PRVA KORIZMENA NEDJELJA

U prošlu je srijedu započelo korizmeno vrijeme, vrijeme intenzivnog duhovnog života koji se u prvom redu shvaća kao hod za Kristom na njegovu putu muke i trpljenja. U odlomku misnog evanđelja sv. nam Luka predstavlja Isusa na početku njegova korizmenog puta. Naime, Luka nas izvještava kako je Isus na početku svoga poslanja pošao u pustinju gdje je proveo četrdeset dana i gdje ga je kušao đavao. Zanimljivo je da Luka napominje kako je Isusa Duh Sveti četrdeset dana vodio pustinjom. Na taj način Luka predstavlja Isusa kao istinskog Izraela, borca Božjega, koji svojom podložnošću i poslušnošću Duhu Svetome obnavlja sklad između čovjeka i Boga, sklad koji je narušen grijehom što ga je nadahnuo đavao.

Pustinja je, kaže nam naše životno iskustvo, mjesto oskudice, mjesto koje na kušnju stavlja naše ljudske snage i potencijale, mjesto gdje se osjećamo tako slabi i nemoćni, mjesto gdje veoma jasno spoznajemo granice i krhkost vlastitoga bića. No, zanimljivo je da je za Sveto pismo pustinja istodobno i mjesto privilegiranog susreta s Bogom. Upravo ondje gdje doživimo iskustvo svoje ograničenosti, iskustvo vlastite malenosti i nemoći naše se biće otvara susretu sa transcendentnim, s onim što nas nadilazi.

Za vrijeme četrdesetogodišnjeg hoda kroz pustinju židovski je narod imao iskustvo najtješnje povezanosti s Bogom. U tom hodu s Bogom nisu nedostajala ni iskušenja, ali se Bog uvijek pokazao vjeran svojim obećanjima te je uvijek iznova spašavao Izraela.
Na početku svog poslanja Isus se, kao novi Izrael, novi borac Božji, u pustinji suočava s kušnjama. Sveti nam Luka opisuje tri Isusove kušnje te naglašava da sve tri dolaze od đavla.

Prva je kušnja gladi. Tih dana, piše Luka, nije ništa jeo te kad oni istekoše ogladnje. A đavao mu reče: ‘Ako si Sin Božji reci ovom kamenu da postane kruhom’ (Lk 4, 2-3). Isus je osjećao stvarnu, a ne prividnu glad i možemo samo zamisliti što je proživljavao poslije toliko dana posta kad mu je organizam potrošio nutarnje zalihe energije i kad mu je glađu bio ugrožen sam život. Uistinu je velika napast za Isusa bila pretvoriti kamen u kruh. Prema pučkom zamišljanju koje je vladalo u Isusovo vrijeme upravo će obilje kruha biti jedan od znakova mesijanskog vremena. On bi zaista posvjedočio svoje mesijansko dostojanstvo pretvaranjem kamena u kruh. No pretvoriti kamen u kruh, u tom trenutku, značilo bi svoje mesijansko poslanje živjeti u vlastitu korist, još više, značilo bi djelovati prema vlastitim poticajima, pa makar oni dolazili iz takve ekstremne situacije kakva je ugroženost života glađu. No, Isus je došao, kako drugdje reče, vršiti volju Božju. Njegova je hrana vršiti volju Očevu. On odbija svesti vlastiti život i vlastito poslanje primarno na tjelesnu, zemaljsku dimenziju i zato slijedi njegov odgovor: Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu (Lk 4, 4), a Matej će dodati: …nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta (Mt 4, 4).
Ovu prvu kušnja, a koja se proteže i kroz svu povijest kršćanstva, mogli bismo nazvati kušnjom ekonomije. Ona je i danas prisutna. Danas se Crkvi prigovara da ne čini dovoljno za siromahe svijeta. Uistinu, jedno od bitnih poslanja Crkve je briga za siromahe, odnosno karitativna dimenzija Crkve. No, Crkva nije prvenstveno socijalna ustanova koja rješava ljudske ekonomske probleme. Crkva je ponajprije poslana biti u službi kraljevstva Božjega, biti u službi prvotno duhovne stvarnosti i to kroz navještaj riječi Božje, kroz službu posvećivanja, a tek onda kroz djelatno služenje potrebitima.

Drugu Isusovu kušnju mogli bismo nazvati kušnjom politike. Nakon što mu je pokazao zemaljska kraljevstva đavao ga kuša ponudom vlasti: Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer je meni dana i kome hoću dajem je. Ako se pokloniš preda mnom, sve je tvoje (Lk 4, 6-7) veli đavao Isusu. Isus koji stvarno ima vlast ne želi je vršiti na sotonski ni na ljudski način, na način gospodstva i vladanja nad drugima. On svoju vlast vrši na način služenja. Za sebe reče da je došao služiti i život dati za druge. Ovu napast Isus odbija prizivom na prvu Božju zapovijed: Pisano je: klanjaj se Gospodinu, Bogu svome i Njemu jedinome služi (Lk 4, 8).

Treću kušnju koju đavao stavlja pred Isusa mogli bismo nazvati kušnjom slave, kušnjom spektakla: Ako si Sin Božji, veli đavao, baci se s vrha hrama – i kao da dodaje: „to će sve zadiviti i svi će te slaviti“ (usp. Lk 4, 9-10). Treću kušnju Isus odbija ponovnim prizivom na vertikalnu os svoga života, na Boga koji ima prvenstvo, a Boga se ne smije kušati ispraznim činima, onim što će ljude nakratko zadiviti. Isus će, kako znamo, za života učiniti brojna čudesa, ali ne kako bi zadivio ljude, nego kao znamenja i znakove prisutnosti Božjega kraljevstva među ljudima. Nikada ne čini čudo radi čuda, nikada čudo kako bi sebi stekao slavu.

Stavljajući nam pred oči Isusa kako u pustinji nadvladava kušnje, Crkva nas poziva da se u svome korizmenom hodu za Isusom pripravimo na kušnje, ali i da ih u Isusovu Duhu pobijedimo. Trenuci pustinje, trenuci u kojima naše snage, fizičke i intelektualne, moralne i duhovne, dolaze do svojih granica, neminovni su u našem životu. Pustinju u našem životu mogu predstavljati trenuci bolesti, gubitak zaposlenja, smrt ili gubitak voljene osobe. Ukratko trenuci kada se osjećamo nemoćnima i kad poželimo kriknuti te iskaliti svoj bijes, možda čak i na samome Bogu. No, to nije rješenje niti će do njega dovesti. Isus nas poziva da podignemo pogled gore, uvis k Ocu, te da spoznamo da se ništa u životu ne događa slučajno, da svaka bol i svako trpljenje imaju svoj duboki smisao, da Bog ne zaboravlja ni jednu suzu i vapaj nevinoga. No oprez! Pustinju opasniju i suptilniju mogu predstavljati trenuci kad se čini da naše snage nemaju ograničenja, a to su trenuci uspjeha, slave i trijumfa. Tada je lako zaboraviti kome se zaista treba klanjati te koga se ne smije iskušavati. Neka nam Gospodin pomogne da u svim trenucima našega života, i tamnim i svijetlim, ustrajemo u hodu za Isusom te da živimo plodove njegove pobjede nad Sotonom.

Don Mladen Parlov

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save