Na zamolbu grupe vjernika te odlukom uzoritog kardinala Josipa Bozanića u crkvi Svetog Martina, Vlaška 36 u Zagrebu se od 20. veljače 2011. godine svake nedjelje kao i zapovjednim blagdanom služi tradicionalna latinska misa.

To se moglo dogoditi tek nakon što je Sveti Otac Benediokt XVI. u Papinom apostolskom pismu, (motu proprio) Summorum Pontificum iz ljeta 2007. godine smanjio ograničenja na slavljenje „stare“ latinske mise prema tridentskom obredu kakav se koristio prije Drugog vatikanskog sabora.

Tridenski liturgijski „kotač“ krenuo je dalje

U nedjelju, 30. lipnja 2013., u crkvi Svetog Martina nakon punih pedeset godina od kada je provedena liturgijska reforma Drugog vatikanskog sabora služena je prva mlada Misa prema tridentskom obredu u Hrvatskoj. Mladomisnik je bio velečasni Marko Tilošanec, rodom iz Kotoribe, kojemu je mladomisničko geslo Ut in nomine Jesu omne genu flectatur (da se na ime Isusovo prigne svako koljeno, usp. Fil 2,10). Možemo samo naslućivati da u ovim bremenitim vremena, kako za Crkvu u Hrvata, tako i za hrvatski narod, neće ostati samo na ovome. Jer nije problem u aggiornamentu (posadašnjenju) Liturgije već u zlouporabi navodnog duha Koncila među modernističkim avanturističkim svećenstvom.

Realno govoreći modernizam je ipak učinio svoje na Drugom vatikanskom saboru. Koliko je to bio kompromis s judeo-masonskim svijetom, a koliko vješt manevar da se Crkva približi modernom čovjeku na način da u potpunosti napusti svoju srednjovjekovnu paradigmu, povijest će nas naučiti. Da li se je Katolička crkva htjela ponijeti poput Svetog Petra koji došavši u Rim nije htio povrijediti osjetljivost Židova ni osjetljivost krštenih pogana, nije se ni jelom htio zamjeriti ni jednima ni drugima, pa se sve do svoje mučeničke smrti u Neronovim vrtovima hranio samo kruhom i vodom, ili je posrijedi bilo nešto više? Tradicionaliste pomalo kopka jedna izrečena rečenica na tom Koncilu poljskog primasa Stefana Wyszynskog: „Mi rastemo iz triju korijena: Svetog pisma, rimskog prava i Francuske revolucije“.

Svakako je na Koncilu, osim Konstitucija, najviše „vidljivih“ promjena učinjeno kod Liturgije, što su mnogi tradicionalisti nazvali izdajom pod pritiskom raskolničkih protestantskih crkava. Prije i tijekom Koncila tajnik Tajništva za jedinstvo kršćana msgr. Willebrands vodio je opsežne pregovore s Ekumenskim vijećem crkava u Ženevi. Protestantske crkve su ucjenjivale, ako se želi pomirba i ujedinjenje svih kršćana Koncil mora odstraniti sve ono iz Liturgije što se ne slaže s protestantskim načelima. Praktički osim kompletne izmijenjene strukture Crkve prema „demokratskim“ načelima (Christus Dominus), protestanti su zahtijevali i modificirana crkvena bogoslužja. Zanimljivo je to da su šestorica protestantskih pastora bila nazočna kod ustrojstva liturgijskih reformi na Drugom vatikanskom saboru. Mnogi su crkveni oci negodovali takvom ekumenizmu Koncila koji je promijenio Svetu Misu kako bi udovoljio protestantima. Za te koncilske odluke smatrali su da su, najblaže rečeno, napravljene za katolike protestantskog svijeta, odnosno više za protestante nego za katolike katoličkog svijeta. ( Marcel Lefebvre: Intervju prigodom otvaranja kapelice na Long Islandu, New York, Angelus, 1983.)

