Miroslav Krleža: „Sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske kulture.”

Pritisnuti dnevnim životnim mukama, razmišljanjem kako preživjeti od danas do sutra i kako spojiti kraj s krajem, najveći dio građana Hrvatske nije preveliku pažnju poklanjao netom završenom haškom procesu o hrvatskoj tužbi i srbijanskoj protutužbi za genocid.

Mnogima je zato promakao naoko čudan zahtjev srbijanskog pravnog tima da Međunarodni sud pravde iz Haga Hrvatskoj zabrani – odavde do vječnosti – proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti koji, s dobrim razlozima, slavimo 5. kolovoza svake godine kao spomen na, doista, veliku pobjedu naših ratnika nad srbijanskim osvajačima i okupatorima i našom „petom kolonom”: dijelu hrvatskih Srba koji su sudjelovali u ratu čiji je konačni cilj bio ostvarenje velikosrpskog sna da „svi Srbi žive u istoj državi”.

Hrvatski Dan pobjede i domovinske zahvalnosti Srbiji je psihološki naprosto nepodnošljiv, jer na neki način definitivno ruši stoljećima stvarani mit o Srbima kao ratničkom, junačkom, pravedničkom i pobjedničkom narodu.

Duboka vjera Srba u taj mit, očito je, još uvijek tinja, a možda i plamti, u srpskom narodu, jer ne želi priznati ono što svatko razuman odavno vidi: da smo ih mi, Hrvati, pobijedili u jednom – s naše strane – časnom i viteškom, pobjedničkom ratu koji nipošto nismo željeli, a oni su ga gorljivo htjeli, sasvim sigurni da se potkraj XX. stoljeća mogu osvetiti svima koji su im, prema njihovom također mitskom uvjerenju, nanijeli nepravde i zlo: „balijama”, „turcima”, „ustašama”.

Nove političke, ali i „oružane bitke” u ime svih Srba najavio je njihov novi „vožd” Slobodan Milošević i to na na mjestu na kojem je nastao Vidovdanski mit: na Kosovu, Gazimestanu, na Vidovdan 28. lipnja 1989. godine. Na 600. obljetnicu Boja na Kosovu ili Kosovske bitke. U govoru punom povijesne patetike, nacionalnog samosažaljenja, mitskih zabluda, ali i povijesnih laži (cijeli govor objavljujem na kraju članka), Milošević je izgovorio i ove rečenice: „Šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama, i pred bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene. Ali bez obzira kakve da su, bitke se ne mogu dobiti bez odlučnosti, hrabrosti i požrtvovanosti.” 

Govor tadašnjeg „velikog vožda” i kasnijeg neosuđenog genocidnog ratnog zločinca Slobodana Miloševića na Gazimestanu 28. lipnja 1989. godine

Nepune dvije godine kasnije, kad je završio sve pripreme za osvajačke ratove za stvaranje Velike Srbije, predstavnicima srpskih općina, Milošević je objasnio svoje viđenje budućnosti ratova: „Ako treba da se tučemo, bogami ćemo da se tučemo. A nadam se da neće biti toliko ludi da se sa nama tuku. Jer ako ne umemo da radimo i privređujemo, bar ćemo znati dobro da se tučemo.” (NIN, 12. travnja 1991. )

Deset godina kasnije, opet na Vidovdan (28. lipnja 2001.), Zoran Đinđić i njegova vlada isporučili su Slobodana Miloševića kao optuženog i traženog ratnog zločinca Haškom sudu.

Svjedočenje o tome objavio je liberal i disident njegova zločinačkog režima Čedomir Jovanović u knjizi Moj sukob sa prošlošću: „Kod Zorana u kancelariji sedimo i ćutimo. Čekamo da se pilot javi. Imam dva telefona. Jedan se usijao od poziva… svi traže proveru informacije da je izvršena ekstradicija. Konačno mi, nešto pre osam, zvoni i drugi telefon. Pilot se javio iz Tuzle. Znači, kraj je. U tom trenutku, Zoran me je upitao: Da li možeš da zamisliš da je danas Vidovdan? Malopre su mi rekli da je danas Vidovdan. Sedam dana nismo spavali. Nismo uopšte znali ni koji je dan ni datum.”

