O novom hrvatskom pravopisu

Ponedjeljak, 31 ožujak 2014 20:06
Written by: milanN
Leave a reply

U odnosu suvremenoga društva prema promjenama u pravopisu obično se opažaju dvije protusmjerne tendencije. S jedne strane, težnja pojednostavniti Hrv. pravopis radi olakšanja njegove porabe, a s druge pak strane, očito se vidi neprihvaćanje bilo kojih promjena.

Krjepost pisma je, njegova stabilnost. Poznata je izreka: u jeziku je napredno sve što je u njem u mnogo čem konzervativno. Svaka promjena može porušiti jezičnu naviku pisma, lišiti proces pisma automatizma i loše se odraziti na onoga tko piše. U pismu narod vidi korijene svoje etnolingvokulturne i duhovne baštine.

U pismu je napose važna tradicija jer ona spaja naraštaje, služi za općenje ne samo u prostoru nego i u vremenu. Ali, promjene u pismu neizbježan su proces jer je jezik živ organizam, a njegova norma pokretljiva. Stvara se paradoks između stabilnosti i potrebnih promjena. Ruski filozof I. A. Iljin (1883. – 1954.) napisao je o pravopisu sljedeće:

“Pravopis ima svoje povijesne, konkretne i u isto vrijeme filozofske i nacionalne osnove. Zato se on ne podvrgava samovoljnomu slomu, nego jedino opreznoj, obrazloženoj preobrazbi; usavršavanju, a ne rušenju…”

Treba tu još dodati da je bilo kakvo usavršavanje pravopisa uopće vrlo nezahvalan posao. U Hrvatskoj osim navedenih problema i sitnih razlika u pojedinim prijepornim pravopisnim pravilima u različitim pravopisima, postoje i izvanjezični čimbenici koji katkada sprječavaju prirodan razvitak jezika. I sada se, nažalost, nakon više od dvadeset godina samostalnosti hrvatski jezik ideologizira u pojedinostima, osobito u zamjedbi pojedinih riječi i u dijelovima pravopisa. U ovom članku pokušat ćemo ukratko opisati društveno-jezikoslovni prilaz postanku i stvaranju Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (HP IHJJ).

Začetnici novoga pravopisa i ukidanje Vijeća za normu

Prvi poticaj pisanju institutskoga pravopisa iskazala je bivša ravnateljica IHJJ-a Dunja Brozović Rončević. U pismu od 19. listopada 2006. god. predsjednika Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, akademika Radoslava Katičića ministru znanosti, obrazovanja i športa Draganu Primorcu čitamo:

“Dunja Brozović Rončević iznijela je stav ustanove koju predstavlja u Vijeću Instututa za hrvatski jezik i jezikoslovlje, da budući obvezujući pravopisni priručnik treba da ne bude autorsko djelo, nego rad skupine stručnjaka izrađen na temelju zaključaka Vijeća koji bi dobilo potporu relevantnih znanstvenih i kulturnih ustanova jer je to jedini način da se konačno riješe prijepori i sredi pravopisna norma i praksa u Hrvatskoj. Za taj stav izraženo je razumijevanje, ali se smatralo da ipak nije primjereno unaprijed isključiti od natječaja autorska djela (Katičić, Ježić). U Vijeću se nije izrazilo neslaganje s tim konstatacijama.” [1]

U Jutarnjem listu od 17. veljače 2012. god. novinarica Ivana Kalogjera Brkić objavljuje članak pod naslovom Goldstein nudi rješenje Jovanoviću: Ministre, moramo imati jedinstveni pravopis, i to onaj koji ljudi žele. [2] U članku uz ostalo piše da će Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta objaviti početkom iduće školske godine osnovni pravopisni rječnik. Poraba toga rječnika bit će obvezatna za sve osnovne i srednje škole i u njem će ravnopravno supostojati sve prijeporne dvostruke inačice koje su razrađene u postojećim pravopisima. Ovo je rješenje pravopisne zagane ministru znanosti, obrazovanja i športa dr. sc. Željku Jovanoviću predložio zagrebački nakladnik Slavko Goldstein, sadanji posebni savjetnik predsjednika Vlade za kulturu.

Ovdje je dobro prisjetiti se slične pravopisne situacije koju je opisao akademik Stjepan Babić u časopisu Jezik u svezi s nadolazećim Anić-Silićevim Pravopisom hrvatskoga jezika iz 2001. god.:

“Najava Slavka Goldsteina da će izdati 4. izdanje nekadašnjega Anić-Silićeva Pravopisnoga priručnika hrvatskoga ili srpskoga jezika pravi je udar u hrvatskoj jezičnoj Slavko Goldstein4kulturi. Uvođenje drugoga, drugačijega pravopisa znači povećanje zbrke i nereda u hrvatskoj kulturi. Da Goldsteina vodi kulturni napredak hrvatskoga književnoga jezika, on bi najprije zatražio od hrvatske kulturne javnosti da prihvati Anić-Silićev pravopis, da se ukine sadašnji Hrvatski pravopis pa da tek onda objavi svoj jer u jednome jeziku ne mogu postojati dva različita pravopisa. Mogla bi postojati dva priručnika kad bi se držala potpuno istih pravila. Ali Goldsteinu nije stalo do hrvatske jezične kulture nego do jezične politike i materijalnih probitaka. On smatra da je došlo vrijeme da se provodi jezična politika koja je protivna dosadašnjoj hrvatskoj politici za koju smo se izborili već pod komunizmom, a pogotovu za hrvatske jezične slobode. Hrvatski pravopis nipošto nije bio plod hadezeovske jezične politike, nego plod hrvatske jezične slobode i stručnih činjenica povijesno utemeljenih u njemu. Nakon što je pretisak Hrvatskoga pravopisa rasprodan, novo je izdanje rađeno u suradnji s hrvatskim ustanovama, Maticom hrvatskom, katedrom za hrvatski jezik zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta, Društvom hrvatskih književnika, Razredom za filološke znanosti i Razredom za književnost HAZU, Ministarstvom kulture i prosvjete i konačno je od njega dobio odobrenje za upotrebu u školama. Goldsteinov pravopis nije prošao takav put, ali to ne znači da ne može dobiti odobrenje političkih vlasti, sam Goldstein kaže da je poduzeo neke korake kod ministra prosvjete i predsjednika Mesića. Ako politički uspije, jer kulturno teško da će moći, to će značiti dvoje. Pojačat će hrvatski politički radikalizam pa čak i ekstremizam, jer se ne može prihvatiti vraćanje prema propaloj jezičnoj politici, a drugo, goldštajnovska jezična politika može trajati samo, koliko politička struja puše u njegova jedra, ako puše. Ako pobijedi druga struja, odbacit će Goldsteinovu jezičnu politiku i opet ćemo se naći na početku, opet ćemo mijenjati pravopis. To je najgore što nam se može dogoditi. Hrvatska jezična kultura traži da se jezik i jezična kultura odvoje od politike i da se samostalno razvijaju kao kulturni odsječak hrvatskoga društvenoga života.” [3]