Sveta i božanska Liturgija ( Misa, Euharistija, Večera Gospodnja, Lomljenje Kruha, Sveta Žrtva, Sveto Otajstvo, Presveti Oltarski Sakrament), kao nekrvna Isusova žrtva u kojoj se ponavlja Isusova žrtva na križu, nije se izmijenila samo formom, već i sadržajem. Dokinuta je tisuću i petstogodišnja tradicija rimske Liturgije, stara tridentinska Misa utvrđena obrednikom Tridentskog sabora 1563. godine, ili možda ispravnije rečeno, Misa pape Grgura I.Velikog (540.-604.), kao što pravoslavni vjernici govore o Misi Svetog Ivana Zlatoustog (344.-407.), koja još blistajući živi u njihovoj Crkvi. Promijenjeno je nešto što se uvijek smatralo nepromjenjivim, uvijek istim, odozgora danim, jer tijekom dva tisućljeća sitne promjene bile su nešto nesvojevoljno, nešto što je postupno raslo, što se zbivalo tako polagano da to zapravo nitko nije primijetio. Crkveni otac i utemeljitelj istočnog redovništva, Sveti Bazilije Veliki (329.-379.), Svetu Misu je smatrao velikim objavljenjem kao i Sveto pismo te je proglasio strogu zabranu mijenjanja ili reformiranja Liturgije.

Od niza naoko „sitnih korekcija“ treba izdvojiti bar neke koje su itekako zasmetale tradicionalistima. Vrijeme klečanja kod Svete Mise (lat. missa – otpuštanje i poslanje, gr. euharisteo – zahvaljivanje) se smanjilo u odnosu na sjedenje, što zasigurno umanjuje „važnost“ nazočnosti Isusa Krista na Svetištu (Oltaru). Klečanje prigodom Liturgije pokazuje da vjernici štuju epifaniju Isusa Krista, sve one trenutke pri kojoj se podsjeća na njegovu tjelesnu nazočnost i na one koji su tom nazočnošću prožeti. „Sveto stajanje“ također nas podsjeća na žene i apostola Ivana pred Križem što vjerojatno nije bilo popraćeno molitvama, već nečim puno važnijim od molitve – biti očima i ušima prikovan za Raspetog kako se ne bi ništa propustilo. Na taj način su Isusove riječi prije smrti mogle doprijeti do nas. Sjedenje i klupe u crkvi ustvari su protestantski izum kako bi vjernici mogli slušati višesatne propovjedi.

Za dokaz da se u starim vremenima prigodom Liturgije nije sjedilo dovoljno je doći u neku rimsku baziliku ili bizantsku crkvu u kojima uopće ne postoje klupe. Pod u tim crkvama bogato je ukrašen prekrasnim mozaicima i dragocjenim kamenjem, sasvim sigurno ne zato da bi ga se prekrilo klupama i stolcima.

Osim mnogih „redukcija“ jedan naoko sitan detalj također je znakovit. Svećenik prije čitanja Evanđelja kaže: „Čitanje Evanđelja po Marku“ (Ivanu…). Zašto više ne govori „po Svetom Marku“? Zar samo zato što protestanti ne priznaju nikakve svetce, niti Svetu Blaženu Djevicu Mariju, i jer oni ne trebaju nikakvog „posrednika“ između vjernika i Boga?

Svećenik, sluga Božji, više ne propovijeda iz propovjedaonice uzdignute iznad zemlje kao što su u Isusovo vrijeme propovijedali Isus i njegovi učenici s brda ili uzdignutog položaja, nego propovijedanje s iste razine asocira na svećenika kao jednakog svakom vjerniku, i samim time kao da se želi umanjiti njegova osoba kao nositelja božanskih tajni. Također razmak između Svetišta i vjernika više ne postoji. U starim crkvama srušene su ograde ispred svetog mjesta, klupe za pričest, propovjedaonice i dr. (nova crkvena zdanja modernizma – betonske hale, to ionako nemaju), zamijenili su ih tapisoni, reflektori, mikrofoni, tapecirani ukrašeni stolci oko Oltara, itd.

