Svaki politički sustav, demokratski ili totalitarni ima svoju propagandu kao sredstvo cenzure i održavanja dominantne ideologije (komunizam, nacizam, fašizam, tržišna demokracija i ljudska prava itd…).

Samo se metodologije mijenjaju i usavršavaju. Suvremene tehnike propagande u demokratskim sustavima u obliku „meke sile“ nastoje na široj razini propagirati pristrane informacije ili pogrešne informacije u obliku dezinformacije ili inflacije viška-informiranja. Takve tehnike eksploatiraju sva akumulirana znanja u području psihologije i komunikacije. One se danas usredotočuju na manipulaciju emocija neutralizirajući kapacitete razuma i prosuđivanja. Propaganda može biti politička (nacionalistička, staljinistička, militaristička) i multidimenzionalna uporabivši sva sredstva mas medija. Ona je, prozaično rečeno, dezinformacija u službi političkih ili privatno-interesnih sfera.

Nakon tridestogodišnjeg rata, 1622. papa Grgur XV. je utemeljio Congregatio de Propaganda Fide, (komitet kardinala koji su nastojali propagirati kršćanstvo u nekršćanskim zemljama). Tada je bilo riječi o časnoj propagandi, a tek od Prvog svjetskog rata ta riječ dobiva pežorativnu konotaciju kao što je to bilo uobičajeno u predizbornim propagandističkim operacijama. Propagandu pronalazimo u antičkim tekstovima Tita Livia ili Julija Cezara, a Napoleon je prvi koji je sustavno rabio sredstva moderne propagande u časopisu „Bulletins de l’Armee“. Među poznatim novinarima koji proučavaju fenomenologiju propagande su Walter Lippmann i psiholog Edward Bernays, znanstvenik Sergej Tchakhotine te kasnije Lord Ponsonby.

Propagandu su posebno rabili totalitarni režimi, hitlerizam s propagandom Josepha Goebellesa ili fašizam Musolinija, zatim metode indoktrinacije u odgojnom sustavu, realsocijalistička umjetnost, agitprop u Jugoslaviji itd… I staljinizam je sustavno rabio metode propagande od plakata, fotomontaže, statistike, spontane parade, manifestacija, retuširanja fotografija; primjerice tehnika retuširanja je uporabljena na američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu radi utjecaja na američko javno mnijenje da prihvati intervencionizam (kad je bio tradicionalno izolacionist).

Bernays je izumio koncept “duh skupine ili inženjering pristupanja”. Za vrijeme Drugog svjetskog rata propagandu su sustavno primjenjivala oba bloka (primjerice voice of america što je inspiriralo niz djela George Orwella). U demokracijama, tehnike propagande nisu prisilne naravi kao u diktaturama, već se oslanjaju na političku komunikaciju. Medijska moć prevladava vojnorepresivnu vlast, prema paradoksu koji je formulirao Hume, gdje kaže da je moć vojske slabija, a politička moć treba učinkovitu propagandu koja se ne oslanja na represiju.

Edward S. Herman i Noam Chomsky su predložili model propagande koju su praktično testirali. U SAD-u model propagande je utemeljen na spoznaji i kvantificiranju utjecaja četiri faktora koji mogu izmijeniti informaciju: press grupe, reklamni oglasi, opskrbljivači informacija (vladine agencije) i dominantna kulturna ideologija.

Propaganda može biti klasificirana na sljedeći način:

– “bijela propaganda” koja proizlazi iz identificiranog otvorenog izvora

-” crna propaganda” koja proizlazi iz lažnog “prijateljskog” izvora, ali u realnosti neprijateljskog

– siva propaganda koja proizlazi iz lažnog neutralnog izvora, ali u realnosti neprijateljskog

Dominantna ideologija političke korektnosti kao oblik softpropagande se temelji također na tradicionalnom aspektu demokratske propagande:

– medijski utjecaj (radio, televizija, internet, telefon),

– namjerna pometnja: opravdanje prodaje jednog produkta s etičkim načelima ili promicanje humanitarne operacije uporabom
tehnike komunikacije privatnih poduzeća,