Možda Zoran Đinđić i Čedomir Jovanović doista nisu bili svjesni da su Miloševića otpremili u Hag na Vidovdan, ali to su predobro znali zatočenici Vidovdanskog mita za koje je Zoran Đinđić postao metaforički Vuk Branković, podli izdajica kojeg je trebalo likvidirati i takvu je sudbinu doista doživio: 12. ožujka 2003. godine u 12:25 na njega je izvršen snajperski atentat ispred zgrade Vlade Republike Srbije u Beogradu.

Srbi i Srbija još su uvijek, nažalost, zarobljenici Vidovdanskog mita. Naprosto se ne mogu pomiriti s činjenicom da su izgubili rat s Hrvatima te bi željeli da nam Međunarodni sud pravde trajno zabrani slavljenje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Ako ga ne zabrani, a sigurno ne može i neće, misli današnje vodstvo Srbije, predvođeno četničkim vojvodom i Šešeljevim ratnim kokošarom, a vjerojatno i „psom rata” Tomislavom Nikolićem i „platonskim” sanjarom Velike Srbije Aleksandrom Vučićem, naš će Dan pobjede biti njihov Dan poraza i otadžbinske sramote.

A da smo mi doista pobijedili u ratu, o tome u međunarodnoj zajednici odavno nema nikakve sumnje.

Posljednje je priznanje o toj velikoj ratnoj pobjedi izgovorio čovjek od kojeg se to baš i nije moglo očekivati, tvorac poznatog Vance – Owenova plana o „podjeli” Bosne i Hercegovine: britanski lord David Owen.

U intervjuu koji je dao novinarki Globusa Biseri Fabrio rekao je: „Prvo što se mora razumjeti jest činjenica da je Franjo Tuđman dobio rat. On je izišao kao pobjednik. Točka. Čak mi i smeta što to moram priznati, ali tako je.” (Moja istina o vašim ratovima, Globus, 11. travnja 2014.)

Veliku hrvatsku pobjedu i – još jedan – veliki srpski ratni poraz priznao je vrlo davno i vrlo časno (8. kolovoza 1995.) zapovjednik 21. kordunskog korpusa Srpske vojske Krajine pukovnik Čedomir Čedo Bulat: činom predaje generalu Hrvatske vojske Petru Stipetiću i potpisivanjem dokumenta o predaji kod Topuskog. Za etiku hrvatskog ratovanja i dostojanstveno ponašanje pobjednika važno je spomenuti i činjenicu da je general Stipetić pukovniku Bulatu i njegovim časnicima ostavio osobno naoružanje. 

Video: pogledajte ovdje.

Oslobađajuća presuda hrvatskim generalima u Hagu konačno je dokinula velikosrpski mit o Oluji kao zločinačkoj, genocidnoj ratnoj operaciji.

Ta mi je presuda pružila i osobno zadovoljstvo, jer je Hrvatski sabor 30. lipnja 2006. godine usvojio “Deklaraciju o Oluji” koje sam bio autor i predlagatelj.

Deklaraciju o „Oluji” napisao sam sredinom 2005. godine, uoči njezine desete obljetnice. U Deklaraciji se “Oluja” definira kao: (1) opravdana, nužna i pravedna ratna operacija, (2) međunarodno-pravno legitimna akcija, (3) pobjednička akcija, (4) saveznička antiteroristička akcija, (5) odlučujuća bitka i (6) nezaboravna bitka.

Osobno ne dvojim: Međunarodni sud pravde odbacit će zahtjev Republike Srbije da se našem narodu i državi zabrani slavljenje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti.

Prije ili kasnije, Srbi i Srbija morat će se pomiriti s činjenicom da su izgubili i „Boj u Hrvatskoj”!

