DEJAN JOVIĆ I BUDIMIR LONČAR – opaki savjetnici opasnih predsjednika
Dejan Jović krivotvori povijest SFRJ koja je proviđena komunističkim i velikosrpskim nasiljem nad svim nesrpskim “narodima i narodnostima”. Naravno da ne će nikada spomenuti srpsku agresiju na Hrvatsku i BiH, ali ni onu svršetkom devedesetih na Kosovu.
Travanj je počeo furiozno, kao što svaki mjesec u Hrvatskoj počinje furiozno. Europarlamentarne su liste objavljene, započela je kampanja i svi udrili kampanati – kako bi rekao Matoš o čijoj su nedavnoj stotoj obljetnici smrti objavljene mnoge lijepe stranice i mnoge nemušte rečenice iz radionice jugoslavenske peronospore. Iz tih medijskih i političkih (sve je to isto) radionica pomolila se početkom travnja i proljetnim cvijećem urešena cjelovita nova jugoslavenska strategija poput novoga modela starog kragujevačkog vozila.
Za upravljačem je sjedio glavni analitičar u uredu čovjeka koji se naziva hrvatskim predsjednikom, na mjestu suvozača Josipović.
Dejan Jović
Do sada pažljivo skrivan u virtualnom svijetu, Jović je dobio signal da može izaći u papirantu javnost pa je naručio intervju u obranu svoga lika i djela, što je dobro. Do sada najveći dio javnosti nije znao ni kako izgleda taj tip, sada zna, ali i opet svatko može proći pokraj Jovića na ulici, a da ga ne prepozna jer je riječ o potpuno bezličnoj i sivoj figuri. Ono što ja nisam znao jest da je Jović rođen u Samoboru, najhrvatskijem gradu – što bi rekao (i opet) Matoš. Valjda i jest. U Samoboru je postojala snažna kasarna JNA, oficiri su vjerojatno smještali svoje obitelji u nedaleko, tada suvremeno, južno naselje. Ima li to veze s Jovićem, ne znam, ali da jugoslavenska vojska ima i te kako s pristunošću Srba u Samoboru, razvidno je.
Kasarnu su Samoborci osvojili na početku srpske agresije i pretvorili u vojarnu. Oni Srbi koji nisu otišli s vojskom ili se prebacili četnicima, ostali su u Samoboru i nitko ih nije dirao. Iz intervjua saznajemo da je Dejan Jović lijepo napredovao u politološkoj struci dok su se naši dečki tukli na svim crtama mnogobrojnih bojišnica, a bilo je među njima i nešto Srba koji su Hrvatsku smatrali svojom domovinom. Koliko se moglo saznati iz bajrušijevskog razgovara, Jovića (Dejana) ondje nije bilo. Zašto? Je li mobiliziran? Ne zna se.
Hrvatsku je napustio godinu prije svršetka rata, odletio u Englesku i nije se vraćao do 2009. U Londonu je doktorirao, u Zagrebu se po povratku zaposlio kao izvanredni profesor međunarodne politike i nacionalne sigurnosti (!). Te zatim kao glavni analitičar Ive Josipovića. Pisalo se (gdje, valjda na portalima) da je britanski agent. Da i jest, bilo bi to potpuno nepotrebno jer britanskih agenata u Hrvatskoj ima toliko da bi se njima mogla napuniti zagrebačka Arena. No oni se ne otkrivaju hrvatskoj javnosti, djeluju manje-više skrovito i ne govore što misle, za razliku od Jovića koji usred Zagreba nariče za Jugoslavijom godine Gospodnje 2014. a taj plač nije samo bezopasno nostalgičan nego i vrlo kreativan glede “budućih rješenja”.
Naravno da mrzi Tuđmana kao i svi slični, jer su mu oduzeli jedinu domovinu koju je imao, Jugoslaviju, naravno da mrzi hrvatske nacionaliste jer su bili spremniji od jugoslavenskih nacionalista kojima Jović pripada, naravno da ne će nikada spomenuti srpsku agresiju na Hrvatsku i BIH, ali ni onu svršetkom devedesetih na Kosovu, pa se zgraža nad intervencijom NATO pakta kao i nad suludom idejom (po njemu) da su Srbi počinili genocid u Srebrenici.
Brani se od napada da je u recenziji Gibbsove knjige pohvalno pisao o krivotvorenju povijesti, ne diraju ga prosvjedi bošnjačkih udruga koje su pozvale Josipovića da se očituje, a ovaj mudri šutio i šuti. Ne brine ga što ima reći Atila Hoare sa Sveučilišta u Kingstonu, kao što vjerojatno ignorira dr. Richarda Harrisa, a kako ne bi hrvatske “desničare”, odnosno osamdeset i pet posto hrvatskih državljana koji se u mnogočemu mogu razilaziti u mišljenjima, ali su glede jugoslavenske sablasti jednodušni.
