Hrvatska je kriminalna država i leglo svakojakih pljačkaša. U Hrvatskoj se čine nečasna djela, a takva djela rezultat su sprege kriminala i politike. Posebna je sprega u Ministarstvu unutarnjih poslova, Ministarstvu obrane Republike Hrvatske i u sudstvu. Ta i takva djela učinili su od naše zemlje propalu zemlju i društvo bez budućnosti. Tome je tako iz više razloga, a jedan od njih je izostanak odgovornosti.

Od pljačke države i društva u kojoj su sudjelovale tisuće procesuirano je zanemarujuće malo odgovornih. Iz vrha vlasti koja je odgovorna za toliko pljačke i “nestalog“ novca, toliko radnika ostalih bez posla i toliko uništene proizvodnje i povjerenja građana u svoju teško i skupo stvorenu državu (koje danas više nema) nitko nije odgovarao i snosio odgovornost.
Primjera gdje se poteže pitanje odgovornosti bilo je i ima bezbroj. O tome je već bilo pisano, a djelomično će se i ovdje navesti takvi primjeri.

Banke
Evo što je o tome i ostalome napisano:
Hrvatski bankarski sektor bio je kolateralna žrtva najvećih kriminalnih radnji i skandala koji su pogodili osamostaljenu hrvatsku državu i u mnogim je aferama i aktivno sudjelovao.
Najpoznatije afere, a vjerojatno i najveći gubici vezane su upravo za banke ( Dubrovačka, Glumina, Komercijalna, Splitska, Zagrebačka, Privredna i mnoge druge) koje su građani na kraju morali sanirati.
Malverzacije u bankama došle su do izražaja kroz aferu Dubrovačke banke koju su preuzela petorica “velikih“ ortačkim ugovorom. Oni su: Vinko Brnadić, Miroslav Kutle, Neven Barač, Petar Luburić, a kao peti tajni ortak spominje se Ivić Pašalić. Ugovorom su trebali postati vlasnici Banke bez uložene ijedne vlastite kune u dionice. U aferu oko te banke bile su upletene i obavještajne službe RH i BiH. Glavni komitenti bili su Kutlina poduzeća, Čermakov “Crodux“, Jurjevićev “Zadarkomerc“ i Marčinkova “Glumina banka“.
Mutne radnje dovele su tu banku u situaciju nelikvidnosti i slijedom toga u za društvo skupu sanaciju.
I u drugim bankama radilo se isto ili slično.
Uz aferu PBZ-a veže se “Niva-inženjering“d.d. u vlasništvu Nikice Valentića (sumnjivi kredit od 16 milijuna DM). Privredna banka sanirana je velikim novcima od oko 2,2 milijarde maraka, a tu sanaciju, uz ostale, ostvarili su članovi Nadzornog odbora Zlatko Mateša, Ivica Mudrinić, Joško Zavoreo, Milan Kovač, Damir Begović, Katarina Fuček….
Nakon sanacije Privredne, Riječke, Splitske, Slavonske, čelnici HNB-a pokreću stečaj i za Gluminu, Gradsku, Županjsku i Komercijalnu banku.
Afera oko Komercijalne banke slična je aferi Dubrovačke banke. U toj aferi glavni igrač je Josip Šoić koji političare kupuje kroz kredite, poklone i donacije.
I Splitska banka radila je kao i Dubrovačka. Ta banka sanirala je kupnju “Slobodne Dalmacije“ i Globus grupe s velikim sumama, za koje se navodi da nisu nikada vraćene.. Slično je radila i Poštanska banka na čelu s upraviteljicom Ljerkom Ercegović.
Banke su imale svoje prste i u aferi “Večernji list“.
Naime, ta tiskovina prodana je off shore-kompaniji (Caritas fund) za koju se ne zna tko joj je stvarni vlasnik. U toj aferi spominju se Damir Zorić, Borislav Škegro, Milan Kovač… Sumnja se da je tu bilo pranja novca i drugih nečasnih poslova. Svoju ulogu u aferi priznali su Pavao Zubak i Ivica Nuić kojima su novac doznačili Hrvatska Poštanska Banka, Splitska Banka i Osiječka gradska banka. Sumnja se da je stranka zla-HDZ potajno kupio preko Caritas Funda s Djevičanskih otoka “Večernji list“.