– semantična valorizacija: primjerice „mondijalizacija“,

– falsifikacija slike: retuširanja, video, krive slike

– autocenzura redakcija i uredništva tiska

– pristrane informacije (primjerice vrednovanje rata u Iraka od Fox News)

Među propagandističkim metodama koje rabi dominantna ideologija političke korektnosti u sklopu demokratskog sustava možemo citirati sljedeće:

– klasično poticanja na prijetnje ili strah: javnost koja se boji je u situaciji pasivne receptivnosti i prihvaća nametnute ideje,

– poziv na autoritet: citiranja karizmatičnih osoba radi davanje potpore jednoj ideji ili stavu

– svjedočanstvo: svjedočanstva su citirana izvan konteksta radi odbacivanja ili prihvaćanja jedne politike, programa ideje

– čoporski učinak: uvjeravanje javnog mnijenja da prihvati ideju inzistirajući na tome kako je jedan masovni pokret već prihvatio navedenu ideju, poticanje na mimetizam

– redefinicija revizionizma: redifinicija određenih riječi ili koncepta te falsificiranje povijesti u jednom pristranom smjeru

– iznuditi odbacivanje (desapprobation): tehnika koja sugerira da je jednu ideju već prihvatila suparnička skupina kako bi publike pristala na tu ideju ili akciju bez prethodnog prosuđivanja

– blještave generalizacije ili riječi pune kreposti: generalizacije mogu potaknuti intenzivnu emociju kod publike: poziv na pravdu, na mir i slobodu – te neutralizirati kritični um auditorija

– namjerna nepreciznost: izvijestiti o činjenicama, ali u deformiranom obliku te citirati statistike bez citiranje njihovih izvora. Namjera je predstaviti diskurs u znanstvenom celofan

– transfer: ta tehnika projektira pozitivne ili negativne osobine jedne individue, entiteta i stvari na treću osobu kako bi taj drugi entitet bio više prihvatljiv

– pretjerana simplifikacija: generalizacija kao pojednostavljeni odgovor na politička, socijalna ili gospodarska pitanja

– “quidam”: tehnika radi dobivanja povjerenja auditorija. U tom pogledu se rabi razina jezika, ponašanja (geste i odjeća obične osobe, što potiče na indentifikaciju s navedenom osobom

– stereotip ili etiketiranje: tehnika koja primjenjuje predrasude i stereotipe jednog auditorija radi pridobivanju pristanka

-”žrtveni jarac“: bacanje ljage ili anatema na individue ili skupine individua s pežorativnim etiketiranjem tipa „fašist“ te prozivajući ga da kao odgovornog za pojedini problem okultira prave krivce

– slogani: jednostavna krilatica, otrcana fraza koju je lako memorirati i koja ostavlja trag u duhu slušatelja ili gledatelja,

– načelo “buzzing”: sredstvo čija je svrha održavati i jačati u masama strah i prisjećanje u odnosu na druge i održavati uvjerenje u fiktivnu zavjeru

– viktimizacija: manipulacija koja selektivno određuje kategoriju žrtava te pridodaje tim žrtvama određeni društveni status i pretjeranu medijsku pozornost koja graniči sa sakralizacijom

– dupli učinak “kisscool”: na jednoj se strani primjenjuje viktimizaciju kako bi se oslabio učinak jednog društvenog ili politički legitimnog zahtjeva, a na drugoj strani se sakralizira žrtva jednog delikta ili zločina kako bi se bolje stigmatiziralo cibliranog zločinca

– oružje masovne zabave: kao pandan oružja masovne destrukcije kojima se odvraća pozornost od bitnih događaja kako bi se primjenom zabave ili drugih sekundarnih događaja prikrilo važne događaje

– sotonizacija: klasično sredstvo diskvalifikacije neistomišljenika ili suparnika poistovjećivanjem s mračnim osobnostima poput Hitlera ili Staljina. Sotonizacija je postupak koji se pripisuje negativna konotacija jednoj nepoželjnoj ideji, skupini ili pojedincu kako bi njihovo spominjanje automatski izazvalo reakciju odbacivanja