“Jugoslavija je nudila dobra rješenja za narode, naročito one male”, veli Jović. Koji su to bili mali narodi? Slovenski? Makedonski? Crnogorski? Muslimanski (sada bošnjački)? Kosovari, to jest Šćiptari ? Ili možda i Hrvati? O tome se ne može ništa saznati. Iz Jovićeve velike misli i temeljne orijentacije može se shvatiti da postoji samo jedan veliki narod, srpski, i samo jedna velika kohezijska jugoslavenska sila, Srbija. “A kad se Jugoslavija raspala”, veli Jović, “mali narodi i manjine osjetili su koliko su izgubili.”
Ti mali narodi izborili su svoje države, pa čak i muslimani koji su daytonskom prijevarom de facto dobili državu koju nevoljko dijele s hercegbosanskim Hrvatima. Čak su i Hrvati u Hrvatskoj dobili (izborili u strašnom ratu protiv Srbije i Srba) državu, i to je najveći razlog Jovićeve muke. Sve više sam uvjeren da pod malim narodima misli i na Hrvate, jer se u zadnje vrijeme sve više s govornica ponavlja da “smo mi mali narod”, što je melem za Jovićeve uši.
Zaključno (za ovu točku): reprezent jugoslavenske, dakle velikosrpske klateži u Hrvatskoj, Dejan Jović, krivotvori povijest SFRJ koja je proviđena komunističkim i velikosrpskim nasiljem nad svim nesrpskim “narodima i narodnostima”. Istinita povijest komunističke Jugoslavije davno je napisana i ocijenjena, pa jovićevska cinična interpretacija može biti uvrštena samo u humorističnu literaturu.
Ne treba zabrinjavati ni to da se “Josipović potpuno slaže s njegovim stajalištima”, budući da spomenuti ne će biti još dugo na Pantovčaku i pružati potporu “jugoslavenskom modelu koji je dominantan u usporedbi s etničkim nacionalizmom.”
Ono što donekle zabrinjava jest mogući utjecaj na mlađe naraštaje koji nisu živjeli u “dominantnom modelu”. Njih se upravo medijski preparira “sjajnim osamdesetim godinama” – o kojima će biti snimljen i film ili serija, godinama kojima se cijela javna televizija s ushićenjem vraća. Zašto? Jović objašnjava: tada je bila na djelu jugoslavenizacija, tada se pojavila jugoslavenska kultura. Bila je to, kaže, mini-globalizacija.
Naravno da se radi i opet o golemoj laži, vrlo tipičnoj (Dobrica Ćosić). Nikada se nikakva jugoslavenska kultura nije pojavila niti se mogla pojaviti osim u nakaradnim oblicima koji su bivali ismijani. Nije se pojavila – usprkos teroru – ni prije Brozove smrti, a kako bi se onda pojavila poslije. Mlađa jugoslavenska klatež pokušala je dati svojevrsni “zapadni štih” da bi vršnjacima i nadalje prodavala otrovnu jugoslavensku misao, a ispod te glazure i dalje je trajao isti onaj balkanski, srbijanski teror – čega je mladež možda postala svjesna tek kada u Slavoniji, Dalmaciji i drugdje počeo masakr nad Hrvatima i kada se Jovićeva “mini-globalizacija” doista i počela realizirati kao izlazak srbijanske vojske na crtu Karlobag-Virovitica.
Zaključak (ove točke): nije samo Dejan Jović, naravno, promicatelj velikosrpske ideje u samostalnoj hrvatskoj državi. Svi oni arkzinovci, feralovci i kako su se već zvali – preseljeni sada u visokotiražna utočišta i smješteni u hrvatske institucije, pa i na mjesta “savjetnika”, imaju posve pogrešan dojam da je došlo njihovo vrijeme i iz te krive procjene bivaju toliko drski da otvoreno propagiraju jugoslavenstvo i bolećivu ljubav prema Srbiji.
Nadalje, Jović koji očito drži da je mnogo pametan, počinje u nastavku intervjua pričati gluposti. “Nije li paradoksalno”, veli, “da je kozmopolitska Europa priznala nacionalne države”? A nego od čega se sastoji ta Europa nego uglavnom od nacionalnih država i nisu li i europska i uopće svjetska načela odana samoodređenju naroda?
Eto, tako govori čovjek s kojim se “Josipović u potpunosti slaže”. A i Josipović bi trebao postati opreznim, jer bi se i blizanac mogao kandidirati za predsjednika države. Ako isto misle, nije važno tko je od njih na tom mjestu.
