Gotovo svo zlo koje nas zadnjih godina pogađa dolazi iz londonskih kuhinja, a na ovim prostorima instaliraju ga pomno izabrani i obučeni britanski šegrti. Obično se radi o udbaškom kadru kojem su posebno bliski i velikosrpski interesi. Zavirimo iza kulisa i malo bolje upoznajmo dvoje koje se nalaze na samom vrhu opasne antihrvatske ledene sante.

Pusićka i Jović rade za interese Londona i Beograda – Hrvatskoj hitno trebaju nove, hrvatske političke elite!!

Vesna Pusić brani unitaristički koncept BiH, isti onaj kojim Velika Britanija osporava Hrvatima konstitutivnost unutar Federacije. Inicijativa Dejana Jovića da se svim zemljama Zapadnog Balkana snize kriteriji za prijam u EU i non paper Vesne Pusić imaju uporište u samo jednoj ideji, a to je jugoslavenska ideja. Uvesti što prije zemlje Balkana u EU, te ojačati novi/stari regionalni EU-centar – a to je Beograd

Dva događaja od prije desetak dana vrlo sramežljivo su odjeknula u domaćoj javnosti. Non paper o Bosni i Hercegovini kojeg je ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić poslala u Bruxelles kao stav Hrvatske za rješenje političke krize u BiH i ”inicijativa” Dejana Jovića, glavnog analitičara predsjednika Ive Josipovića, da se svim zemljama Zapadnog Balkana snize kriteriji za prijam u Europsku uniju.

Prema sadržaju non papera, Pusić kao mogućnost nudi otvaranje pregovora s BiH tijekom kojih bi ta zemlja, koja je još uvijek međunarodni protektorat, postupno postala spremna ispuniti kriterije koji se inače traže kako bi EU nekoj zemlji uopće odobrio status kandidata, a potom i pregovarača. Svaki novinar koji ima malo ”klikera” i koji je samo tri minute pratio pregovore Hrvatske s EU-om, te barem načelno pročitao pregovaračke okvire Crne Gore i Srbije, sa sigurnošću može tvrditi da taj prijedlog u Bruxellesu neće proći.

Riječ je o političkoj akrobatici koja je po gluposti ravna samo ministričinoj izjavi koju je dala tisku negdje uz parlamentarne izbore 2011., a prema kojoj će Hrvatska priznati Palestinu. Vesna Pusić nije znala da je prethodne godine u Vijeću sigurnosti predstavnik Hrvatske napustio glasovanje o Palestini skupa s predstavnicom SAD-a i država partnerica pokazavši time svoju suzdžanost, ali i jasno određenje kojem političkom krugu unutar UN-a pripada. Famozni non paper namijenjen Bruxellesu, osim što nije prošao demokratsku proceduru u Hrvatskom saboru, najizravnije negira sadržaj Rezolucije Europskog parlamenta koja je donesena za vrijeme nedavnih prosvjeda i nemira u BiH. I to je negira na način da minorizira ključne odredbe Rezolucije, a to su ravnopravnost triju konstitutivnih naroda i nužnost izmjene Izbornog zakona. Non paper ministrice vanjskih poslova zastupa unitaristički koncept BiH, isti onaj koji zastupa Velika Britanija u svojim prijedlozima osporavajući Hrvatima konstitutivnost unutar Federacije. Non paper također u tom prijedlogu ”postupne prilagodbe na kriterije EU” ne govori o Izbornom zakonu kao nečem važnom. A upravo izmjena tog zakona stvara placet za kvalitetniju demokratizaciju BiH i pomaže toj zemlji da stvori kvalitetan okvir za dogovor triju naroda. Po postojećem zakonu gotovo je nemoguće da Hrvati kao dio Federacije u Predsjedništvu dobiju svog autentičnog člana, ali je sasvim izvjesno da i dalje budu “osuđeni” na Željka Komšića ili nekog njemu sličnog unitarista kojeg će na vlast de facto dovesti glasovi Bošnjaka.

