Vesna Pusić – arogantna ministrica globalnih interesa i skromnih sposobnosti
Nerado se u svojim kolumnama osvrćem na lik i djelo(vanje) prominentnih gospođa, posebno onih u politici. Vesna Pusić je već dugo na hrvatskoj političkoj sceni, nastupi joj u pravilu plijene pažnju režimskih medija, a nevjerojatna samouvjerenost, na granici arogancije, ostaje nepromijenjeni kontinuitet njezinog političkog djelovanja. Očito u oporbi nemaju jakoga igrača koji bi mogao plauzibilno raskrinkati sve političke marifetluke ove neobične političarke koja ima široku lepezu koketiranja od homoseksualne populacije, feministkinja, alternativne scene, pa sve do NATO-a i globalnih moćnih kompanija. Razlog za pisanje ove kolumne jest potreba ministrice Pusić da sve komentira, pa tako i “znanstveni” uradak HDZ-ovog tajnika Milijana Brkića, zvanoga Vaso.
Već duže vrijeme bezuspješno pokušavam dobiti neobjavljene doktorske radove nekih uglednih političkih faca kao što su primjerice Predsjednik države, pomoćnik glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, a i uvažena gospođa, prva Potpredsjednica Vlade Republike Hrvatske. Razlog je vrlo jednostavan: ugledni su i uspješni, uživaju simpatije običnoga puka, a moja kontingentna narav htjela bi prostudirati u čemu je sadržana tajna njihova uspjeha. Budući da su se navedena gospoda već dobrano afirmirala u akademskom životu hrvatske znanosti, bilo bi dobro – barem sam tako mislio – proučiti i njihove prve znanstvene korake kojima su stekli ulaznicu u svijet hrvatske akademske elite. Odete li primjerice na Hrvatsku znanstvenu bibliografiju i upišete ime Vesne Pusić, dobit ćete iste rezultate kao da ste upisali Milijan Brkić – Vaso. Pogledate li na ministričinu službenu biografiju na mrežnoj stranici Ministarstva vanjskih i europskih poslova, možete pročitati da je 1984. godine doktorirala sociologiju na Filozofskom fakultetu, Sveučilište u Zagrebu. Također na istoj stranici piše da je autorica triju knjiga koje služe kao sveučilišna literatura – Demokracije i diktature (Novi Liber, 1998.), Vladaoci i upravljači (Novi Liber, 1992.) i Industrijska demokracija i civilno društvo (Sociološko društvo Hrvatske, 1986.).
Nejasno je što se podrazumijeva pod formulacijom da navedene knjige “služe kao sveučilišna literatura”. Možda se koriste kao udžbenici ili priručnici studentima? Riječ je, dakle, o kriterijima rektorskoga zbora za izbor u nastavno zvanje koji su očito potrebni za ministričinu političku kvalifikaciju. U svakom slučaju neprimjereno je da takav neodređen podatak stoji na službenoj ministričinoj mrežnoj stranici Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Budući da je Ministrica u svojim biografijama uglavnom isticala svijetle trenutke i segmente, Večernji list se potrudio ponuditi javnosti neke zanimljive pikanterije iz ministričinog obiteljskog albuma koje freudovski razotkrivaju što je u obiteljskoj podsvijesti bilo vješto prikrivano. Tako smo mogli pročitati da je veleučeni tata Eugen Pusić bio visoki dužnosnik NDH, odlikovan 1944. godine ratnim spomen-znakom “Vrpca” prema naredbi pročelnika Ustrojbenog odjela Ministarstva oružanih snaga (MINORS), a da zbog toga kasnije nije snosio nikakvih posljedica. Štoviše, imao je bogatu sveučilišnu karijeru u najbrutalnijim vremenima komunističkih čistki kao i privilegije da je o radničkom samoupravljanju iz perspektive pravnika mogao govoriti diljem svijeta. S njime je tijekom diplomatskih aktivnosti putovala i njegova talentirana kćerkica koja je u školi voljela sve osim matematike. Zanimljivo je da je Večernjak objavio i naslov disertacije popularne Ministrice koju je obranila kod Josipa Županova: “Uloga kolektivnog odlučivanja u realizaciji radničkih interesa”. Šteta da veliki analitičar teorije odlučivanja, američki filozof Donald Davidson nije pročitao ovaj znanstveni uradak, vjerojatno bi iz temelja promijenio svoj koncept složenosti teorije odlučivanja. Umjesto zahtjevnog odlučivanja u ime kolektiva, imamo na djelu kolektivno samoupravno odlučivanje u ime pojedinca.
