“Kada je o Tuđmanu riječ on je čovjek koji je dobio rat. Čak mi i smeta kada to moram priznati, ali je nažalost tako!” Tako danas govori lord David Owen, čovjek koji ni danas, 20 godina kasnije, ne skriva svoju iracionalnu mržnju prema Hrvatima. “Hrvatska nije bila ničim više zapadno orjentirana od Srbije. Mi smo svim silama željeli da one zajedno uđu u EU, ali nažalost nismo uspjeli”.

Oni boljega pamćenja lako će se prisjetiti kako je početkom raspada i rata u bivšoj Jugoslaviji, svaka mirovna inicijativa u svom sastavu imala nekog britanskog diplomata. Od tadašnjeg premijera Johna Majora, preko ministra vanjskih poslova Ujedinjenog kraljevstva Douglasa Hurda, zatim Paddya Ashdowna koji je podvalio onu poznatu salvetu na kojoj je Tuđman nacrtao podjelu BiH, pa sve do “mirovnih” predstavnika za ex-Jugoslaviju, lordova Petera Carringtona i Davida Owena. Dakle, nije bilo nijedne misije na ovim prostorima bez da je u njoj glavnu ulogu imala upravo Velika Britanija. I to, dakako, nije bilo slučajno.

Uvijeno ili manje više otvoreno, britanska je diplomacija držala stranu Srbije, prvo Slobodanu Miloševiću, a kada on svoje ciljeve nije uspio ostvariti silom, službeni je London nastavio nekritički podržavati Miloševićeve nasljednike – Koštunicu i sve ostale, trudeći se na razne načine Srbiji priskrbiti poneki teritorijalni dodatak i/li politički ustupak nakon svih izgubljenih voždovih ratova u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH, te na Kosovu.

Svi su oni, manje-više bili u službi istog cilja, a jedino zajedničko im je bila nesklonost samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj. Kao prvi “mirovnjak” instaliran od tadašnje Europske zajednice, lord Carrington je otvoreno optuživao Njemačku za forsiranje priznanja Hrvatske i Slovenije. Čitava plejada britanskih analitičara, tvrdit će poslije kako je baš to priznanje izazvalo rat, i kako je Britanija na priznanje pristala samo zato da bi bila pošteđena nekih točaka sporazuma iz Maastrichta. Ministar Hurd je Hrvatskoj nudio neovisnost tek uz cijenu teritorijalnih gubitaka, a Foreign Office je u lipnju 1993. brutalno ocjenjivao kako je priznanju BiH svakako trebao prethoditi “program humane razmjene stanovništva”, tj. projekt za kojeg se godinama sudilo u Haagu, a razapinjala se službena hrvatska politika na čelu s Franjom Tuđmanom.

Salveta

Dovoljno se prisjetiti kako je na jednoj londonskoj večeri diplomat sa špijunskom prošlošću Ashdown podvalio Tuđmanu da nacrta kako on vidi podjelu BiH što je već uvelike zagovarala međunarodna zajednica – čak otvoreno Vance-Owenovim planom. Na kraju je tu famoznu salvetu sačuvao i odnio ju londonskom Timesu koji je od toga napravio povijesni falsifikat.

Da bi mogao braniti velikosrpsku politiku, London je pribjegavao izjednačavanju sukobljenih strana. Za Carringtona je za rat bio kriv Tuđman, jer je proglasio neovisnost ne dajući Srbima potrebna jamstva u pogledu manjinskih prava (što je teza koju očito ne slučajno, slijede i neki današnji političari u Hrvatskoj). Zahvaljujući činjenici da je u drugoj polovici 1992. predsjedala Europskom unijom, Velika je Britanija svjesno upravljala Londonskom konferencijom na način koji je pogodovao Srbima, a premijer Major će se u jednom trenutku otvoreno pohvaliti da je “otupio pokušaje Nizozemaca da proceduralnom strategijom izdvoje Beograd kao krivca”. Kada je postalo jasno da problem neće biti riješen dogovorom, ali i da Srbi neće tako lako ostvariti vojnu pobjedu, Britanci su svaki pokušaj vojne intervencije zapriječili aktivnim angažmanom u UNPROFOR-u, kojemu je zadaća doprema humanitarne pomoći, a zapravo zaustavljanje naoružavanja prije svega Hrvatske i BiH. Vojnici međunarodnih snaga tako su se pretvorili u “human(itarn)e” agente koji su istodobno bili štit vojno nadmoćnim srpskim snagama. Usporedno s tim, Britanci su promovirali niz planova o podjeli BiH. Douglas Hurd je 1992. upozoravao Izetbegovića da se uzalud nada vojnoj pomoći Zapada: umjesto toga predlagao je pregovore što je drugim riječima značilo “sudjelovati u podjeli zemlje kakvu predlažu međunarodni pregovarači i prestanak pokušaja da se ratovanjem promijeni situacija”. U nastojanju da Muslimane i Hrvate privole na to, britanski su službeni čimbenici znali zaprijetiti i obustavom slanja humanitarne pomoći.