Na dan 8. svibnja 2012. god. ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović ukida legitimno stručno tijelo – Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika koje je Kolo tema jezikosnovao 14. travnja 2005. god. tadanji ministar Dragan Primorac. Ministarstvo je tada to obrazložilo da je tako odlučilo zato što smatra da se “jezikom na stručnoj i znanstvenoj razini trebaju baviti znanstveni instituti i visokoškolske ustanove (primjerice Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje), koje je za to osnovala država koja ih i financira.” [4]

Društvo hrvatskih književnika na svojoj godišnjoj skupštini, održanoj 16. lipnja 2012. god. izrazilo je zabrinutost društvenim položajem hrvatskoga jezika i ukidanjem Vijeća za normu. [5] Razred za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) u svojoj Izjavi… od 18. lipnja 2012. god. izrekao je žaljenje što je Vijeće za normu ukinuto odlukom bez dijaloga i obrazloženja pa bi najrazumnije bilo opozvati odluku i popraviti štetu. [6] Časopis Kolo tematski je posvetio svoj 5. – 6. broj za 2012. god. aktualnim problemima suvremenoga položaja hrvatskoga jezika, objavivši pojedine dokumente, izjave hrvatskih kulturnih ustanova, a također i članke poznatih kroatista zabrinutih za daljnju sudbinu hrvatskoga književnoga (ili standardnoga) jezika.

Osnivač IHJJ-a uz pomoć MZOS-a delegira u Upravno vijeće IHJJ-a trojicu poznatih i utjecajnih kroatista prof. dr. sc. Ivu Pranjkovića s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. emeritusa Josipa Silića s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i dr. sc. Alemka Gluhaka iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Upravno vijeće Instituta prema članku 33. institutskoga Statuta “ima pet članova, od kojih predsjednika i dva člana Upravnoga vijeća imenuje osnivač. (…) Mandat članova Upravnoga vijeća traje dvije godine”. Upravno vijeće sukladno članku 32. Statuta, uz ostalo, “nadzire izvršavanja programa rada i razvitka Instituta”, a prema članku 35. “imenuje i razrješava ravnatelja Instituta.” [7] Upravno vijeće IHJJ-a na sjednici održanoj 15. svibnja 2012. god. usvaja Odluku o imenovanju dr. sc. Željka Jozića na položaj ravnatelja Instituta umjesto ravnateljice dr. sc. Dunje Brozović Rončević.

U Jutarnjem listu od 28. lipnja 2012. god. novinar Tomislav Čadež priopćuje javnosti ideju pisanja novoga pravopisa od strane novoga ravnatelja IHJJ-a dr. sc. Željka Jozića koji je izjavio u subjesedi:

“Od četiri stara napravit ćemo novi jedinstveni pravopis. Bit će na internetu i potpuno besplatan, a na njemu prvi put nitko neće zaraditi ni kunu. (…) Naša je zamisao napisati besplatan pravopis koji će biti neautorski (autorstvo će biti institutsko) i bit će javno dostupan na internetu. Kaže se da je pravopis zapravo konvencija, dogovor, a nisam nikad čuo tko se i s kim dogovara o pravopisnim rješenjima. Mi ćemo zapravo biti prvi koji će korisnicima pružiti mogućnost dogovora o tome kakvo bi rješenje bilo najbolje jer ćemo dovršen pravopis postaviti na internetske stranice Instituta uz poziv svim govornicima hrvatskoga jezika na javnu raspravu i komentiranje naših pravopisnih rješenja. Nakon javne rasprave i studioznog pristupa svim sugestijama pravopis ćemo dati stručnim recenzentima, nakon čijih će primjedaba i ocjena pravopis biti gotov. Siguran sam da ćemo na kraju procesa imati pravopis kojim će govornici hrvatskoga jezika biti zadovoljni, što je najvažniji cilj.” [8]

U Strategiji Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2010. – 2015. ništa ne piše o projektu pisanja novoga pravopisa. U tom dokumentu za pravopis je navedena samo trajna zadaća “Proučavanja gramatičkoga ustroja hrvatskoga standardnog jezika kao podloge za izradbu normativnoga rječnika, pravopisa…” [9] Poticaj pisanju pravopisa kreće od konkretne osobe ili osoba, a ostvarenje pripreme novoga pravopisa naručilo je MZOS od Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, jednoga od subjekata jezične politike.

Artur Bagdasarov
Kolo, god. XXIII., br., 6, Zagreb 2013., str. 135-151.