Dejan Jović odmah stao uz Pusićkinu inicijativu

Inicjativi Vesne Pusić odmah se svojom inicijativom priključio Dejan Jović, glavni Predsjednikov analitičar, osoba za koju sam se već milijun puta pitao je li prošao nužnu sigurnosnu provjeru prije stupanja na dužnost. Njegova ”inicijativa” iznesena u časopisu ”Politička misao”, Centra za južnoeuropske studije iz Graza, sadrži prijedloge da se svim zemljama Zapadnog Balkana snize kriteriji za prijam u EU, a potrebu za ubrzanom integracijom Zapadnog Balkana u EU Jović “opravdava” opasnošću da Rusija, nakon aneksije Krima te zbog zaoštravanja odnosa sa Zapadom, proširi svoj utjecaj na dijelove Balkana. U kombinaciji s mogućim širenjem utjecaja Turske, Jović smatra kako postoji opasnost da bi to stvorilo nova razgraničenja u Europi. Ova teza je akrobatika ravna onoj iz non papera ministrice Pusić.

Svojevrsno razgraničenje o kojem Jović govori nastupilo je izborom Tomislava Nikolića za predsjednika Srbije te Vuka Jeremića na mjesto predsjednika Opće skupštine UN-a. Bio je to ruski diplomatski come back u tzv. Regiju, a Rusija i dalje ima u Srbiji dominantan politički utjecaj. Ima ga i u BiH, ponajprije kroz investicije ostvarene kroz “politički neprincipijelno partnerstvo” s Turskom koja uz potporu američkih interesa vođenih ulogom Turske (koja je i zemlja članica NATO saveza, a što se u analizama često prešućuje, op.a) u arapskom svijetu poslije “proljeća” – već godinama upravlja procesima u BiH, uz prešutno odobravanje Europske unije. Jovićeva teza i ideja o brzoj eurointegraciji zemalja ex Jugoslavije u EU, dakle, nema veze s ukrajinskom krizom, Rusijom koja zaoštravanje sa Zapadom izvodi na način da sebi osigura što bolju poziciju za stolom u skorim pregovorima sa SAD-om i EU-om, koji ovisi o ruskom plinu. Nema veze ni s neoosmanskim konceptom zapisanim u ”strateškoj dubini”, vanjskopolitičkom manifestu ministra Ahmeta Davutoglua koji je i Americi i EU vrlo dobro poznat.

“Udbaško plemstvo” – britanska “matična ploča” u RH

Inicijativa Dejana Jovića, baš kao i non paper Vesne Pusić imaju uporište u samo jednoj ideji, a to je jugoslavenska ideja. Uvesti što prije zemlje Balkana u EU, te ojačati novi/stari regionalni EU centar, a to je Beograd. Ni Jovićevo ni Pusićkino srećom nije ostvarivo, ali je ogledalo jednog geopolitičkog realiteta. Nakon što lex Perkovićem Velika Britanija putem svoje ”matične ploče” u koju je mnogo uložila – a to je Udba ili ”udbaško plemstvo” kako sami sebe nazivaju – nije uspjela skupa s hrvatskim vodstvom zaustaviti pristupanje Hrvatske. Koncept Velike Britanije od početka pregovora s Hrvatskom je bio zavlačiti ih, sve dok Srbija ne bude spremna ili kad razlika bude minimalno moguća.