Hrvatske banke sanirane su i prodane za manje od milijardu dolara. Procjene govore da je utrošeno čak 18 milijardi dolara u sanacije, što znači da je realiziran proračunski gubitak od oko 17 milijardi dolara. Tu je svakako realizirana privatna imovinska korist-pljačka za koju nitko nije snosio odgovornost.
Banke su pljačkale državu i građane i putem zakona o pretvaranju deviznih depozita građana koji se pretvorio u zakon o pretvaranju deviznih depozita banaka u javni dug RH. Banke su kroz ovaj Zakon sve svoje gubitke, izgubljene kredite i loše plasmane pretvorile u javni dug Hrvatske.
Banke su, kao na primjer Zagrebačka banka, pljačkale državu i prikazivanjem lažnih bilanci, unosi objava podataka o neplaćenim potraživanjima.
Kad smo kod te banke valja istaći da se pretpostavlja kako je talijansko vlasništvo nad tom bankom zapravo podvala javnosti i falsifikat. U godišnjem financijskom izvješću za 2007 zatajeni su pravi vlasnici Zagrebačke banke, a stvarni popisi dioničara odlukom Uprave ZABE, proglašeni su tajnim dokumentom. Pravi vlasnici i glavni dioničari nalaze se skriveni iza skrbničkih računa koji su proglašeni poslovnom tajnom. A o tajnim skrbničkim računima sve bi trebali znati Franjo Luković i Jakša Barbić.

Ostale, ali ne i sve, afere
Jedan od najvećih financijskih skandala u novoj hrvatskoj državi je ugovor o koncesiji za financijsku izgradnju, upravljanje i održavanje Istarskog ipsilona. Ugovor je bio poslovna tajna gdje se kasnije saznalo da se Francuzima daje 83 posto glasačkih prava. Ugovor o koncesiji potpisao je tadašnji premijer Nikica Valentić u ime hrvatske Vlade, dok je skandalozni ugovor na štetu Hrvatske s “Bouyguesom“ potpisao tadašnji ministar prometa i veza Ivica Mudrinić.
Nitko nikada nije odgovarao, čak se nije uspjelo osnovati niti Saborsko povjerenstvo za ispitivanje odgovornosti.

Za pšenične afere nitko nije tražio odgovornost potpredsjednika Vlade Škegre i članova Vijeća Državnog ravnateljstva za robne zalihe Ivana Milasa, Đure Njavre, Marinka Filipovića, Ivana Penića, Bože Prke, Andrije Hebranga, Nenada Porgesa, Stjepana Brolicha i drugih.

Kao ni za veliki promašaj-kupnju “Bijelih noći“ od strane INE, na čijem je čelu bio Davor Štern.

Odgovornosti nije bilo ni za promašaje i kriminal u cestogradnji i pretvorbi građevinskih tvrtki gdje se najčešće spominje Jure Radić. Ponajprije zbog “Jurina mosta“ te pretvorbe “Konstruktora“ d.d. iz Splita, gdje je Radić, kako se tvrdi, bio kišobran ispod kojeg je Žderić nezakonitim putem postao neograničeni gazda jednog velikog poduzeća, i zagrebačke “Industrogradnje, gdje se zbog zlouporabe položaja spominju još Zvonimir Matić i Vladimir Šolta.

Afera je bilo i u turizmu-objekti Sunčani Hvar i drugo.
Kad je o turizmu riječ valja reći da je svojedobno optuženi Ivan Herak javno optužio vodeće HDZ-ove kadrove za brojne malverzacije u režiji Ivića Pašalića, Ivana Penića, Zlatka Mateše, Darija Vukića, Ljerke Ercegović, Ivice Ropuša i ostalih drugih partnera.

