Don Mladen Parlov: Cvjetnica – nedjelja muke Gospodnje
Mt 26, 14 – 27, 66
„A pošto ga razapeše, razdijeliše među se
haljine njegove bacivši kocku“ (Mt 27, 35).
Cvjetnica, nedjelja muke Gospodnje, nedjelja je koja u sebi sažima sve prethodno, a ujedno upućuje na ono buduće. Sažima u sebi Kristov prethodni život koji je neumoljivo išao prema križu, a anticipira slavu uskrsnuća. U misnom evanđelju čuli smo najduži, Matejev izvještaj o posljednjim Gospodinovim danima, o Judinoj nakani da ga izda za novac, o oproštajnoj večeri, o ustanovi Euharistije, o smrtnoj borbi u Getsemaniju, o Isusovu uhićenju, o Isusu pred velikim vijećem, o Petrovu zatajenu i kajanju, o Isusu pred Pilatom, o izrugivanju Isusa, o trnovoj kruni, o Isusovu križnome putu i razapinjanju, o njegovoj smrti na križu, o pokopu te o stražarima na grobu. To je ukratko prikaz Gospodinove muke po Mateju.
Nedjelja Cvjetnice slavi Kristov slavni, mesijanski ulazak u Jeruzalem, a paradoksalno taj je ulazak, u biti ulazak u zadnje dane života, ulazak u muku, dolazak pod križ i uspinjanje na križ. Upravo je križ prvi pojam koji povezujemo s Kristovom mukom. Križ je također simbol stvarnosti patnje koja prožima svaki ljudski život. Kao i prije gotovo dvije tisuće godina Gospodin Isus uvijek iznova ulazi u naše živote, u naše Jeruzaleme, osobne, obiteljske i društvene. Ulazi kako bi se ponovno pojavio pred sudištem te, nažalost, kako bi ponovno bio osuđen. Zanimljivo je kako se u procesu protiv Isusa uvijek iznova, u svakom naraštaju, podjeljuju uloge: uloge Jude, Petra, Poncija Pilata, Šimuna Cirenca itd.
U našim životima, u našem društvu, u situacijama u kojima živimo uvijek iznova susrećemo Jude, osobe koje za novac izdaju sve ono što im je sveto. I nije tu riječ prvotno o ljudskoj slabosti, po njoj smo svi mi na neki način, više ili manje, Jude, izdajice krsnih obećanja vjernosti Bogu. Nije o tome riječ. Riječ je o osobama koje znaju što čine i to što čine svjesno kao vlastiti izbor, a još ga drugima nameću kao dobar, opravdan i jedini ispravan. Uvijek iznova susrećemo osobe koje su za šaku škuda spremni izdati obitelj, narod i općeljudske i kršćanske vrijednosti.
Život nam je prepun i Petara, onih koji su prestrašeni i uplašeni pa su iz straha spremni zatajiti tko su i što su, kome pripadaju i što ispovijedaju. Suvremeno je društvo u biti prepuno Petara, osoba koje iz lažnih obzira ili iz straha od gubitka kakve privilegije niječu svoju kršćansku i nacionalnu pripadnost. Redovito se opravdavaju ispraznicama poput: „Pa sve su vjere iste! Svi su ljudi isti! Pa što to ima veze, ne’š ti toga! Svi kradu i lažu pa mogu i ja itd.“ Nažalost mnogi suvremeni Petar, za razliku od onog prvog, ne dođe do milosti kajanja, nego se malo po malo pretvori u Judu.
Na našim se životnim putovima dadu susresti brojni Ponciji Pilati, oni koji sude i osuđuju, a potom ruke peru. S vlastitih visina, s pijedestala umišljenih političkih ili kulturnih veličina, oni sude i prosuđuju, a ono što nije u skladu s predodžbama lako odbacuju i osuđuju. Oni drugi koje valja osuditi za njih su ognjištari, desničari, primitivci s mozgom ispod peke itd. Ti suvremeni Ponciji Pilati peru svoj nezaprljane, čiste ruke i nečiste savjesti od prikrivene mržnje prema istini, prema ljepoti, prodajući i podvaljujući nam sumnju u vrijednost onoga što nam je najsvetije. Oni će sve vrijednosti dovesti u pitanje, ali jao si ga onomu tko pod pitanje stavi njihove privilegije, njihove lažne pozicije ovozemaljskih sudaca i kadija.
