, živi obitelj Botić; otac i majka te pet sestara koje sviraju i pjevaju. S jednom od sestara, Anamarijom, razgovarali smo za ovaj broj časopisa „Crno – bijeli svijet“.
CBS: Anamarija, ti i tvojih pet sestara već ste dobro poznate većem dijelu glazbenih zaljubljenika u Kaštelima pogotovo onima koji preferiraju duhovnu glazbu pa evo za početak reci nam nešto o sebi i svojoj obitelji?
Anamarija: Zovem se Anamarija Botić, imam 20 godina, studentica sam na Filozofskom fakultetu u Splitu na odsjecima za Hrvatski jezik i književnost te pedagogiju. Voditeljica sam dječjeg i velikog zbora u crkvi sv. Leopolda Bogdana Mandića u Rudinama (administrativno pripada župi sv. Petra i Pavla u K. Novom, nap.m.) te sam župna animatorica i sviram i pjevam sa svoje četiri sestre u vis – u „Anđeli“.
CBS: Znači, vas je pet sestara i svih pet svira i pjeva, opiši nam malo kako je to sve počelo?
Anamarija: Prije šest godina na inicijativu učitelja Marija Radunića smo se okupile u bend moje tri sestre i ja jer smo već prethodno pjevale u školskom zboru, zajedno s mojom najstarijom sestrom koja je također pjevala u školskom zboru pod vodstvom prof. Ivne Bošnjak. Učitelj Mario nam je predložio da nas pet sestara kao bend, tj. vokalno – instrumentalni sastav (u daljnjem tekstu vis), nastupimo na božićnom koncertu u K. Novom i tako je sve počelo. Kasnije smo opet nastupile na kaštelanskom ljetu te su nas zvali da nastupimo i po župama, vjenčanjima i duhovnim obnovama.
CBS: Pa onda s pravom možemo reći da ste vi naša kaštelanska inačica dobro nam znane glazbene obitelji von Trapp. Reci nam sada nešto o svojim sestrama i obitelji?
Anamarija: Najstarija sestra Jelena je studentica četvrte godine također na filozofskom fakultetu u Splitu na odsjecima za Talijanski jezik i pedagogiju, Kristina je studentica na istom fakultetu na odsjecima za hrvatski i talijanski jezik te književnost, Mihaela je maturantica u kaštelanskoj općoj gimnaziji te najmlađa sestra Gabriela koja je pohađa prvi razred u istoj gimnaziji. Naš otac Jozo je cijeli život u glazbenim vodama; on je diplomirani teolog i na svom radnom mjestu u centru za osobe s poteškoćama u razvoju „Mir“ u Rudinama te se bavi muzikoterapijom i svira klavir te gitaru. On je najzaslužniji za naš glazbeni razvoj i to što smo svih pet savladale sviranje klavijatura, a učimo i svirati gitaru.
CBS: Reci nam nešto sada o planovima za budućnost i ostalim interesima tebe i tvojih sestara?
ANAMARIJA: Nama je prvenstveno cilj da svojim pjevanjem proslavimo Boga i tako mu damo hvalu za neizmjeran dar koji nam je dao u vidu glazbenog talenta. Kako si sam primjetio mi najviše pjevamo u crkvama, duhovnim obnovama i svemu vezanom uz to ozračje. Zapravo, štono se kaže naši su jedino grijesi, a naš talent nam je Bog dao i najbolji način da mu zahvalimo i proslavimo ga je kroz pjesmu. Često nam ljudi poslije naših nastupa prilaze i budu oduševljeni ne samo našim pjevanjem, nego i našom poniznošću, nije da se sada hvalim (smijeh, mnogo smijeha). Tu nam opet naš otac mnogo pomaže i naglašava nam da se nikad ne uzoholimo zbog te hvale upravo radi Boga.
CBS: A jeste li ikad naišli na nerazumijevanje od strane ljudi, možda u smislu da vam kažu kako biste trebali više raditi na samopromociji i financijskoj strani vaših nastupa?
Anamarija: Ne bih rekla da smo nailazile na nerazumijevanje, nego više u smislu da bismo se više trebale pokušati afirmirati. Mi npr. Ne volimo naplaćivati kada nas pozovu da pjevamo na vjenčanjima i misnim slavljima, nego kažemo ako baš netko želi neka plati koliko on smatra, a mi ništa ne želimo određivati.
