Prije izopačenog Kinseya Amerika je bila normalna
ZA HRVATSKE PRILIKE NASLOV BI BIO MALO DRUGAČIJI
“Kinsey je to vrlo jasno izrazio. Da je svaka vrsta spolne aktivnosti – spolni odnos s osobom suprotnoga spola, s osobom istoga spola, s osobama obaju spolova, s djecom, uz pomoć bičeva i lanaca, grupno, sa životinjama – da je bilo koja vrsta spolnog odnosa normalna i uobičajena”, stoji u knjizi Judith Reisman – “Seksualna sabotaža”
Dr. Reisman je znanstvena savjetnica Kalifornijskog udruženja roditelja zaštitnika i bivša predsjednica Instituta za medijsko obrazovanje. Tijekom četiri predsjednička mandata bila je savjetnica Ministarstva unutarnjih poslova, Ministarstva obrazovanja i Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi. Već 35 godina istražuje i razotkriva Alfreda Kinseyja, njegovu kabalu i katastrofalne posljedice njihovih “znanstvenih” otkrića na području spolnosti.
Njezina znanstvena otkrića utjecala su na zakonodavstvo i znanost u Sjedinjenim Američkim Državama, Izraelu, Južnoj Africi, Kanadi i Australiji.
Napisala je četiri knjige, među kojima i Kinsey: Crimes & Consequences (Kinsey – zločini i posljedice).
Godine 1942. na prozorima većine kuća u mojoj četvrti visjela je “majčina zastava”. Dok sam prolazila pokraj njih, znala sam, po zlatnoj zvijezdi umjesto plave, da je još jedan sin ili kći poginuo štiteći mene i moju domovinu. Tada… je poginulo 416.800 vojnika… pod oružjem bilo šesnaest milijuna vojnika i… milijuni ljudi u Americi nosili su teret rata. Pojma nismo imali o tome da će naše junake, nakon što prežive taj strašni rat u Europi, Africi, Aziji i na Tihom oceanu i vrate se doma, doživjeti sabotažu i izdaju jedne mračne skupine američkih dezertera koji su tijekom cijeloga rata uživali u udobnosti na travnatim brežuljcima Sveučilišta Indiana.
Među drvoredima zelenog okoliša toga sveučilišta… šetao je zoolog Alfred C. Kinsey, proučavao ose šiškarice, predavao, “istraživao seks” i, 1948. i 1953., objavio svoje knjige u kojima je oklevetao naše junake, njihove obitelji i sve ono za što su se borili i ginuli… Taj je “znanstvenik” napisao laži o našim precima i generaciju iz Drugoga svjetskog rata oklevetao kao promiskuitetnu, kao preljubnike, homoseksualce, čak bestijalna čudovišta. Postoji obilje dokaza koji potvrđuju da su te seksualne perverzije bile odraz života i karaktera tih profesora sa Sveučilišta Indiana, a ne naših boraca iz Drugoga svjetskog rata, i muškaraca i žena.
Godine 1948. moji roditelji, kao i većina ljudi u našoj ulici, nisu zaključavali ni automobil ni kuću… Alarmni uređaji bili su prava rijetkost… Sama sam pješačila kilometar i pol od kuće do srednje škole u Los Angelesu… Nedjeljom sam često išla gradskim prijevozom iz Hollywooda na plažu… U sumrak sam žurila da uhvatim posljednji tramvaj i vraćala se kući po mraku… Elvis je, kao i ja, imao trinaest godina, a John Lenon samo osam. Vrlo je malo djece pušilo ili pilo alkohol. Droga? Jedna me vrlo uglađena prijateljica jednom upitala bih li voljela pušiti marihuanu. “Što je to?”, upitala sam. Kada mi je objasnila, bila sam preneražena. “Zašto bih to voljela?” To sam čudno pitanje pripisala činjenici da joj je otac bio filmski producent. A svi smo znali da su “filmski ljudi” malo čudni… Za zlostavljače djece mislilo se da su prava rijetkost…
Dok su se naši djedovi i očevi borili u Drugome svjetskom ratu i dok su se naše bake i majke borile s teretom rata i u stranim zemljama i u svojoj zemlji, Alfred C. Kinsey nije se borio. Dana 7. prosinca 1941., kada je Amerika ušla u rat, taj zoolog, koji je tada imao 41 godinu, “istraživao” je ljudsku spolnost na Sveučilištu Indiana. Taj pritajeni seksualni psihopat ogrnuo se plaštem “znanstvenika” i počeo vlastite seksualne demone projicirati na muškarce i žene koji su s pravom nazvani najveća generacija – generacija Amerikanaca koja je spasila svijet od Hitlerova nacizma.
Na krilima financijske moći… Zaklade Rockefeller, Nacionalnog vijeća za istraživanje i Sveučilišta Indiana, Kinsey je svoje krivotvorene podatke prvo objavio 1948. u knjizi “Spolno ponašanje ljudskog mužjaka”, a zatim, 1953., u knjizi “Spolno ponašanje ljudske ženke”. I, kako kažu njegovi obožavatelji – svijet više nije bio isti. Blještave reklamne agencije s Avenije Madison agresivno su se trudile priskrbiti vjerodostojnost tim knjigama, u kojima je Kinsey pozornost zapadnoga svijeta usmjeravao na drvce u oku svojih sugrađana umjesto na brvno u oku vlastitome.