U suvremenom društvu susrećemo i one koji su spremni u gomili vikati: Raspni ga! Raspni!, a ne razmišljaju previše tko je taj koga treba razapeti i što je učinio. Mudri je indijski mislilac, pjesnik i slikar Tagore rako kako je čovjek blag, a ljudi da su okrutni. I bio je u pravu. U masi, u gomili izbiju najniže strasti i progovori ono najniže u čovjeku. Dovoljno je posjetiti kakvu nogometnu utakmicu ili kakvo drugo športsko natjecanje da se čovjek začudi ili čak zgrozi kad čuje psovke, prostote i izljeve mržnje iz usta odraslih ljudi.
Doista, unutar svakog naraštaja uloge su uvijek iznova podijeljene i rezultat je uvijek gotovo isti. Isusu se iznova sudi i osuđuju ga, a to zato jer ga ne poznaju, jer ga nisu susreli, jer ga ne žele upoznati, jer gledaju, a ne vide, jer ne žele vidjeti, jer da žele morali bi vlastiti život ispitati i osuditi. No lakše je druge, pa čak i Boga osuditi, nego vlastito „ja“; tog lažnog boga na oltaru vlastitog života.
Hvala Bogu, uz Krista na njegovom križnom uputu za njim idu i oni šutljivi, oni maleni, oni koji se ne usuđuju ni glasa izustiti, ne jer glasa ne bi imali, nego jer misle da nemaju što za reći, jer znaju kako suze govore jače od riječi. A baš oni govore, govore jer šute, govore svojom šutnjom, svojim suzama govore. Možda njihov govor ne dopire do ljudskih ušiju, do uha moćnika ovoga svijeta, da uha Poncija Pilata koji je u Haagu ili na ovom ili onom sudu. No, dopire do Božjeg uha i do Božjeg srca. Ti maleni s Kristom suosjećaju, s Kristom i za Kristom plaču i nariču. Nariču i nad sobom i nad svojim naraštajem, nariču nad sljepoćom ovoga naraštaja čije je srce otežalo, okamenilo, čije je oko presušilo te iz njega suza nije. Eto zato ti maleni, te Marije, Ivani te nepoznate djevice, mladići i djevojke, očevi i majke, za Kristom idu; idu, nariču i plaču. I blago nama jer oni plaču, blago nama jer ima nekoga tko plače, blago nam jer će nas njihove suze spasiti i otkupiti. Blago nama dok postoje osobe, muževi i žene koji su sposobni suosjećati, koji su kadri plakati nad tuđom sudbinom, koji su se spremni zauzeti, založiti, boriti za čovjeka, za siromaha, za nezaposlenog, za ugroženog.
Danas je Cvjetnica, nedjelja Muke Gospodnje, dan slave i patnje. Cvjetnica je Kristov život, njegov križ i muka pred našim očima, a mi pred njegovim pogledom. Cvjetnica je dan kad u sebi prepoznajemo tračak Jude i Petra, Poncija Pilata i svjetine koja urla tržeći smrt pravednika. Cvjetnica nam postaje poziv na mrvljenje vlastitog srca u kajanju i suzama obraćenja, shvaćajući da smo i mi bili u Jeruzalemu i na Kalvariji, ali nažalost ne s Marijom i Ivanom, ne sa Šimunom Cirencem, nego s onima koji su Krista raspeli. Da, i mi smo ga razapeli jer kako reče sv. Petar: On grijehe naše ponese na drvo da mi umrijevši grijesima pravednosti živimo. Znali ili ne znali i mi smo ga razapeli. Zato, kajmo se! Kajmo se i radujmo se! Kajmo se jer smo ga razapeli, a radujmo se jer nam oprašta, jer nas ljubi, jer će nam njegova smrt život darovati. Danas dočekajmo Krista s radosnim poklicima te ga puni suosjećanja i ljubavi ispratimo na njegov križni put prema Kalvariji. U danima koji su pred nama potrudimo se pratiti ga u društvu Marije, Ivana i pobožnih žena ili u liku Šimuna Cirenca. Tada i samo tada obasjat će nas svijetlo njegova slavnog uskrsnuća.
Don Mladen Parlov