”Zapadni Balkan” ujedno nije zemljopisni već politički pojam osmišljen 1992. u Londonu poznatom shemom ”zemlje bivše Jugoslavije minus Slovenija plus Albanija”. Realizacija tog plana razbijena je prvi put operacijom “Oluja”, a drugi put pravomoćnom presudom Gotovini i Markaču. I sada putem ”kraljičinih pouzdanika” u hrvatskoj vlasti utire put svojoj najnovijoj inačici. Uostalom, stavove Dejana Jovića o predsjedniku Tuđmanu koristio je srpski pravni tim na suđenju za genocid u Den Haagu. U siječnju 2009. Dejan Jović na svom blogu na beogradskom B92 piše:

”Uspije li Hrvatska ući u Uniju prije Bosne i Hercegovine, Srbije ili Crne Gore, i ona će se ponašati onako kako se sada prema njoj ponaša Slovenija. Neuvjerljivo zvuče olako izrečena obećanja hrvatskog premijera Sanadera, da to neće biti tako. Ne treba zaboraviti da je ulazak u Evropsku Uniju Sanaderov JEDINI vanjskopolitički cilj, te da je uvijek bilo nejasno je li njegovo, a još više hadezeovsko, napuštanje nacionalističke (tj. tuđmanističke) politike zapravo bilo iskreno, ili samo finta da bi se postigao taj cilj.
Slovensko (slovenačko) usporavanje procesa završavanja pregovora o članstvu Hrvatske u Evropskoj Uniji ima posljedice ne samo za stanje slovensko-hrvatskih odnosa, nego i za Srbiju, odnosno njenu poziciju u odnosu na Evropsku Uniju. To je usporavanje, naime, neočekivana šansa za Srbiju, koja bi ju mogla, ako to želi, iskoristiti za ubrzavanje svog putovanja prema članstvu u Evropskoj Uniji.”

O prijamu Hrvatske u EU piše kao glavni analitičar srpskog, a ne hrvatskog predsjednika:
”Individualno primanje u Uniju, koliko god ono bilo razumljivo s obzirom na različita očekivanja stanovništva i političara u zemljama koje su više evropeizirane od drugih, ipak nužno privilegira zemlje koje će u Uniju ući prije drugih, a time i diskriminira one koje zaostaju (ne samo politički, nego i u pravno-statusnom smislu).”

Jovićevi uštimani stavovi za potrebe Beograda

Uglavnom, ocjene koje u zadnjih dvadeset i više godina iznosi taj povjesničar i politolog potpuno su promašene. Niti su se događaji u povijesti zbivali na način na koji ih Jović opisuje, niti se mogu politološki tumačiti na Jovićev način. Sve je to samo dio plana za narušavanje hrvatskih nacionalnih interesa, s kojima te strukture ”ala Jović” djeluju već otvoreno, a Hrvati to ne prepoznaju.

Za raspad Jugoslavije, i nastanak ”nacionalnih državica” u Europi koje svojom ”dobrostivosti” financira EU, kriva je Njemačka, tvrdi Jović. Teza je to koju promovira svaki četnik u Srbiji i bila je temeljna teza obrane Slobodana Miloševića u Haagu. “Dvije Njemačke ujedinile su se tako što je jedna praktički nestala, i to po načelu ‘prava naroda na samoodređenje’. Time je narušeno načelo statusa quo u Europi, a to znači – i dovedena u pitanje europska sigurnost”, ustvrdio je Jović. To je bio taj “iznenadni događaj” širega značenja koji je potaknuo jugoslavenski “vitalni kolaps i zatajenje jugoslavenskog arbor vitae”, pa su onda nastale te “mrske i nebitne državice”, a u jednoj od njih, u “nacionalističkoj” Hrvatskoj Jović sada savjetuje predsjednika, a Vesna Pusić je ministrica vanjskih poslova. Nacionalizam je Jovićeva opsesija koja se provlači kroz sve njegove publikacije. S tim da onaj veliki, dakako. nije opasan kao mali. Jer velikosrpski nacionalizam korespondira s jugoslavenstvom, a ”malohrvatski ” ne. Klasičnim zamjenama teza Dejan Jović je u svojim radovima “uštimavao” stavove prema potrebama politike Beograda, pa ne čudi da se nedavno našao na listi najmoćnijih i najutjecajnijih Srba koju su objavile srpske tiskovine. Vijest je to bila koja je u Hrvatskoj po običaju labavo obrađena jednako kao i činjenica da se Jović 2007. nalazio na službenom popisu “srpskih naučnika na radu u inostranstvu” na stranicama srpskog Ministarstva znanosti.