Nakon što je 1993. godine definitivno propao tzv. Vance-Owenov mirovni plan za BiH koji je otvoreno zagovarao podjelu BiH, lord David Owen otišao je tadašnjem predsjedniku Aliji Izetbegoviću i rekao mu da ne preostaje ništa drugo nego podijeliti državu na tri dijela.

Lord koji je otvoreno mrzio Hrvatsku

– To je tada bilo najbolje rješenje i ja danas mislim da je to najbolje rješenje, izjavio je prije nekoliko dana lord Owen u jednom razgovoru. Vance-Owenov plan predviđao je BiH podijeljenu po etničkom principu na 10 pokrajina, s nadležnostima nad unutarnjim poslovima i obrazovanjem. Pokrajine bi bile formirane po etničkom principu, dok bi glavni grad Sarajevo bio demilitarizirani distrikt sa sjedištem centralne vlade. Plan su prihvatili svi – i Izetbegović i Tuđman i Milošević- osim bosanskih Srba na čelu s Radovanom Karadžićem, koji su se usprotivili predviđenom povlačenju vojske RS s nekih područja.

Inače, taj se vrlo angažirani britanski diplomat samo još jednom vratio u BiH, prije godinu i pol dana, kada je u Srebrenici doživio emocionalnu traumu i od tada se zarekao kako se neće vraćati na cijeli Balkan. Komentirajući je li Hrvatska 90-ih bila ‘zapadnija’ od ostalih, te je li se znalo da će ona ranije u EU, on je znakovito odgovorio: ‘Ne, ne i ne. Naša je namjera bila da učinimo tako da Srbija i Hrvatska uđu zajedno, ali nismo uspjeli. No najšokantnije je njegovo viđenje Tuđmana za kojeg i danas tvrdi da je bio pobjednik, ali rasist.

– On je želio Hrvatsku proširiti na BiH, ali je prvenstveno bio pragmatičar, te je odustao od tog plana. Nije bio diplomat, ali sve to je činio uvijek uvjeren da je ono što govori i radi najbolje za njegovu zemlju, ocijenio je lord Owen i dodao: “Kada je o njemu riječ za njega mogu kazati kako je on čovjek koji je dobio rat. On je iz rata izašao kao pobjednik. I točka. Čak mi i smeta što to moram priznati ali je nažalost tako -, iskreno će priznati danas već vremešni britanski lord koji u tome ne vidi ništa loše. Kako što nije vidio ništa loše kada se u vrijeme dok je bio supredsjedatelj Konferencije o bivšoj SFRJ volio poigravati kartografijom, o čemu je pisao u svojoj knjizi “Balkanska odiseja”. Iscrtavanje novih zemljovida se, među ostalim, odnosilo i na moguće “korekcije” granica između BiH, Hrvatske i SRJ u jesen 1992. godine, prigodom pregovora upriličenih na britanskom nosaču zrakoplova “Invincible”. Tada je lord Owen promovirao umalo ostvarenu ideju o tzv. trojnoj zamjeni teritorija između Hrvatske, BiH i SRJ (Crne Gore) kojoj je krajnji cilj bio da bosanski Srbi dobiju pristup moru na području od Prevlake do Molunta u Konavlima.

Godinama kasnije je Owen reducirao taj neostvareni plan prijedlogom da “Crna Gora prepusti Srbiji mali dio teritorija u Bokakotorskom zaljevu radi izlaska Srbije na more”. U konkretnom slučaju Owen je pokušao za Srbiju “dobiti izlaz na more” koji je i BiH u pograničnom pojasu s Crnom Gorom imala poslije Drugoga svjetskog rata. Naime, prilikom utvrđivanja granica između pojedinih republika unutar bivše Jugoslavije, tadašnja poslijeratna komisija za granice je u prvoj fazi rada zaključila da se nekadašnji izlaz “turske BiH na more u Kleku (Neumu) zatvori”, da se područje Hrvatske ne bi dijelilo, a da se BiH ostavi “izlaz na more u Sutorini u Bokakotorskom zaljevu”. Na kraju je to Đilas odbio a 40 godina kasnije taj je prijedlog, kojim bi Srbija mogla stići do mora preko Trebinja, zapravo bio tek perfidni britanski pokušaj da Srbiji elegantno pripoji Republiku Srpsku kao kompenzaciju za odlazak Crne Gore iz SRJ.

Kada se danas analizira(ju) sve te “mirovne” inicijative i pokušaji međunardnih predstavnika da arbitriraju u bivšoj Jugoslaviji, dobro je da Hrvatska uopće i postoji kao samostalna država.
dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save