Svećenik više ne moli na latinskom jeziku, što ga je također ranije po važnosti uzdizalo od običnog vjernika, već na narodnom jeziku, što opet govori o izjednačavanju svećenika s vjernicima. Da li nam to govori kako svećenik u skoroj budućnosti može postati „svatko“, čak i žena kao kod protestanata? Da protestantski dojam bude upotpunjen, svećenik kod bogoslužja je licem okrenut vjernicima, a leđima prema Oltaru. Što to znači, zar na Oltaru nije Svetohranište, živi Krist u svakoj euharistijskoj prilici? Zar se okreću leđa živom Kristu, kao protestanti što ne vjeruju da je Krist nazočan u Svetoj Euharistiji?

Jeruzalemski grob slika je stare Liturgije. Ona je uprla pogled na Uskrsloga i stoga je okrenuta prema istoku jer je izlazeće sunce bilo znak Uskrsnuća, ponovnog Kristova dolaska. U tom čekanju svećenik i vjernici molili su u istom smjeru. Vjernik je, osim u propovjedi, rijetko vidio svećenikovo lice jer kad se ovaj i nakratko okrenuo prema vjernicima s pozdravom Dominus vobiscum, ponizno je držao glavu lagano naklonjenu prema tlu. Međutim, Raspeti koji nadvisuje Oltar gleda one koji se mole; On je taj koji djeluje dok okupljeni njegovu muku prizivaju u sjećanje. Kako je ustvari bila mudra stara Liturgija kada je odlučila vjernicima oduzeti lice svećenika, njegovu pobožnost i obuzetost! Prema tomu, kršćanska Liturgija je čekanje pod Križem i pred Grobom, a tu je sliku liturgijska reforma zasjenila. ( Martin Mosebach: Krivovjerje bezobličja, Modo, Zagreb, 2011., str. 22., 32., 39., 66. 81., 113. i 118.)

Upravo spoj latinskog misnog bogoslužja i uzvišenog svećeničkog pogleda u Svetište odavali su nekada poseban mistični prizor. Neprilične su bile negdašnje primjedbe, da dok svećenik moli nekim nerazumljivim jezikom (valjda govori neke vračarske čarolije) „ostavljeni“ vjernici mole Krunicu ili se na neki drugi način zabavljaju. Nikome slični primjeri iz profanog svijeta ne smetaju, primjerice kod slušanja opere. Nikome ni ne smeta što svećenik okrenut vjernicima, htio-ne htio, ponekad u svojoj molitvi Presvetom Oltarskom sakramentu izgubi koncentraciju, privuče ga neprimjeren vjernik, šaputanje, komešanje, dječji plač i sl. Liturgija tako postaje sve više imanentnost (kao kod protestantskih i modernističkih katoličkih svećenika), i više to nije ona uzvišena transcendentnost u kojoj svećenik uzdignute Hostije, pogledom u Nebo i molitvom na latinskom jeziku Sveti obred misnog slavlja pretvara u božansku mistiku.

Koji je cilj „rukovanja“ neposredno prije Svete pričesti? To se čini kako bi jedni drugima oprostili sve naše međusobne uvrede i nepravde. Pružanjem ruku pomirujemo se sa svim ljudima da bismo potpuno čisti mogli pristupiti blagovanju Tijela Kristova. Znakom mira pokazujemo da smo svi kod Stola Gospodnjega braća i sestre koje je Krist okupio i pomirio. No, pogledajmo i drugu stranu pružanja ruku. Zar je Liturgija društvena predstava u kojoj vjernici trebaju u razdraganom zajedništvu kao kod protestanata pristupiti blagoslovljenom stolu i blagovati hranu samo kao spomen na Isusovu smrt, ili je to najdublja kontemplacija i molitvena šutnja u kojoj se vjernik u najskrovitijoj intimi prigodom Pričesti sjedinjuje s Kristom? Zar „rukovanja“ , koja neodoljivo podsjećaju na komunistički sustav kad se svako sa svakim znanim i neznanim rukovao, uz riječi Mir s tobom upravo ne stvara nemir među vjernicima (pomicanje, žamor, smješkanje) te narušava toliko potrebitu sabranost?