Jedan od najlojalnijih suradnika Vane Ivanovića

Na politički odgoj Dejana Jovića, deklariranog Jugoslavena i prominentnog aktivista stranke pok. Stipe Šuvara te konzultanta britanske ekonomsko-obavještajne agencije, bitno su utjecala njegova dva ”učitelja”: Jovan Mirić i ponajprije Ivan-Vane (Stefan) Ivanović, Jugoslaven iz miješanog braka, školovan u Cambridgeu, sudionik Olimpijade u Berlinu, prijatelj najprominentnijih promicatelja jugoslavenskog unitarizma – Supila i Trumbića, savjetnika u Kraljevini SHS, brodovlasnika, počasnog konzula u Monacu itd. Ivanović je živio u Londonu, gdje je i umro u dubokoj starosti 1999. godine. Nije volio Tita, osobito ne Churchillova savjetnika i izaslanika u partizanskom pokretu – Fitzroyja Macleana. Jović mu je posvetio jedno predavanje u Beogradu krajem 90-ih, ustvrdivši da je Ivanović 1941. bio važnija osoba i od Tita i od Draže Mihailovića. Je li utjecajni Ivanović – koji je cijeli život promičući jugoslavensku (monarhističku) ideju – bio i ”specijalni agent” britanske obavještajne službe nema konkretnih pisanih dokaza, ali je činjenica da je pružao svu potporu mladim ”Jugoslavenima” koji su došli u London na poslijediplomske studije. Među njima je bio i Dejan Jović, koji je tamo došao početkom 90-ih nakon što mu je dekan njegovog matičnog fakulteta u Zagrebu uskratio napredovanje. Vane Ivanović umro je tijekom napada NATO snaga na Beograd, kako bi se zaustavio rat na Kosovu, a nakon što je general Wesley Clark upozorio Miloševića na intervenciju ako ne povuče vojsku s Kosova (što se u Srbiji prešućuje, op.a). O tome u nekrologu Ivanoviću u britanskom ”Independentu” dr. Dejan Đokić, danas docent na jednom od engleskih sveučilišta, piše, opisujući ujedno model Ivanovićeva stipendiranja mladih Jugoslavena, koji su u Ujedinjenom Kraljevstvu de facto postajali dio moćnih srpskih lobija, što je vrlo dobro u svom znanstvenm radu opisala dr. Carole Hodge sa Sveučilišta u Edinburghu. Dr. Đokić u “Independentu” nabraja imena najlojalnijih Ivanovićevih suradnika i štićenika:
“Stalno sam se pitao šta bi Vane rekao i kako bi se držao. Bio sam uveren da sam postupao kao što bi i on: on bi osudio zločine srpske strane, sigurno ne bi podržavao albanski nacionalizam i akcije UČK, bio bi protiv daljeg cepanja jugoslovenskog prostora, i ne bi podržao zapadnu vojnu intervenciju protiv njegovih Jugoslovena. Jednom rečju, bio bi u ‘mini manjini’ (kako bi on rekao) i bilo bi mu užasno teško. Kao što je bilo i meni, profesoru Pavloviću, Desimiru Tošiću, Jasni Dragović, Dejanu Joviću i ostalim prijateljima s kojima sam tada bio u stalnom kontaktu.
Vaneta sam upoznao tri godine pre njegove smrti, zahvaljujući njegovom tadašnjem sekretaru Peri Lađeviću. Vane me je pozvao na ručak, nakon kog je odlučio da mi plati školarinu i deo životnih troškova tokom prve godine doktorskih studija na Londonskoj Školi za slovenske i istočnoevropske studije (SSEES). ”