Politika (ne)odgovornosti
Moja politika i politika moje Vlade je odgovorna politika tvrdi aktualni premijer Zoran Milanović. Međutim to je jedna izmišljotina i laž.
Odgovorna politika inzistirala bi na potezanju pitanja odgovornosti .
Inzistirala bi na odgovornosti za počinjenu pljačku, na odgovornosti institucija odgovornih za procesuiranje kriminala kao i na odgovornosti svoje Vlade i sebe samoga.
U Hrvatskoj se i danas niže afera za aferom gdje je prisutno obilje kriminala. Da se vodi odgovorna politika toga sigurno ne bi bilo.
Kad bi se Milanović odlučio za odgovornost bio bi to i kraj Kukuriku koalicije, koja je puna kriminalaca s kojima bi se u tom slučaju neminovno trebalo obračunati.
Prije svega s Ivanom Jakovčićem patronom vinske mafije u Istri upletenog i u mnoge manipulacije i afere gdje su “nestale“ milijarde.
Ali i s patronom turističke mafije HNS-ovcem Veljkom Ostojićem i Marinom Brečevićem.
Nastradali bi i vlastiti redovi jer bi u tom slučaju za Linićeve mućke sa Šegonom i ostalima svakako netko i kazneno odgovarao.
Demagog i licemjer po pitanju odgovornosti nije sam Milanović nego i drugi. Tako i Zlatko Komadina licemjerno blebeće da ako je tko što zgriješio onda će u tom smislu i odgovarati. U Hrvatskoj odgovaraju samo mali ljudi, često i nevini. Velike lopove i njihovo bogatstvo stečeno pljačkom institucije štite. Tome u prilog govori činjenica da od 98 posto pretvorbenog kriminala i pljačke nije optuženo ni 1 posto.
Zbog neodgovornosti Hrvatsku pogađaju tragedije i katastrofe i drugačijeg oblika od gore opisanog. Kornatska tragedija, željezničke nesreće, urušavanje zgrada, ulica, kuća, elementarne katastrofe itd., a sve to umnogome uzrokovano i ljudskim nemarom.
To će se događati sve dok se ne uvede odgovornost, odnosno sve dok su SDP i HDZ i njihovi podobni i nesposobni kotačići na vlasti.
Niti Nova snaga Tomica Karamarko i njegov HDZ nisu alternativa za Hrvatsku. Naime, uz činjenicu da Karamarko, od kako je preuzeo tu “zloćudnu stranku“, nije pokrenuo niti jednu jedinu inicijativu da Hrvatska umjesto “lažnog ustava“ dobije zbiljski ustav, da se poništi pretvorba i privatizacija, da se pokrene obračun s kriminalom, on također nije pokrenuo niti jednu inicijativu uvođenja odgovornosti u hrvatsko društvo, institucije i politiku. A neodgovornost je također velika bolest od koje Hrvatska boluje. Na listi “lijekova“ za ozdravljenje Hrvatske svakako bi se trebao primjenjivati i lijek koji se zove odgovornost.
Stoga valja reći kako je izbor između jedne i druge frakcije SK, to jest, izbor između SDP-a i HDZ-a izbor između jednog zla nasuprot drugom. To je izbor između katastrofe i tragedije.

Sloboda i odgovornost
Hrvatska nije društvo i zemlja slobode. Zašto je tome tako?
Upravo iz razloga jer nema odgovornosti, a samo u diktaturi nema odgovornosti i nitko za ništa ne odgovara.
Nema u jednom društvu slobode bez odgovornosti, ali niti odgovornosti bez slobode. Stvarno je slobodno samo ono društvo u kojem svi pripadnici odlučuju o općim pitanjima i odgovaraju za svoje odluke. Ako je zajednica stvarno slobodna svatko odgovara za svoje zabune i pogreške isto kao i pojedinac.
“Bivši“ hrvatski komunisti danas u službi neoliberalizma čim bi uveli odgovornost svojih članova za neuspjeh odmah bi doživjeli i priznali svoj slom. Uvođenjem odgovornosti oni bi neizravno morali priznati i slobodu, a time i duh.
Uz činjenicu i priznanje da se čovjek slobodno odlučuje na djelo i propust, morali bi priznati i pravo na slobodu, a takvim bi priznanjem konačno pokopali zadnje ostatke svoje filozofije, ali i filozofije kojoj danas služe.
Opredijeliti se stoga treba za ljude koji znaju biti odgovorni za svoje odluke, koji znaju biti slobodni, koji se neće bojati slobode, jer poznaju njenu sjenu; odgovornost.
Opredijeliti se za ljude koji će širiti odgovornost, osobnu odgovornost u javnom radu, kojima će jedno od težišta biti i zaoštravanje odgovornost, svjesno i odgovorno obnašanje dužnosti, na svim razinama.

Omrčen, Mirko

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save