– semantičko klizanje (glissement): tehnika koja zamjenjuje jedan drugi izraz kako bi se izbacio svaki emotivni sadržaj te ga ispraznio od značenja (tipični eufemizam političke korektnosti). Ta tehnika može i jačati ekspresivnu snagu kako bi se potaknula emocija auditorija. Primjerice: „zračni udar“ umjesto bombardiranje, kolateralne žrtve umjesto civilne žrtve, liberalizam umjesto kapitalizam, solidarnost umjesto poreza, antifašizam umjesto komunizam, preventivna pedagogija umjesto policijska represija, humanitarna preventivna intervencija umjesto vojna intervencija.

U sklopu američke znanstvene skupine okupljene oko Institute for Propganda Analysis koja se bavila analizom tehnike propagande u ratno i mirno vrijeme, Clyde Miller je sintetizirao četiri ključna pokretača:

– pokretač pristupanja (virtue device): koji iznudi prihvaćanje jedne stranke, pojedinca, ideje kao dobra asocirajući s dobrim simbolima

– pokretač odbacivanja (poison device): protivna operacija sa simbolima zla i demonizacije osobe, ideje ili stranke,

– pokretač autoriteta (testimonial device): rekuperiranje prestiža jednog čovjeka ili institucije radi prihvaćanja ili odbacivanja ideje ili stranke

– pokretač konformiteta (together device): koji se poziva na težinu mase pristaša ili pripadnika jednom superiornom entitetu, naciji, crkvi kako bi se iznudio pristanak. Na tragu toga J.M. Domenach je smatrao kako svaka propaganda pretpostavlja: simplifikaciju (pojednostavljenje) i izbor jednog neprijatelja, povećanje i izopačenje činjenica, medijsko orkestriranje u sklopu ponavljanja glavnih tema, „transfuziju“ koja primjenjuje prastare mitove i afekte kolektivne mobiliziranosti u službi jedne stvari ili ideala, načelo jednoglasnosti ili kontaminacije (contagion): konformistički pritisak na pojedince

Među razrađenim tehnikama manipulacije također pronalazimo sljedeće:

– protuinformacije: komunikacijska akcija koje na temelju otvorene, verificirane informacije omogućuje anuliranje ili odvraćanje kreatoru navedene informacije jedan napad s protivnom informacijom

– pomutnja: preko nereda, nejasnoće i preciznosti stvaranje sumnje kod javnog mnijenja,

– dezinformacija: lažna, pristrana, izopačena, cenzurirana, ali uvijek programirana informacija. Dezinformacija obuhvaća tehnike poput: mimetizma (reproduciranje ponašanja zajednice ili ciljane skupine), simpatije (potiče na povjerenje i smanjuje sindrom paranoje), reciprociteta informacije (informacijska razmjena), mišljenja stručnjaka koji zatvara raspravu o tematici koja zahtijeva produbljenje, organiziranog bijega (povjerljiva informacija koja je, navodno, naivno procurila)

– propaganda: aktivnost koja propagira ideje, mišljenja, stajališta radi pridobivanja pristanka javnog mnijenja. Noam Chomsky kaže: „Propaganda je demokracijama ono što je nasilje diktaturama“

– etnocentrizam: tendencija koja sustavno polazi od referentnih kriterija razmišljanja i prosuđivanja vlastite kulture i društvene skupine

– poslušnost: svaki politički sustav traži preko medija iznuđivanja aktivne ili pasivne poslušnosti. Iskustvo i formula Milgrama
dokazuje kako je ljudsko biće inače podložno autoritetima te je poslušno i kad je zapovijed nekrofilske naravi

-„Pereception management“: obuhvaća akcije koje nastoje prikriti jednu selektivnu informaciju i indicije kako bi se bolje utjecalo na emocije i motivacije javnog mnijenja, kombiniranjem autentičnih informacija s operacijama intoksikacije i disimulacije i putem psiholoških operacija