Vane financirao i Stipu Šuvara i Branka Horvata

U tom tekstu, koji je naknadno objavljen i na srpskom u formi osobnog sjećanja, Đokić piše kako je Vane Ivanović financijski pomagao ideje Stipe Šuvara i prof. Branka Horvata s početka 90-ih, te kako je dio svoje ostavštine namijenio Srbiji:
”Tokom 1998. god. Pera Lađević, Dejan Jović i ja smo popisali njegove knjige koje su trebale da budu prebačene u Srbiju. Nakon prestanka jednopartijske vladavine Jugoslavijom, Vane je planirao da Jugoslovenima pokloni ličnu biblioteku od nekih 6000 knjiga i kolekciju slika i skulptura jugoslovenskih umetnika poput Meštrovića, Generalića, Lubarde, Peđe Milosavljevića i dr.”

Tih godina Dejan Jović, glavni analitičar predsjednika RH, bio je i čest predavač u Generalštabu srbijanskog Ministarstva obrane. Svakako da je nakon svega glavno pitanje kako je Jović, politolog s ovakvim životopisom, uopće mogao dobiti posao glavnog “anticipatora” politike hrvatske države, i stići u srce hrvatske nacionalne sigurnosti. On je, naime, po prirodi posla, dužnosnik koji ujedno svaki dan dobiva i najpovjerljivije informacije hrvatske obavještajne agencije. Predsjednik nikad nije kazao zbog čega ga je zaposlio i je li Jović instaliran izravno od britanskih obavještajnih službi, kako već i javnim pogovorom kazuju neki domaći političari i diplomati. Prije nekoliko dana Josipović je govorio kako bi on da je u poziciji sisačke županice podnio ostavku, ali ga opet nitko nije pitao hoće li smijeniti Dejana Jovića nakon što je bio jedna od glavnih dokaznih platformi srpske protutužbe za genocid. Ili je Josipovićev mandat uvjetovan Jovićevim dolaskom na Pantovčak, a njihov politički put isti put kojeg je zacrtao i podržao London, u kojem postoji samo “no way out”.

Pusićkini mentori i sudbina njenog oca Eugena

Jednako kao i put Vesne Pusić, Jovićeve drage poznanice, koja je svjesna da će Kukuriku koalicija izgubiti na sljedećim izborima pa sada traži novu poziciju uz pomoć svojih britanskih prijatelja plasirajući, kao hrvatske, njihove ideje i koncepte kroz non paper o BiH. Pusić je “ljubimica” britanskog ministra vanjskih Williama Haguea, fascinirana je Carlom Bildtom, jednim od glavnih poslušnika britanske krune, članom skupine Bilderberg koji je bio najveći difamator “Oluje” i bitno utjecao na formiranje stava međunarodne zajednice o najbriljantnijoj vojnoj, ali i politički najznačajnijoj operaciji u suvremenoj hrvatskoj povijesti.
Bildt je godinama i glavni politički mentor Vesne Pusić. Njezine stavove u svakom slučaju treba tumačiti kroz njezin obiteljski background. Ključ njezinih stavova, baš kao i stavova nakaradnog kozmopolitizma njezina brata Zorana Pusića, koji nikako da shvati da je to stav koji je Europa već davno odbacila, treba tražiti u sudbini njihova oca prof. dr. Eugena Pusića, profesora koji je, prema svjedočenjima profesora izbačenih s Pravnog fakulteta nakon Hrvatskog proljeća 1971., uništio naraštaje studenata prava na Sveučilištu u Zagrebu. Kad je Zvonimir Despot, novinar Večernjeg lista prije dvije godine objavio podatak, inače dostupan u Državnom arhivu, da je Eugen Pusić za vrijeme NDH bio sudac ustaškog suda ministrica Vesna je izjavila “da je i tada trebalo raditi”.