Prošli tjedan rekao sam u izjavi za portal Hrvatskog kulturnog vijeća da je daleko veći problem od trivijalnih slučajeva prepisanih diplomskih radova – koje svatko normalan osuđuje – fenomen prešućenih disertacija ugledne gospode iz politike, koji su napisani kao hvalospjevi propalog radničkog samoupravljanja. Budući da sam u izjavi spomenuo kako danas nije moguće iz NSK dobiti disertacije Ive Josipovića (mislio sam naravno na Predsjednika države), Vesne Pusić ili Ivana Šimonovića, dobio sam ovih dana elektroničkom poštom izvatke iz disertacije Vesne Pusić o kolektivnom odlučivanju i samoupravnim radničkim interesima. Teško je na temelju zaključka od dvadesetak stranica dati mjerodavan sud o Ministričinoj disertaciji, ali prvi dojam je da joj pismenost nije jača strana. Ne čudi, jer tatica je puno putovao pa Vesnica nije stigla naučiti hrvatski jezik, a ni ne mora znati pravopis netko tko nema završene srednje škole. Ovo je, naravno, rečeno pod uvjetom da su točne informacije kojima raspolaže ugledni odvjetnik Željko Olujić. Poslastica ove nerazumljive disertacije je svakako to što “ne znam” piše sastavljeno kao primjerice “nemam”. Možda se Vesna Pusić freudovski nesvjesno pribojavala “korienskoga” pravopisa, s obzirom na visoku dužnost koju je Eugen Pusić obnašao u NDH. Za razliku od tatice koji je do zadnjega časa vjerno služio Poglavniku, Vesna Pusić funkcionalnost “kolektivnoga odlučivanja”, “kolektivnog vlasništva” i “delegatskog sistema” brani tradicijom “oslobodilačkog rata i oružane revolucije” (str. 223.). Drugovi su jednom izvršili konfiskaciju imovine i tu nema više antirevolucionarnih koraka unazad. Važno je također istaknuti kako se u disertaciji na poseban način naglašava “pripadnost revolucionarnoj eliti” koja postoji prema glavnoj tezi doktorskog rada četrdeset godina nakon završetka Narodnooslobodilačkog rata.
Iako s ponosom izražava svoju pripadnost “revolucionarnoj eliti”, stječe se dojam da gospođa Pusić smatra kako bi Savez komunista trebao voditi računa o “kolektivnim interesima radnika” kako elita ne bi bila izložena socijalnom buntu potencijalnih frustriranih nezadovoljnika. U tom je kontekstu znakovit podatak, koji navodi gospođa Pusić, da preko 55 posto radnika u jednoj radnoj organizaciji – ne navodi točno kojoj – nisu članovi sindikata. Zanimljivo zvuči i zaključna teza disertacije: “Samoupravljanje se ne razvija selektivno i postepeno kroz različite oblike parcijalne participacije, do pune participacije. Ono je postulirano kao savršen sistem osakaćen za metode kolektivne akcije koje bi ga mogle ostvariti u praksi”. U tom kontekstu autorica govori o “kulturi samoupravljanja” koju treba brižno čuvati i njegovati. Gospođa Pusić izrijekom naglašava da “na nivou svijesti samoupravljanje kotira visoko na ljestvici pozitivnih vrijednosti” (str. 229.). Problem je što se u praksi pokazuje da je samoupravljanje više izvor frustracija i manipulacija nego što predstavlja istinsko zadovoljstvo radnicima koji ne žele u svemu tome biti angažirani. Stječe se dojam da je ključni problem disertacije “kako prevazići” (sic.) jaz između briljantne teorije i ne baš sjajne prakse koja se može vidjeti iz tabelarnih prikaza angažiranosti radnika u sindikatima. Očito je gospođa Pusić bila veoma zabrinuta pokretom nezavisnih sindikata u Poljskoj na čelu s Lechom Wałęsom i pribojavala se da bi neovisni sindikalni pokret u bivšoj Jugi mogao ugroziti “samoupravnu elitu” kojoj je pripadala i njezina obitelj. O pravima pojedinaca u okviru kolektivnoga odlučivanja nema uopće govora.
Vesna Pusić je potpisala 1993. godine čuveno pismo kojim se tražila ostavka tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Za nagradu Tuđmanov nasljednik u fotelji HDZ-a, premijer koji je obožavao buđenje pogledom na Picassove i Braqueove slike, imenovao je deset godina kasnije Vesnu Pusić predsjednicom Nacionalnog odbora za praćenje pregovora o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji. Riječ je o dami koja je ostala zapamćena po iritantnoj izjavi 2001. godine u Saboru da je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu zbog čega joj je predsjednik Sabora Zlatko Tomčić izrekao usmenu opomenu.
U prošlotjednoj sam kolumni napisao da bi neodarvinističku teoriju evolucije trebalo izbaciti iz hrvatskih škola jer po mišljenju najuglednijeg američkog filozofa Thomasa Nagela daje pogrešnu sliku prirode. Nakon brojnih napada, moram priznati da je bolje trpjeti pogrešnu sliku prirode nego da te poluobrazovani hrvatski intelektualci maltretiraju i stigmatiziraju kao katoličkog nazadnjaka. Sada ako bih rekao da nakon svega Vesnu Pusić i njoj slične divne face, koji tamburaju “velike priče” za svako vrijeme, treba na demokratski način izbaciti iz politike kao darvinizam iz škola, izazvao bih vjerojatno sličan gnjev. Zato, neka Vesna Pusić bude i ostane primadona hrvatske politike kao što je bila u proteklih petnaestak godina. Razlog je jednostavan, bila je socijalistička elita u vremenu samoupravnog socijalizma, tata joj je bio partizanska elita u Poglavnikovu ministarstvu oružanih snaga, zašto ona ne bi bila elita u vremenu demokratske tranzicije koja traje već četvrt stoljeća u Lijepoj našoj?
Autor: Jure Zovko/dnevno.hr