– politička histerija: poticanje na gubitak nadzora preko poremećaja percepcije poput propagiranja imaginarne prijetnje koju je inscenirala elita koja gubi hegemoniju

– održanje ili jačanje predrasuda: održanje ili jačanje stajališta ili prosudbe čiji je temelj u uvjerenju koje proizlazi iz društvene okoline ili odgoja koji ne prihvaća druge informacije i stajališta

– mistifikacije: djelo ili postupak kojim se stvara intelektualna ili moralna iluzija

– emocionalna ucjena: iznuđivanje pristanka ucjenom, prijetnjama ili iznošenjem skandaloznih informacija

– kleveta: lažna optužba koji ugrožava ugled

– zastrašivanje: uvjeravanja zastrašivanjem i prijetnjama

– instrumentalizacija mitova: mitovi se uokviruju u tradiciju koja pod oblikom alegorije otkriva veliku prirodnu, povijesnu
ili filozofsku činjenicu, poput mita o feniksu i mita o Herkulesu.

Mitovi su organi oblikovanja ljudi svijeta i povijesti, odraz reda prema kaosu u svijetu. Sociolog Jules Monnerot smatra kako mitovi crpe svoju atraktivnu snagu od jedne povratne informacije koja ide od slike do ideje i brži negoli formulacije.U tom kontekstu Anne Jobert u djelu “Les pilleurs de mythes” smatra kako romani, futuristički ili science-fiction filmovi, kao metakulturni produkti pokazuju više negoli teorijski diskurs.

Mitovi koji se provlače preko suvremene industrije zabave i infotainementaa, filmova poput Blade runner, Dark Crystal, Dina, Ratovi zvijezda puni su sugestija: lazer mač, Excalibur, Ben Kobi je Ike Merlina i Yan Solo je Lancelot; kako Jober kaže “moral prođe, ali slike ostaju”.

Robert de Herte je osvrnuvši se na Sorela suprotstavljao mit utopiji, “jer se mit situira iznad istinitog ili pogrešnog, iznad „konfirmacija ili demantija”. Mitovi jednog naroda su organski povezani s njegovom vizijom svijeta i povijesti pa iako mitski epovi i priče izgledaju neistinite, oni imaju veliku odgojnu i obrazovnu ulogu.

Iako Platon odbacuje mitove u „Državi“, on ih pozitivno rabi u dijalogu Timej, te prihvaća uporabu alegorije da bi se izrazili ideali ljepote i dobrog. Ali, platonska analiza mita otkriva veliku snagu uvjerenja mitova. Mitovi iz Antike, politički mitovi moderne i postmoderne su u srcu propagande kao što je prisila u svrhu politike.

Luc Risson smatra da su mitovi “najveći instrumenti uvjerenja univerzalnog dometa”. Uporaba i nadzor mitova su u središtu preokupacija cenzure ideologije “političke korektnosti”. Jer mitovi poput suvremenog progresističkog racionalističkog mita o napretku trebaju uvijek biti u skladu s jednom dominantnom ideologijom.

U modernim vremenima mitovi su znanstvene naravi te se izražavaju u romanima znanstvene fantastike i jeftinoj fantastici holivudskih filmova. Gustave Le Bon u djelu i “Psihologija gomila” dokazuje kako ideje mogu biti propagirane u društvu kontroliranom uporabom i upravljanjem komunikacijskim sredstvima. “Neistinite ideje” o kojima govori Le Bon u “Mitovima”, onako kako je govorio Platon, imaginarne pripovijesti bez racionalnih temelja, skup neistinih i atraktivnih ideja mogu zavesti i potaknuti mase u ideološke i političke pokrete koji su destruktivne i subverzivne naravi. U Platonovoj alegoriji špilje, on nastoji dokazati kako se filozof treba boriti protiv predrasuda svoga vremena, njegovih mitova kako bi razotkrio istinu.

Autor: Jure Vujić/http://blog.vecernji.hr/

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save