U daljnjem tijeku zanimljivoga razgovora , vidjevši da su mu Europa ne ide od ruke, Jović pretrčava na balkanski teren gdje je kod kuće (osim u Londonu). Vrlo zabrinut prijedlozima da se BiH ubrza na putu prema Europama, panično pokušava u taj mogući (nemogući) paket utrpati Srbiju. Što bi bez Srbije, kakva bi to Jugoslavija bila bez Srbije? A razlozi? “Mi sa Srbijom i Bosnom dijelimo isti jezik, imamo slične političke interese, a bez njih ne možemo riješiti svoje sigurnosne probleme.”
Tako se u tisku koji izlazi u Hrvatskoj bez ikakva komentara i potpitanja plasira klasično velikosrpsko podmetanje da su hrvatski i srpski isti jezik (pa su prema tome Hrvati i Srbi isti narod), da imamo slične političke interese (što je obična laž jer Hrvati ne pišu memorandume svojatajući srbijanski teritorij, srpski jezik ili srpsku kulturu – kako god tanka bila ), a kako uz pomoć Srbije lako rješavamo sigurnosne probleme – pokazalo se devedesetih godina.
I da se na trenutak vratim u one sjajne osamdesete, a u svezi s jezikom. Upravo u osamdesetima je pokušana bezočna agresija na hrvatski jezik, onim čuvenim šuvarovsko-riječkim pokušajem destruiranja tadanjega Ustava i amandmanom koji na kraju nije bio prihvaćen u tadanjem Saboru. To je bio pokušaj stvaranja “jugoslavenske kulture”.
U svemu: makar je točno da ne živimo u normalnoj zemlji, da nemamo normalnu Vladu i da imamo predsjednika koji je “u potpunosti slaže” s beogradsko-londonskim provokatorom, ipak postoji granica koja je sada prijeđena: nitko u hrvatskoj državi ne smije sebi dopustiti da s bilo koje pozicije zaziva Jugoslaviju i promiče velikosrpsku ideju bez ikakvih ograda. Dejan Jović ne smije i ne može biti “glavni analitičar” hrvatskoga predsjednika, pa ma kako se taj zvao, niti Josipović može biti hrvatski predsjednik ako je točno što Jović kaže da se “u potpunosti slaže” s njegovim stajalištima.
Elem, Jović treba otići odmah s te “dužnosti”, a Josipović na skorim izborima. Također, posebno državno povjerenstvo treba ispitati na koji način i s kojim stajalištima Jović predaje svoje misli hrvatskim studentima na Fakultetu političkih znanosti. Ne će takvo povjerenstvo formirati Jovanović, bez sumnje, ali ni izbori za Hrvatski sabor nisu daleko, a i dalje vjerujem u prijevremene izbore usprkos lažnim anketama da većina naroda nije za njih.
Budimir Lončar
Tako se dogodilo, nimalo slučajno: i drugi jugoslavenski savjetnik jednoga drugog predsjednika dao je nekakav intervju skoro usporedo sa sadašnjim savjetnikom ovoga predsjednika. Budimir Lončar. Nisam to na njegovu sreću vidio, a ne volim biti obaviješten iz druge ruke, no o tom sam tipu pisao u više navrata. Čujem da nije priupitan za svoja djela prije diplomatske karijere, čujem da nije upitan za rezoluciju kojom je zabranjen transfer oružja “objema stranama” od kojih ona hrvatska nije imala oružja, a jugoslavenska soldateska bijaše do zuba naoružana.
Čujem da je o tim vremenima rekao kako mu je žao što se Jugoslavija nije raspala u miru. Da je hrvatska strana imala barem donekle isto naoružanje kao srbijanska, možda bi se to smeće od države doista raspalo u miru jer bi istočna soldateska tri puta razmislila želi li se upustiti u ravnopravnu bitku, te bi dala prednost pregovorima. Ovako je – poticana i od velikih sila – naumila bešćutno, zločinačkim, genocidnim činima pregaziti Hrvatsku u nekoliko dana.
A onda su Hrvati pokazali od čega su građeni, onda su od naroda osuđenoga na propast postali pobjednicima kojima se sav svijet divio. Orjunaši na poslu u Beogradu vratili su se u Hrvatsku. Da bi opet rovarili, da bi prodavali besmrtnu jugoslavensku misao i iritirali hrvatski narod. Da bi radili na novom orjunaškom poletu, angažirajući mlađe snage i na osjetljivim mjestima kao što su savjetnici na Pantovčaku.
Hrvoje Hitrec/hkv.hr