Ta cinična izjava, ponajprije cinična zbog stotina nevinih liječnika, inženjera, svećenika, profesora, novinara, službenika, zanatlija koje su komunisti pobili nakon 8.5.1945., u javnosti je zabilježena i nakon toga – muk. Zamislite da je otkriveno da je otac npr. Jadranke Kosor dok je bila premijerka, bio sudac ustaškog suda. Mediji bi je najprije “samljeli, a potom ispljunuli”.Eugena Pusića su od komunističke likvidacije i Križnoga puta spasili Englezi. I on je cijeli život bio ucijenjen. Dobio je stan u Londonu (prema izjavama onih koji su tamo bili navodno na Notting Hillu), a s Britancima i njihovom strukturom je, logično, povezao svoju djecu, što je ponajprije vidljivo kroz elitne stipendije koje su dobivali kao studenti u komunizmu, a o kojima su mnogi briljantni studenti “odlikaši” sa Sveučilišta u to vrijeme mogli samo sanjati, zapravo nisu ni znali da tako nešto postoji, jer to je bilo rezervirano samo za “komunističku elitu”, a razdoblje od 1941. do 1945. nije postojalo u njegovu životopisu. Koliko je bila važna ili nevažna uloga dr. Pusića u ustaškom režimu nije moguće znati jer se sve presude i rješenja sudova NDH, ponajprije one o deportacijama Srba i Židova u logore, nalaze u arhivima u Beogradu, koje Hrvatska nikako da počne potraživati kao članica EU-a – i to prema međunarodnom ugovoru o sukcesiji, ali i rezoluciji EP-a o Srbiji donesenoj u siječnju ove godine. Kao štićenik Rikarda Langa, prof. Pusić u Jugoslaviji postaje vodeći teoretičar samoupravljanja i vodeći antinacionalist.

Mimica u Europskom parlamentu, Vesna u Komisiji!?

Vesnu Pusić, baš kao i Sašu Perkovića, ne treba mjeriti sudbinom njihovih roditelja – osim ako ne obnašaju najvažnije funkcije u državi – što obnašaju. Dejana Jovića, kao analitičara, također u demokratskoj zemlji ne bi trebalo mjeriti stavovima koje slobodno izražava – osim ako nije dužnosnik u Uredu Predsjednika – što jest. U ovim slučajevima, po najboljim demokratskim standardima zapadnog svijeta, njihovi životi su javna stvar dok god su na funkcijama. Vesna Pusić u javnost pušta balone da nakon kraja ovoga mandata odlazi u UN, što bi joj, valjda, trebali pomoći njezini britanski prijatelji. Ipak, to je malo ostvarivo, ali nije neostvarivo, već je sasvim izvjesno da nakon EU izbora Neven Mimica, nositelj liste Kukuriku koalicije, pođe u Europski parlament, a Vesna Pusić zauzme ”kvotu Hrvatske” u novoj Europskoj komisiji i postane povjerenica. Fenomenalno je gledati kako ”zlatna komunistička mladež” prosperira na ideji koju nije željela, na ideji hrvatskog članstva u EU koju je dolaskom na vlast 1991. promovirao Franjo Tuđman, ”sanjajući” Hrvatsku u zapadnom, a ne jugoslavenskom civilizacijskom i političkom klubu. I Joviću i Pusićki, a očito i Josipoviću, je Hrvatska nešto poput ”nužnog zla”, nešto što nisu željeli, ali im jako dobro dođe kao odskočna daska za njihove osobne probitke, i kvalitetno umrežavanje u tokove međunarodnog networkinga, što je privilegija zlata vrijedna. Zbog toga, kao i zbog nebuloznih non papera o BiH, i inicijativa o ubrzanom integriranju Srbije u EU a da ne ispuni kriterije, Hrvatska treba novu vlast, nove elite. Nije važno koje – lijeve, desne ili liberalne. Važno je samo da budu hrvatske!

Autor: Nikica Gović/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save