GOVOR SLOBODANA MILOŠEVIĆA NA GAZIMESTANU, 28. LIPNJA 1989. godine

Na ovom mestu u srcu Srbije, na Kosovu Polju, pre šest vekova, pre punih 600 godina dogodila se jedna od najvećih bitaka onoga doba. Kao i sve velike događaje i taj prate mnoga pitanja i tajne, on je predmet neprekidnog naučnog istraživanja i obične narodne radoznalosti. Sticajem društvenih okolnosti, ovaj veliki šeststogodišnji jubilej Kosovske bitke dogodio se u godini u kojoj je Srbija, posle mnogo godina, posle mnogo decenija, povratila svoj državni, nacionalni i duhovni integritet. Nije nam, prema tome, danas teško da odgovorimo na ono staro pitanje: sa čim ćemo pred Miloša. Igrom istorije i života izgleda kao da je Srbija baš ove 1989. godine povratila svoju državu i svoje dostojanstvo da bi tako proslavila istorijski događaj iz daleke prošlosti koji je imao veliki istorijski i simbolički značaj za njenu budućnost.

Danas je teško reći šta je u Kosovskoj bici istorijska istina, a šta legenda. Danas to više nije ni važno. Narod je pamtio i zaboravljao pritisnut bolom i ispunjen nadom. Kao uostalom i svaki narod na svetu. Stideo se izdajstva, veličao junaštvo. Zato je danas teško reći da li je kosovska bitka poraz ili pobeda srpskog naroda, da li smo zahvaljujući njoj pali u ropstvo, ili smo zahvaljujući njoj u tom ropstvu preživeli. Odgovore na ta pitanja tražiće nauka i narod neprekidno. Ono što je izvesno, kroz sve ove vekove iza nas, jeste da nas je na Kosovu pre 600 godina zadesila nesloga. Ako smo izgubili bitku, onda to nije bio samo rezultat društvene superiornosti i oružane prednosti osmanlijskog carstva, već i tragične nesloge u vrhu srpske države. Tada, te daleke 1389. osmanlijsko carstvo nije samo bilo jače od srpskog, ono je bilo i srećnije od srpskog carstva.

Nesloga i izdaja na Kosovu pratiće dalje srpski narod kao zla kob kroz čitavu njegovu istoriju. I u poslednjem ratu ta nesloga i ta izdaja uvele su srpski narod i Srbiju u agoniju čije su posledice u istorijskom i moralnom smislu prevazilazile fašističku agresiju.

Pa i kasnije, kada je formirana socijalistička Jugoslavija, srpski vrh je u toj novoj zemlji ostao podeljen, sklon kompromisima na štetu sopstvenog naroda. Ustupke koje su mnogi srpski rukovodioci pravili na račun svog naroda, ni istorijski, ni etički, ne bi mogao da prihvati nijedan narod na svetu. Pogotovo što Srbi kroz čitavu svoju istoriju nisu nikada osvajali i eksploatisali druge. Njihovo nacionalno i istorijsko biće kroz čitavu istoriju i kroz dva svetska rata kao i danas je – oslobodilačko. Oslobađali su večito sebe i, kad su bili u prilici, pomagali su drugima da se oslobode. A to što su u ovim prostorima veliki narod, nije nikakav srpski greh, ni sramota. To je prednost, koju oni nisu koristili protiv drugih. Ali moram da kažem ovde, na ovom velikom, legendarnom polju Kosovu, da Srbi tu prednost što su veliki nisu nikada koristili ni za sebe.

Zaslugom svojih vođa i političara i njihovog vazalnog mentaliteta čak su se zbog toga osećali krivim pred drugima, pa i pred sobom. Tako je bilo decenijama, godinama. Evo nas danas na polju Kosovu da kažemo – da više nije tako.

Nesloga srpskih političara unazađivala je Srbiju, a njihova inferiornost ponižavala je Srbiju. Nema zato u Srbiji pogodnijeg mesta od polja Kosova da se to kaže. I nema zato u Srbiji pogodnijeg mesta, od polja Kosova, da se kaže da će sloga u Srbiji omogućiti prosperitet i srpskom narodu i Srbiji i svakom njenom građaninu, bez obzira na nacionalnu ili versku pripadnost.

