Nakon Kinga odlazi i Kong
Odluka Vrhovnog suda da prebaci suđenje o izručenju Mustača sa suda u Velikoj Gorici na neki drugi praktički znači izručenje
Pišući pred gotovo tri mjeseca o izgledima za izručenje Perkovića, predvidio sam razvoj situacije osim u jednom segmentu: žalbi na presude. Napisao sam tada da je jedina realna mogućnost da Perković izbjegne izručenje ta da se na presudu županijskog suda, ukoliko bude u korist Perkovića ili Mustača, nitko ne žali, što sam procijenio malo vjerojatnim. Naime, bilo je jasno, temeljem prethodnih presuda, da Vrhovni sud niti može niti želi stopirati izručenje.
Potcijenio sam koliko je daleko Bajić spreman ići da bi zaštitio udbašku bratiju, i koliko nisko je u stanju hrvatsko pravosuđe pasti. Desilo se nevjerojatno: Državni tužitelj, čuven po kukavičluku i snishodljivosti spram svake vlasti, velemajstor čuvanja vlastite stražnjice u vlastitoj fotelji, povukao je potez kojim je Hrvatska definitivno zaslužila prefiks “Demokratska Narodna Republika”, po uzoru na Sjevernu Koreju ili nekadašnju Istočnu Njemačku. Ne samo da se nije žalio na presudu Mustaču, koju je DORH izgubio, nego se žalio na presudu o izručenju Perkovića, koju je dobio! Čak i u državama poput Gvineje Bisao ili Zimbabwea nekako očekujete da tužitelj neće otvoreno braniti optužene i činiti sve da ne dođe do osude, odnosno izručenja.
Ova pravosudna sramota bez presedana, naravno, nije mogla proći nezapaženo u Europskoj Komisiji, odnosno kod povjerenice za pravosuđe Viviane Reding koja je zbog manevara spašavanja udbaša već više puta ribala glavu Zoranu Milanoviću i kompletnoj hrvatskoj vladi, ali i Angeli Merkel kod koje je svojevremeno Josipović bio u jedinom svom dosadašnjem posjetu nekoj respektabilnoj EU državi. Razlozi tog posjeta nikad nisu službeno objašnjeni, no po kuloarima se govorilo da je Josipović tada pozvan upravo da bi ga se upozorilo što će se sve ružnog dogoditi ako Perković ne bude izručen.
Naime, Bajić je i po zakonu bio dužan zastupati državu Njemačku, ali i žrtvu Gizelu Đureković, udovicu Stjepana Đurekovića, koja je Vrhovnom sudu podnijela žalbu na rješenje velikogoričkog suda. Ona je pred nekoliko dana prihvaćena: danas je Vrhovni sud vratio slučaj na ponovno suđenje, ali pred izmijenjenim vijećem. Suđenje će se tako ipak morati preseliti na neki drugi sud, jer velikogorički jednostavno – nema dovoljno sudaca za formiranje novog vijeća. A jasno je i da Vrhovni sud neće prihvatiti nikakvu odluku osim one o izručenju, jer je sam donio takvu presudu u slučaju Perković, a dužan je brinuti se o ujednačenosti pravnih kriterija.
Vrhovni sud je time žrtvi dao za pravo da zaštiti svoje interese u slučajevima kada to propusti učiniti državni odvjetnik, koji je po zakonu dužan zastupati i interese žrtve.
No, ima li to veze s tim što Bajiću nije produljen mandat? Vjerojatno. Ne zato što bi možda Milanoviću smetalo što je on uradio sve što je smio i mogao, pa i ponešto od onog što nije smio, kako bi zaštitio udbaše. Sama činjenica da se slučaj Mustač našao pred Županijskim sudom u Velikoj Gorici, za koju ne bih ni znao da ga ima da nije bilo ovog slučaja, znači da postoje sudovi koji su prava udbaška legla, i da Bajić i njegova bratija znaju tko su “njihovi suci”.
Ovo nije od jučer: više mi je pravnika potvrdilo da se osamdestih, kad su diplomirali, u krivičnom pravu nisu mogli uspinjati na hijerarhijskoj ljestvici niti uspjeti oni koji nisu bili povezani s udbaškom nomenklaturom, ili bar bili pripadnici sprske manjine u Hrvatskoj. Za one s nepoćudnim prezimenima tu je bilo građansko pravo i slične specijalizacije. UDBA, kako smo vidjeli iz ovog slučaja, i dalje kontrolira značajan dio pravosuđa.
Smjena na vrhu DORH-a sve je iznenadila: vlada nikad nije odgovorila na jasno upućeno Šeksovo pitanje zbog čega je Cvitan izabran za novog državnog odvjetnika. Svi su očekivali da će poslušni, pouzdani Bajić dobiti još jedan mandat kao nagradu za sve što je učinio za koaliciju.
Ovime smo vjerojatno dobili odgovor. S priličnom se sigurnošću može pretpostaviti da je upravo Bajićeva odluka da se ne žali na izgubljenu, a žali na dobivenu presudu, bila odlučujuća za njegovu smjenu.
Naime on je kao tužitelj, u slučajevima gdje Njemačka traži izručenje, zastupao i Njemačku državu. Stoji li pritisak Viviane Reding i EK iza Bajićeve smjene? Gotovo sigurno.
No to ne treba biti naročito utješno. Rotacija na vrhu je tek farsa, otprilike poput izbora u Rusiji gdje jednom Medvedev postaje predsjednik a Putin premijer, a na idućim izborima se uloge zamijene da bi se održao privid demokracije. Tako su i sad Cvitan i Bajić praktički samo zamijenili mjesta, kako bi se zamazalo oči Europi: naravno, to ima efekta koliko i pokušaji objašnjavanja da ćemo mi suditi udbašima.
Nevjerojatan medijski prostor koji je Perković dobio u medijima prije nego je otpravljen na put, po svemu sudeći, bez povratka, i svi oni spinovi u kojima se pokušavalo Hrvate uvjeriti kako je hrvatska udba dobra i domoljubna a emigrante su ubijali neki zločesti počinitelji iz Srbije (UDBA, iako jugoslavenska tajna policija, je pretežno bila popunjavana hrvatskim kadrovima i nikad se nije libila optužiti Srbe za bilo što kad god im je to bilo oportuno i kad god im je odgovaralo glumiti patriotizam), i kako je Špiljak, danas vlasnik naftne kompanije u Švicarskoj, bio poštenjačina a pokojni Đureković, ubijen u unajmljenoj garaži na periferiji Munchena za geštetnerom, lopov koji je pokrao teške milijarde (valjda je garaža bila samo ulaz u nešto nalik skrovištu Bondovskog zlikovca) svjedoče o tome da mafija proistekla iz nekadašnje UDBA-e, neformalna grupa interesno povezanih ljudi koji su okupirali sve institucije sistema, i dalje suvereno vlada hrvatskim pravosuđem. Vrhovni i ustavni sud su oaze otpora, a na žalost, osim od javnosti koju nitko ionako ništa ne pita, jedina im potpora dolazi od EU i Njemačke. Aktualna vlast, pak, od početka ratuje s ustavnim sudom i nepokorenim sucima poput Kolakušića, što mnogo govori o njima.
Autor: M.H./dnevno.hr