Kinseyjev odvjetnik Morris Ernst iz Američkog saveza građanskih sloboda (ACLU) izjavio je da bi Kinsey klevetanjem ljudi koji su u vrijeme Drugoga svjetskog rata bili očevi bio kadar skršiti i viktorijanski moral. Budući da “svi naši zakoni i običaji glede spolnosti štite obitelj, a temelj obitelji jest otac, taj je otac (a Kinsey je to trebao dokazati) “potpuno drukčiji od slike kakvu uživa u javnosti”. Dakle, blaćenje oca trebalo je poslužiti ukidanju zakona koji su štitili majke, djecu i obitelj. I poslužilo je.
Seksualno oslobođeni psihijatri i profesori psihologije, koji su pokazivali očitu ravnodušnost prema (nekadašnjoj) trgovini bijelim robljem, aktivno su promicali seksualnu slobodu koju su zagovarali rektor Sveučilišta Clark G. Stanley Hall, njegov gost iz Beča dr. Sigmund Freud i njihovi kolege. Tako se, baš kao i danas, vodila bitka između “učahurenih” i pobožnih Amerikanaca i “oslobođene” razvratne sveučilišne elite.
Potkraj dvadesetih godina Katolička je crkva hrabro zakoračila u tu bitku i otpočela kampanju protiv besprizorne hollywoodske golotinje i sadističkih pornografskih filmova. Rezultat te kampanje bila su poluprazna kina pa su hollywoodski studiji bili prisiljeni angažirati scenariste i producente koji će “udovoljiti” moralnim vrijednostima prosječnih Amerikanaca… Pod visoko moralnim smjernicama… Hollywood je ušao u svoje “zlatno doba”, koje je trajalo od 1934. do šezdesetih godina 20. stoljeća.
No, već 1934., dok se Hitlerova udružena ljevičarska Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija (nacisti) potajno pripremala za rat, Amerika je doživljavala gospodarski uspon koji je osiguravao zaposlenje za njezinih trinaest milijuna nezaposlenih. Berlin je tada bio međunarodno središte seksualne dekadencije koja je hranila Hitlerov nacionalsocijalizam…
Žene i djeca u većini malih i velikih gradova slobodno su hodali ulicama, po danu i po noći, sami i “bez straha, bez opasnosti”, kaže pronicljivi ratni izvjestitelj i romanopisac Joseph Heller:
“Tijekom devetnaest godina, koliko sam živio u toj ulici prije odlaska u vojsku, nikada nisam čuo da se u našoj četvrti dogodilo silovanje, napad ni oružana pljačka… Nitko se nikada nije bojao nikakva nasilja… Nije bilo praktički nikakvih zločina… I u kući i izvan kuće živjeli smo bez ikakve opasnosti. Nije bilo nikakvih otmica ni provala…”…
Američka povijest bez imalo dvojbe odaje ono što Brokaw naziva “vjerom u Boga”, kao posebnom osobinom te generacije. Od vremena Američke revolucije, čak i od Građanskoga rata, vjerovanja i vrijednost američkih ratnika jamačno su oblikovali američki karakter koji je vladao i u vrijeme Prvoga i Drugoga svjetskog rata. Da bismo razumjeli junake te generacije, moramo razumjeti njihovu vjeru u Boga. Jer, unatoč današnjoj pomodnosti prikrivanja našega vjerskog naslijeđa, lažno prikazivanje američke povijesti pomoću prikrivanja istine o njezinoj vjeri jest krivotvorenje američke povijesti i blaćenje američkoga naroda.
Posljednje riječi zapovjednika jedne bojne marinaca, generala-bojnika Johna A. Butlera, u pismu koje je uputio supruzi i sinu, odišu najvećim vrijednostima naših muškaraca:
“Dušo, ostavljam te s četvero male djece… živućih svjedoka naše ljubavi… Imam duboku vjeru u njih, draga, zato što imam vjeru u tebe… Neizmjerno je… važno da upoznaju Boga, da ga vole i da mu služe te da poštuju integritet i dostojanstvo svih ljudi. Ovo je zbogom koje neće dugo trajati, dušo. Uvijek sam te volio. Zauvijek tvoj, Johnny.”
Japan se predao 15. kolovoza 1945. Poslije četiri godine rata i još jedne godine priprema za rat, trebalo je više godina da se svih 16 milijuna američkih vojnika vrati kući. Nisu ni sanjali da će ih dočekati još jedan rat, i to rat koji je pokrenula skupina onih koji su izbjegli vojačenje i naoružali se vlastitom domaćom propagandom.
Zastave s natpisom “Dobrodošli” nisu još bile ni izblijedjele od sunca, a crna poslijeratna propaganda već je zadala nizak udarac najvećoj generaciji. U siječnju 1948., samo tri godine poslije završetka rata, na naslovnicama gotovo svih novina i časopisa vrištali su citati iz knjige koja je upravo stigla na sveučilišta i u knjižare. Po tim naslovima, američki muškarci, sinovi, očevi i muževi bili su nemoralni i abnormalni.
Zatim je Kinsey, još jednim udarcem, zadao nokaut. Godine 1953. lansirao je knjigu “Spolno ponašanje ljudske ženke”, kao dodatak “znanstvenih statističkih podataka” o američkim ženama, suprugama i majkama. Prema Kinseyju, ta je njegova knjiga bila dokaz da su i muškarci i žene naše najveće generacije bili, kako je rekao Ben Shapiro, “potajni pervertiti i seksualni manijaci”. I još gori…
Doktor Charles Socarides rekao je: “Kinsey je to vrlo jasno izrazio. Da je svaka vrsta spolne aktivnosti – spolni odnos s osobom suprotnoga spola, s osobom istoga spola, s osobama obaju spolova, s djecom, uz pomoć bičeva i lanaca, grupno, sa životinjama – da je bilo koja vrsta spolnog odnosa normalna i uobičajena”.
Autor: Judith Reisman/ Ulomak iz knjige/dnevno.hr