Srbija je danas jedinstvena, ravnopravna sa drugim republikama i spremna da učini sve da poboljša materijalni i društveni život svih svojih građana. Ako bude sloge, saradnje i ozbiljnosti, ona će u tome i uspeti. Zato je optimizam koji je danas u priličnoj meri prisutan u Srbiji u pogledu budućih dana, realan utoliko što se zasniva na slobodi koja omogućava svim ljudima da izraze svoje pozitivne, stvaralačke, humane sposobnosti za unapređenje društvenog i sopstvenog života.

U Srbiji nikada nisu živeli samo Srbi. Danas u njoj, više nego pre, žive i građani drugih naroda i narodnosti. To nije hendikep za Srbiju. Iskreno sam uveren da je to njena prednost. U tom smislu se menja nacionalni sastav gotovo svih, a naročito razvijenih zemalja savremenog sveta. Sve više i sve uspešnije zajedno žive građani raznih nacionalnosti, raznih vera i rasa.

Socijalizam kao progresivno i pravedno demokratsko društvo pogotovo ne bi smelo da dopusti da se ljudi dele nacionalno i verski. Jedine razlike koje se u socijalizmu mogu da dopuste i treba da dopuste su između radnih i neradnih, između poštenih i nepoštenih. Zato su svi koji u Srbiji žive od svog rada, pošteno, poštujući druge ljude i druge narode – u svojoj Republici.

Uostalom, na tim osnovama treba da bude uređena čitava naša zemlja. Jugoslavija je višenacionalna zajednica i ona može da opstane samo u uslovima potpune ravnopravnosti svih nacija koje u njoj žive.

Kriza koja je pogodila Jugoslaviju dovela je do nacionalnih, ali i do socijalnih, kulturnih, verskih i mnogih drugih manje važnih podela. Među svim tim podelama, kao najdramatičnije su se pokazale nacionalne podele. Njihovo otklanjanje olakšaće otklanjanje drugih podela i ublažiti posledice koje su te druge podele izazvale.

Otkad postoje višenacionalne zajednice, njihova slaba tačka su odnosi koji se između različitih nacija uspostavljaju. Kao mač nad njihovim glavama, prisutna je neprekidna pretnja da se jednog dana pokrene pitanje ugroženosti jedne nacije od drugih i time pokrene talas sumnji, optužbi i netrpeljivosti koji po pravilu raste i teško se zaustavlja. To unutrašnji i spoljni neprijatelji takvih zajednica znaju i zato svoju aktivnost protiv višenacionalnih društava uglavnom organizuju na podsticanje nacionalnih sukoba. U ovom trenutku mi u Jugoslaviji se ponašamo kao da nam to iskustvo uopšte nije poznato. I kao da u sopstvenoj, i daljoj i bližoj prošlosti nismo iskusili svu tragičnost nacionalnih sukoba, koje jedno društvo može da doživi, a da ipak opstane.

Ravnopravni i složeni odnosi među jugoslovenskim narodima su neophodan uslov za opstanak Jugoslavije, za njen izlazak iz krize, i pogotovo neophodan uslov za njen ekonomski i društveni prosperitet. Time se Jugoslavija ne izdvaja iz socijalnog ambijenta savremenog, pogotovo razvijenog sveta. Taj svet sve više obeležava nacionalna trpeljivost, nacionalna saradnja, pa čak i nacionalna ravnopravnost. Savremeni ekonomski i tehnološki, ali i politički i kulturni razvoj upućuje razne narode jedne na druge, čini ih međusobno zavisnim i sve više i međusobno ravnopravnim. U civilizaciju ka kojoj se kreće čovečanstvo, mogu zakoračiti pre svega ravnopravni i ujedinjeni ljudi. Ako ne možemo da budemo na čelu puta u takvu civilizaciju, ne treba sigurno da budemo ni na njegovom začelju.

U vreme kada se odigrala ova znamenita istorijska bitka na Kosovu, ljudi su bili zagledani u zvezde čekajući od njih pomoć. Danas, šest vekova kasnije, ponovo su zagledani u zvezde, čekajući da ih osvoje. Prvi put su mogli da dopuste sebi razjedinjenost, mržnju, izdaju, jer su živeli u manjim, međusobno slabo povezanim svetovima. Danas, kao stanovnici planete, razjedinjeni, ne mogu osvojiti ni svoju planetu, a kamoli druge planete, ukoliko ne budu međusobno složni i solidarni.