Još je nešto iskoristilo „duh koncila“ i narušilo svaku kontemplaciju i mističnu duhovnost vjernika. Gotovo da više nema liturgijske glazbe gregorijanskog korala. Gregorijanski koral dobio je naziv prema papi Grguru I. Velikom koji je obnovio liturgijsko pjevanje izniklo iz judeokršćanske tradicije uz usmeni prijenos i oblikovanja tijekom stoljeća. Umjetnike koji su stvarali gregorijanske napjeve nadahnjivala je vjera, nada i neizmjerna ljubav prema Bogu. Gregorijansko pjevanje je jedan oblik molitve upućen na jezik Staroga i Novoga zavjeta, Pavlovih poslanica, psalama itd., nastao samo za Liturgiju, te ako pristupimo njemu na taj način onda doista možemo otkriti veličanstvene osjećaje.

Koralne napjeve karakterizira vokalnost, jednoglasje i melodičnost, dostojanstvena smirenost i spokojstvo, bez instrumentalne pratnje. Veza koju gregorijanski koral tka između svećeničke i laičke molitve, recitirajući pjevni ton čitanja i molitava, postala je sastavni dio liturgijskih radnji tako da se oblik i sadržaj Liturgije više nije mogao odvojiti. To je najizvrsnije liturgijsko pjevanje, to je „najsavršeniji instrument“, jer ljudski glas treba sam Bogu pjevati. Liturg Svete Mise zapravo uopće ne govori, njegov govor je pjesma, zato što se „odjenuo u novog čovjeka“, jer je u svetom prostoru Liturgije postao suputnik anđela. Neosporno je da jednoglasno gregorijansko pjevanje izražava jedinstvo naroda Božjeg u slavlju Božjeg veličanstva, najduhovniji glazbeni izričaj koji je stvorenje stvorilo da bi slavilo svog Stvoritelja.

Gotovo da je nestala i sveta glazba orgulja koja se oko tisućite godine počinje uvoditi u crkve Zapadne Europe, nestale su i pučke i polifone glazbene pjesme koje su svojim božanskim zvukom pripremale vjernike u sjedinjenju s Bogom. U Crkvu su se ušuljale gitare, šamanski bubnjevi, udaraljke, grohotan smijeh, ples, šlageri i rock. Iako je Tradicija Crkve takvu glazbu zabranjivala, a Drugi vatikanski sabor nije nikim dokumentom mističnu glazbu dokinuo, postmodernistički svećenici uvodeći zabavnu i anarhičnu glazbu u Liturgiju očito su prekoračili prag dopuštenosti. Za koga takva glazba pripravlja katoličke vjernike?