CBS: Jeste li ikad vi sestre osjetile da ste u nečemu zakinute zbog načina života kojeg vodite?
Anamarija: Ne, nikad. Zapravo ljudi se najviše čude kako to da naša obitelj živi samo od jedne, očeve plaće jer naša majka se potpuno posvetila nama i našem odgoju. Moje sestre i ja podučavamo drugu djecu sviranju i držimo instrukcije, a uz to smo odlične studentice i učenice te na takav način sebi uvijek priskrbimo novca za naše potrebe, zapravo Božja providnost se uvijek pobrine. Tako da mi svojim pjevanjem ne zarađujemo, nego proslavljamo Boga, upravo onako kako kaže ona pjesma: „Tražite najprije Božje kraljevstvo i sve drugo bit će vam nadodano.“
CBS: A kad vam vaši prijatelji kažu npr. „Ajde ne moraš baš svaki dan ić na misu, dođite s nama vani, izađite?
Anamarija: (opet smijeh). Naš otac kaže da nedjeljom trebamo biti u našoj župi i da nam to treba biti primarno, ne samo kao obveza, nego i kao dio našeg kršćanskog života. Imam probe sa svojim zborom subotom i baš su me prošlu subotu prijatelji pozvali na planinarenje i zbog toga sam odgodila probe te mi je bilo teško jer to nemam običaj činiti, ali ponekad je dobro da čovjek sebi da malo oduška u nekim stvarima ( opet mnogo smijeha).
CBS: Jesi li ti osobno ikad u životu požalila zbog ovoga što radiš?
Anamarija: Ma kakvi, nikad. Ja čak imam osjećaj što idem starija da tako malo uspijem napraviti od onog što zamislim, a ljudi mi stalno govore da imam previše obveza i kako to sve stižem. Lijep mi je osjećaj kad shvatim da sam ipak umorna, ali to je onaj pozitivni umor, slatki kako se još kaže.
CBS: Vas je pet lijepih, zgodnih sestara koje uz to krasno sviraju i pjevaju; što momci kažu na vas?
Anamarija: (mnogo, mnogo, mnogo smijeha). Momci kažu da se ima što čuti i vidjeti. Sve smo slobodne (smijeh postaje dominantan), ne znam što bih još o ovom rekla.
CBS: Sve si rekla. Opisujući svoje sestre i sebe mnogo si rekla i o vašem ocu, ali možeš li nam reći još nešto njemu pošto si sama rekla da je najzaslužniji za vaš glazbeni i drugi odgoj, uz naravno, majku?
Anamarija: Nema ljudi često kažu kada dođu u naš dom da im je kasnije teško napustiti nas i ozračje u njemu, a naš otac kaže kako on živi u raju sa svojim anđelima, a i naša je kuća u zelenilu te se cijeli dan čuje pjev ptica i sve to pridonosi jednoj toplini i ljudskosti koja vlada u našem domu. Moram posebno spomenuti našu majku Davorku koja je cijeli svoj život posvetila nama i tako se s ljubavlju žrtvovala da je malo reći da zaslužuje spomenik za sve što je za nas učinila. Ona je nama i najbolja prijateljica te se naše prijateljice čude kada im mi kažemo da mi majci sve kažemo i s njom podijelimo sve naše misli i probleme. Molim se i nadam da ću jednog dana kada i sama budem majka moći odgajati i svoju djecu na način koji su nas naši roditelji odgajali. Ima jedna zanimljivost, kad smo birali ime benda, onda je naš otac dao razne prijedloge tipa zora, praskozorje (smijeh) što smo odmah odbile i onda nam je sinulo kako nas ljudi često uspoređuju s anđelima da se tako i nazovemo te je tako i bilo. Možda zvuči umišljeno, ali nama je cilj postati što sličnijima anđelima koji su rajka bića i čitavo svoje vrijeme provode u blaženom gledanju Boga.
CBS: Reci nam imate li planova za nastupe po festivalima duhovne glazbe na kojoj se najviše bazirate?
Anamarija: Pa da van budem iskrena i nemamo baš, najviše se pouzdajemo u Božju providnost i idemo pjevati tamo gdje nas pozovu. Mi stvarno ne želimo same sebe promovirati, ali opet možda bismo i trebali malo više poraditi na tom aspektu baš poradi Boga.
Vlado Vanjaka