Zato možda nigde na tlu naše domovine nemaju toliko smisla reči posvećene slozi, solidarnosti i saradnji među ljudima koliko imaju ovde, na polju Kosovu, koje je simbol nesloge i izdaje.

U pamćenju srpskog naroda ta nesloga je bila presudna za gubitak bitke i za zlu sudbinu koju je Srbija podnela punih pet vekova.

Pa čak i ako sa istorijske tačke gledišta ne bi bilo tako, ostaje izvesno da je narod svoju neslogu doživeo kao svoju najveću nesreću. I obaveza naroda je zato da je sam otkloni da bi sebe ubuduće zaštitio od poraza, neuspeha i stagnacije.

Srpski narod je ove godine postao svestan nužnosti svoje međusobne sloge kao neophodnog uslova za svoj sadašnji život i dalji razvoj.

Uveren sam da će ta svest o slozi i jedinstvu omogućiti Srbiji ne samo da funkcioniše kao država, već da funkcioniše kao uspešna država. Zato i mislim da to ima smisla reći baš ovde na Kosovu gde je nesloga jednom tragično i za vekove unazadila i ugrozila Srbiju i gde obnovljena sloga može da je unapredi i da joj vrati dostojanstvo. A takva svest o međusobnim odnosima predstavlja elementarnu nužnost i za Jugoslaviju – jer se njena sudbina nalazi u združenim rukama svih njenih naroda. Kosovska bitka sadrži u sebi još jedan veliki simbol. To je simbol junaštva. Njemu su posvećene pesme, igre, literatura i istorija. Kosovsko junaštvo već šest vekova inspiriše naše stvaralaštvo, hrani naš ponos, ne da nam da zaboravimo da smo jednom bili vojska velika, hrabra i ponosita, jedna od retkih koja je u gubitku ostala neporažena.

Šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama, i pred bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene. Ali bez obzira kakve da su, bitke se ne mogu dobiti bez odlučnosti, hrabrosti i požrtvovanosti. Bez tih dobrih osobina koje su onda davno bile prisutne na polju Kosovu. Naša glavna bitka danas odnosi se na ostvarenje ekonomskog, političkog, kulturnog i uopšte društvenog prosperiteta. Za brže i uspešnije približavanje civilizaciji u kojoj će živeti ljudi u XXI veku. Za tu nam je bitku pogotovo potrebno junaštvo. Razume se nešto drugačije. Ali ona srčanost bez koje ništa na svetu, ozbiljno i veliko, ne može da se postigne, ostaje nepromenjena, ostaje večno potrebna.

Pre šest vekova Srbija je ovde, na polju Kosovu, branila sebe. Ali je branila i Evropu. Ona se tada nalazila na njenom bedemu koji je štitio evropsku kulturu, religiju, evropsko društvo u celini. Zato danas izgleda ne samo nepravedno već i neistorijski i sasvim apsurdno razgovarati o pripadnosti Srbije Evropi. Ona je u njoj neprekidno, danas kao i pre. Razume se, na svoj način. Ali takav koji je u istorijskom smislu nije nikad lišio dostojanstva. U tom duhu mi danas nastojimo da gradimo društvo – bogato i demokratsko. I da tako doprinesemo prosperitetu svoje lepe, i u ovom trenutku nepravedno napaćene zemlje. Ali i da tako doprinesemo naporima svih progresivnih ljudi našeg doba, koje oni čine za jedan novi, lepši svet.

Neka večno živi uspomena na kosovsko junaštvo!

Neka živi Srbija!

Neka živi Jugoslavija!

Neka živi mir i bratstvo među narodima!

Paja Jovanović: Seoba Srbalja – Srbi napuštaju Kosovo 1389. pod vodstvom patrijarha Arsenija Crnojevića

Seoba hrvatskih Srba 1995. nakon Oluje

Adam Stefanović: Boj na Kosovu, ulje na platnu, 1870.g

Uroš Predić, Kosovka djevojka, ulje na platnu, 1919.g

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save