Zbog pasivnosti dobrih ljudi zlo dobije krila
Najteže je mijenjati sebe
Tek kada se čovjek doista suoči sa samim sobom, sa svojim strahovima, slabostima i propustima, kadar je spoznati vlastitu životnu mjeru, i izvuči iz sebe ono najbolje, otkopati talente i učiniti neko dobro. Koliko se vremena dnevno u svijetu potrati? Milijarde sati u životima milijarda ljudi potroše se u glupostima, u praznom hodu. Čudimo se odakle toliko zla u svijetu, a koliko ljudi od nas sedam milijardi na zemlji, s obzirom na svoj potencijal, dnevno učini dobra? To je nemoguće procijeniti, ali kad bi mogli okvirno izračunati, možda ni deset posto od onoga što bismo i kako bismo mogli! Ugradimo li u jedan takav proračun propuste i pasivnost dobrih, došli bi do katastrofalne slike, mogli bi gotovo znanstveno dokazati da se zlo širi zato jer nema dovoljno ljudi koji čine dobra koliko bi mogli! Zašto je tomu tako? Nije problem da čovjek ne bi htio, nego je problem u tomu što nije zreo. Malo je ljudi koji su zreli, a da bi to postali, moraju rasti duhovno.
Kako pobijediti samoga sebe – aksiomatsko je pitanje koje stoji na početku duhovnosti svake civilizacije i religije. Hrabar je onaj tko pobijedi sebe. Vladati nad sobom najveća je vlast, kažu neke mudre izreke. Što to znači? Sv. Pavao bi rekao: svući staroga čovjeka. Čovjeka sebičnosti, grijeha, loših navika, tjelesnosti, otvoriti prostor vlastitom produhovljenju. Rađanje duhovnog čovjeka u nama nije nimalo jednostavan proces. Štoviše, nema bolnijeg i težeg rađanja. Korizma je jako liturgijsko, crkveno vrijeme, vrijeme milosti, kad nam se pružaju prigode i sredstva da nešto učinimo na tom planu, ako se istinski želimo mijenjati i usavršavati kao ljudi okrenuti Bogu. Korizma je vrijeme ulaska u svojevrsnu unutarnju pustinju. Vrijeme kad propitujemo sebe u vlastitim iskušenjima i slabostima. Pustinja razgoljuje sve. Korizma je i vrijeme kad nam se pruža prigoda da izvrnemo svoje srce i njegove namisli. Obraćenje srca je glavni biblijski, i starozavjetni i novozavjetni Božji zahtjev, postavljen pred našu ljudsku nestalnost.
Riječ pokora je nerazumljiva suvremenom čovjeku. Zvuči mu odbojno i arhaično. Ne shvaća njezin istinski smisao, poziv da priznamo kako nismo savršeni, da griješimo i prema sebi i prema drugima, i da spoznaja vlastite krhkosti i slabosti može dovesti do potresa duha koji nam otvara uvid u pounutrašnjenje svoga bića. Sami sebe najbolje upoznajemo i razumijemo kad postajemo svjesni vlastite ljudske grješnosti i nesavršenosti. Da, i grijeh je nerazumljiv današnjim ljudima. Ali lako ćemo ga razumjeti na vlastitoj koži. Kad vas netko povrijedi, kad vas netko želi poniziti, kad trpite veliku nepravdu, onda znate da onaj koji vam je svjesno ili nesvjesno nanio zlo, povrijedio je ljubav prema bližnjemu, pogazio je nešto čovječno, humano, ukorijenjeno u misteriju Božje ljubavi. Prema tomu, povrijedio je i Božji poredak pravednosti i ljubavi. Na svojoj koži to najbolje osjetite. Ali zašto mislite da nikada, ni u jednom slučaju i vi sami niste loše postupili, da niste učinili nešto čime ste povrijedili ili izigrali ljubav prema čovjeku i vjernost prema Bogu? Zašto mislite da niste nikada nikoga uvrijedili i da niste učinili neki veliki propust? Zašto mislite da se drugi trebaju mijenjati, a vi ne? Tu je ključ čitave naše sive stvarnosti. Početi mijenjati sebe. Vidjeti se u svjetlu Božje ljubavi kao mogućnost novoga, duhovnoga čovjeka. Pokora počinje onda kad postajemo svjesni da nismo bolji od drugih, i da nitko nije nedodirljiv.
Izvor: Zoran Vukman/velecasnisudac.com