Kod vrhunca liturgijskog slavlja, Svete Euharistije, učinjeno je nekoliko „pomaka“. Stol na središtu svećeničkog trijema ponekad stvarno podsjeća na kuhinjski stol, a sve manje na žrtvenički stol. Posvećenu Hostiju dijele već i đakoni i časne sestre (što se možda može tolerirati), ali da ju dijele obični vjernici tu je nužna ozbiljna prosudba glede mogućih izabranika. Ne sumnjajući u svetost laičkog apostolata (primjer bl. Ivana Mertza), za nadati se da Hostiju uskoro neće pretežito dijeliti svjetovnjaci, jer glede toga netko se može upitati: zašto ju onda svaki vjernik ne bi sam uzimao poput hrane kao kod švedskog stola? Sveta pričest je kod autora ovog teksta u jednoj crkvi izazvala sablazan. Kažu da se već godinama na taj način obnaša. Hostiju u toj crkvi dijelile su djevojke (tzv. euharistijski pomoćnici) skromno obučene. Vjernici nisu prilazili Oltaru i Svetohraništu (Tabernakulu), već su djevojke smješkajući se poput konobarica dolazile do vjernika i dijelile Hostiju, pritom kao da pitaju: „ Želite li?“ .
Pored toga, vjernik sve manje prima Svetu Pričest klečeći što je bilo obvezujuće u starom tridenskom obredu (u slučaju kao kod ovih djevojaka koje dijele Hostije vjernik nema ni vremena da klekne). Prima ju kao i protestanti u ruku, a ne na jezik. Tim činom ne samo da se omogućuje oskvrnuće posvećenih Hostija (Tijela Kristovog), već se postavlja pitanje čistoće. Moramo se prisjetiti starog Obreda kada je svećenik, nakon što su mu ministranti poškropili vrhove prstiju vodom i predali mu maleni ubrus kojime je obrisao ruke, dižući Hostiju prema Raspetom izbjegavao je kažiprstom i palcem dodirnuti još nešto osim Hostije pa ih je stiskao i kada je dizao kalež ili otključavao Tabernakul. Ne sumnjajući u najčasnije namjere vjernika moramo postaviti pitanje što je vjernik s tom rukom sve radio i dodirivao od zadnjeg pranja ruku? Zar to ne asocira kako Transupstancijacija i nije tako sveta, kako svećeniku kao svom sluzi Bog nije dao jedinstven dar da pretvara kruh i vino u Tijelo i Krv Kristovu?

I na kraju još nešto o „novoj“ Liturgiji, što svećenik radi nakon Svete pričesti? Sjedi, kao da se odmara od ovozemaljskog ručka!

Kako su se mnoge novotarije uvele u Liturgiju inspirirane navodnim duhom Koncila, kao što vidimo, dirnule su i najsvetije, Euharistiju. Glede svih tih deformacija kardinal Joseph Ratzinger, tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere, 1996. godine je njemačkom novinaru Peteru Seewaldu rekao slijedeće: „Nama treba novi liturgijski odgoj, treba ga i svećenik. Svima mora biti jasno da liturgijska znanost ne služi tome da stalno proizvodi nove modele, to dolikuje automobilskoj industriji. Njezina je zadaća da čovjeka uvede u svečanost, u slavlje, da ga osposobi za misterij…Mladi ljudi to dobro shvaćaju. Središta u kojima se liturgija slavi sa strahopoštovanjem i bez lakrdije privlače ljude iako ne razumiju baš svaku riječ. Takva središta mi trebamo. Na žalost kod nas je tolerancija prema pustolovnim igrarijama gotovo bezgranična, a tolerancije prema staroj liturgiji uopće nema. Što se toga tiče, sigurno smo na pogrešnom putu“. ( Joseph Ratzinger: Sol zemlje, Vesela izdanja, Zagreb, 2011., str. 175.)

Nakon jedanaest godina (2007.) Joseph Ratzinger, tada kao papa Benediokt XVI. svojim „motuproprijem“ smanjio je ograničenja za slavljenje tradicionalne latinske Mise prema tridentskom obredu kakav se koristio prije Drugog vatikanskog sabora. To je za tradicionaliste značilo ne samo vračanje digniteta svećenika koji će na taj način obnašati Obred misnog slavlja već i ponovni uzvišeni mistični ugođaj te duboku duhovnu kontemplaciju tijekom Liturgije (najzornije vidljivo tijekom Papinog misnog slavlja na zagrebačkom hipodromu 5. lipnja 2011. godine).

Korišteni dijelovi knjige Tko želi razoriti Crkvu (2012)

Mladen Lojkić/croative.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save