OVO ĆE TE TEŠKO POVJEROVATI: “Hrvatski” mediji progovorili o srpskim zločinima!
Čak ni “hrvatski” mediji poput yu-lista ili t-portala nisu mogli prešutjeti zvjerstva koja su ovih dana prezentirana u Haagu, a koja su počinili srpski zločinci.
“Jutarnji list” i T portal su me zadnjih dana gotovo razočarali. “Šokantna svjedočenja”, kaže naslov, i dodaje ‘Vrištali smo kao životinje. A oni su se smijali i vikali ‘Još, još!’. Sličan naslov ima i tportal: ‘Strašna svjedočanstva o zvjerskim zločinima u Domovinskom ratu’. U tekstu se, s dosta grafičkih opisa, navodi kako je provođen genocid nad nesrbima na okupiranim područjima Hrvatske.
Odakle moje razočaranje? Već danima ni riječi o Aleksandri Zec i akumulatorskoj kiselini, a onda odjednom nešto ovakvo! Jedva da su u posljednjih mjesec-dva objavili nekoliko članaka o ustaškom zlatu i Anti Paveliću, čak im više nisu ni Tito i Jovanka svaki dan na naslovnoj strani, kao u ono doba kad je svaki TV Dnevnik morao početi s desetminutnim prilogom o tome kako najdraži vođa bere mandarine za djecu bez roditelja na Brijunima dok mu Sofija Loren sprema pašta šutu, ili o tome kako je u važnom državničkom posjetu Ruandi i Burundiju gdje ubija nosoroge i druge ugrožene životinjske vrste nakon dvomjesečne turneje po nesvrstanim i nesuvislim državama brodom “Galeb”, u društvu drugarice Jovanke i drugarica maserki Radojke i Darjane.
Umjesto toga, mogli smo čitati kako je mlada Vukovarka silovana pred šestogodišnjom kćerkom koja je kasnije i sama seksualno zlostavljana, riječima “Ajde ustašice, sad ćeš vidjeti kako to rade Srbi”. ‘Urlikali smo i padali u šok, dok su se oni smijali i govorili gledaj kako se diže’, preneseno je svjedočanostvo hrvatskog zatvorenika u zloglasnom zatvoru u Kninu kojem su priključili elektrode na testise. U Tovarniku su trojica kastrirana nožem, pred očima kapetana JNA, koji ništa nije poduzeo da to spriječi. Jednom Vukovarcu su na Velepromentu odrezane ruke, a drugima odrubljene glave. U Korenici su zarobljenici bili sodomizirani. Srpski odredi smrti ubijali su izbliza, metkom u potiljak, na pragovima kuća ili u dvorištima, pa su tako, izašlo je na vidjelo u Haagu, ubili i 10-godišnje dijete i trudnicu u Pakracu kojoj su ranije odrezali uši. Nabrajati sve slučajeve sakaćenja, silovanja, premlaćivanja danas iznesene na sudu ovdje nema potrebe: sve ste to već čuli u vijestima.
‘Srbija ne može poreći ove činjenice koje jasno govore da su zatvorenici bili izloženi sistematskom zlostavljanju u brojnim srbijanskim logorima samo zato što su Hrvati’, rekla je profesorica Crnić-Grotić koja je tamo zastupala Hrvatsku. Profesor Lapaš je rekao da su žene činile 27 posto žrtava pronađenih masovnih grobnica, 38,5 posto stariji od 60 godina, a 37 je bilo maloljetnika.
I oni su napustili svijetle antifašističke tradicije i okreću se klerofašizmu, pomislih. No tada mi je u oči pao Tomićev tekst, napisan nakon što se uredno otuširao i oprao šešir: Recite da sam nerazumno rastrošan, ali sve Sanaderove milijune ja bih, da mogu, mijenjao za živote onih osječkih nesretnika koje je Glavaš dao ubiti. Sve što je opljačkao i Ivo Sanader i Nadan Vidošević i Mladen Barišić, sve što je itko ikad gepio na autocestama i poslovnim zgradama i građevinskim zemljištima i tvornicama, čitave šlepere novčanica bez razmišljanja bih dao da mogu vratiti život dvanaestogodišnje Aleksandre Zec, a vi, ako ne mislite kao što ja mislim… pa, nadam se samo da niste vjernici, jer ne znam što će vam vaš Bog kazati o tome, piše Tomić.
Što mislim? Sve najgore o onima koji tu jadnu djevojčicu eksploatiraju i mašu njenim kosturom kako bi silom opravdali srpski fašizam koji je radio sve ono što je gore navedeno (da, Ante, vjernik sam.) I tamo je Ante nadrobio sve što su mu rekli da nadrobi: i akumulatorsku kiselinu i sve Srbe pobijene od bitke na Marici do Oluje. Od genocidnih Hrvata. Osim što je takva eksploatacija mrtve djevojčice gadljiva, gadljivi su i Tomićevi motivi. A još gadljivije je to što on čak nije niti Srbin, tada bi bar imao izgovora. Ovako, postoji ime za vrstu ljudi kojoj pripadaju on, Jergović, i bratija.
Njeno ime se uvijek izvlači kako bi se dokazala genocidnost Hrvata, iako je veliko pitanje zbog čega je obitelj Zec ubijena – vjerojatno je ipak novac i mafijaški poslovi oca obitelji bio razlogom prije nego nacionalnost, iako to ostaje otvoreno pitanje. Antifašističke medije to ne smeta: u nedostatku boljeg, primili su se nje i eksploatiraju je do besmisla. Tomićevo cendranje o tome što bi dao da je ona živa je koliko patetično i jadno, toliko i očito lažno. Što bi dao za Rosemary Ševo? Nju nije ubio nekakav musliman Munib, nego Hrvat. Imala je devet godina. Ante za nju ne bi dao ništa. Kao niti za jedno od preko 400 djece stradale u gore opisanim događajima.
Kad bi njegovo žaljenje bilo iskreno, kao i svo ono cendranje nad srpskih žrtvama naših medija, stvarno bi mu trebalo dati priznanje za moral. Međutim, kad netko žali žrtve samo jedne strane, onda to sigurno nije iskreno: radi se o tome da se žrtvama manipulira kako bi se izazvala mržnja, prezir, strah. A najviše kako bi se relativizirala istina, i prikrila stvarna zla ćud jugoslavenskog komunističkog režima.
Nakon ovih svjedočenja, postaje jasnije zašto su se mnogi u Hrvatksoj, naravno s antifašističke ljevice, zalagali da do suđenja za genocid nikad ne dođe. Za HTV, ovo suđenje kao da ne postoji. “Ovo je strašno mučno. čemu sve ovo? Da opet raspiri mržnju u retardiranim kvazi dinaridima s hrvatske i srpske strane”, pitaju apologeti antifašizma i jugoslavenstva po internetskim forumima.
Ne. Dnevno je uvijek pisalo o našim žrtvama, iako to nije uvijek bilo popularno niti oportuno, kavim se može činiti na prvi pogled. Međutim, dužnost je medija ukazivati na činjenice, a ne izigravati moralne veličine. A dužnost je isto tako svakog političara štititi interese onih koje predstavlja i koji su ga birali, a ne neke univerzalne pravde.
Dnevno je često bilo izloženo napadima da je klerofašističko, kamenjarsko i zatucano jer je upozoravalo da medijski hipereksponirana Aleksandra Zec nije jedina civilna žrtva ovog rata. No koliko znate imena hrvatske djece pobijene u ovom ratu? Niti jedno? Nije ni čudno. Jer Staljin je davno rekao, mrtav čovjek je tragedija, tisuću mrtvih je statistički podatak. Jednostavno, tako to ljudi doživljavaju. Zato propaganda uvijek barata s konkretnim imenom i prezimenom. Ono što gebelsovim učenicima treba nije istina niti činjenice, već samo ime i prezime, po mogućnosti nedužne djevojčice, kojim će mahati kao zastavom na bojnom polju: “vidite što ste uradili, ha?”.
Židovi se nisu dali nakon drugog svjetskog rata navući na takvu relativizaciju krivnje i povijesni revizonizam je zabranjen zakonom. Ljudi koji su i pola stoljeća nakon rata razotkrivali ratne zločince su zvani “lovci na naciste”. Nitko nije postavljao pitanje “pomirenja” i “treba li nam to”. Kao što o nacističkim zločinima treba govoriti i razotkriti, tako treba i sa zločinima JNA iz prošlog rata. Upravo zato da bi se tu JNA razotkrilo kao fašističku i osvajačku. Razni hrvatskoj neskloni mediji već godinama barataju s pojmom “antifašizma” koji sebi vole pripisivati. Ali kad se spomenu zvjerstva koja je JNA radila u Hrvatskoj, ili zvjerstva rađena pod njenom zaštitom, oni će reći “to nije ona ista Titova JNA, antifašistička, to je srpska vojska”.
Ne, to je upravo radila ta ista “antifašistička” Titova JNA, nasljednica partizanske vojske. Njome je u zadnjem ratu, u kom je prema optužnici počinila genocid u Hrvatskoj, zapovijedao Veljko Kadijević, general, partizan, narodni heroj, “antifašista”, i ratni zločinac i bjegunac pred pravdom. Gotovo čitav generalski zbor je vukao porijeklo iz Titova vremena.
Danas se genocidna narav starog režima i Titove vojske spinovima i povijesnim revizionizmom želi izmijeniti u “antifašističku”. To je tipična komunistička lakirovka, uljepšavanje stvarnosti. Kad Tomići i slični govore o Oluji oni uvijek prešućuju da se ona nije desila tek kao neka Tuđmanova fiks ideja o napadu na Srbe, već da je bila reakcija na sve ono što su oni činili 1991.godine. Oni međutim nastupaju kao da prije 1995. i Oluje ničeg nije bilo, niti se išta desilo: Tuđmanova fašistička soldateska je, moglo bi se pomisliti prateći pisanje EPH medija, iz čista mira, ničim izazvana, napala miroljubiv srpski živalj u Krajini i pobila nejač. A ako je nešto i postojalo prije, postojao je Jasenovac.
Zato smatramo da to što smo vam sve ove godine, dok su drugi promovirali jednakost krivnje i posipanje pepelom, otvoreno pisali o tome što je JNA radila u Hrvatskoj nije nikakvo ratno huškanje, niti poziv na mržnju. Pomirenja ne može biti na osnovi nekakve priče “malo smo pjevali, malo smo pucali, malo klali i silovali, a sad ajde opet da se družimo, nismo mi tako mislili, pa niste ni vi lepo reagovali na to, ma ko nas bre zavadi”. Mir groblja je isto tako mir. Pomirenje, smatram, treba ležati na temeljima otvorenog razgovora o svemu, i stvarnih činjenica. Sve ostalo je jednostavno spin kako bi se zaštitilo one koji su radili sve ono što je navedeno na početku ovog teksta.
Autor: M.H.
