BORBA IZMEĐU ATEIZMA I VJERE: Bezbožni Friedrich Nietzsche nasuprot sv. Tereziji iz Lisieuxa
Njih dvoje stoje jedno uz drugo, kao genij i luđak. Oboje su govorili o istim tajnama, ali jedno iz perspektive ludila, a drugo iz perspektive čvrste utemeljenosti u stvarnosti. Duboko u svojoj nutrini Nietzsche zna da bez Boga nema ničega. Terezija pak vidi da upravo Bog može jedini dati sve.
G.K. Chesterton piše kako svako povijesno razdoblje spašava svetac po svemu suprotan od duha tog razdoblja. Božja providnost može poslati sveca koji će sve okrenuti naglavačke. Dobar primjer takve situacije je Terezija iz Lisieuxa, suvremenica Friedricha Nietzschea. Nietzsche se rodio 1844. godine, a umro je 1900. godine. Terezija se rodila 1873. godine, a umrla je 1897. godine, tri godine prije Nietzschea.
Nietzsche je krajnja točka bezbožne, humanističke filozofije “prosvjetljenja”. Njegova je misao tu filozofiju privela kraju, a njegovo ludilo i tužna, samotna smrt zaključak su i simbol njegovog života i filozofske misli. Nietzsche je poznat po rečenici “Bog je mrtav”, no njegova je filozofska misao dublja i strašnija od tih riječi. Njegovo odbijanje kršćanstva vezano je uz njegovu ideju nadčovjeka. Kršćanstvo je smatrao religijom koja slavi slabost, i mislio je da sažaljenje nad slabima samo stvara još više slabosti. Ubitačni kršćanski moral bio je za njega neprijatelj istinske čovjekove životnosti. Nadčovjek bi shvatio da objektivna istina i objektivni moral ne postoje, i da je i Boga i dobrotu izmislio čovjek. Kao takav, nadčovjek bi se izdigao iznad prosječnih i otkrio sebi svojstvene vrijednosti, koje bi proistekle iz njegove vlastite, bitne volje za moć.
Svatko odnekud potječe, a Nietzsche je potekao iz obitelji luteranskog pastora i učitelja iz maloga mjesta. Pohađao je konvencionalne kršćanske internate. Oblikovao ga je protestantizam malog njemačkog mjesta, a on je upravo tu okolinu odbacio. Za kakvog je onda Boga Nietzsche smatrao da je umro? Je li to Bog o kojem je ga je poučavao građanski protestantizam – Bog koji očekuje konformizam u vjerovanju i ponašanju, Bog koji ne voli dječake koji postavljaju previše pitanja? Ako je to bio Bog kojeg je Nietzsche upoznao u djetinjstvu, taj Bog nije umro – on nikad i nije bio živ.
Terezija nije bila dijete malomještanskog protestantizma, nego dijete malomještanskog, građanskog francuskog katolicizma. Njezin život i njezina filozofija dijametralno su suprotni Nietzscheovima. Ona nikad nije odbila vjeru koju je primila kao dijete, ali je ipak preispitivala ista očekivanja ubitačnog konformizma, i uzdrmala ih je ne odbacivanjem vjere, nego njezinim radikalnim življenjem, koje je preokrenulo jednoličnu pobožnost francuskih katolika, a i cijeli svijet.
Da je Friedrich Nietzsche upoznao Therese Martin, kako bi tekao njihov razgovor?
On bi objašnjavao smrt Boga i neizbježni uzlet nihilizma. Terezija bi rekla da dobri Bog nije mrtav, već da su mrtve čovjekove lažne predodžbe o Bogu. Kad bi on objasnio da svaka osoba mora sama otkriti moral, Terezija bi odgovorila kako svaka osoba uistinu mora otkriti moral – otkriti stvarnost tog usvojenog morala na radikalno osoban način.
Kad bi Nietzsche objasnio kako veliki ljudi moraju odustati od uklapanja u jednolično društvo, i od vezivanja uz materijalno, Terezija bi se složila, i istakla bi da je upravo to htjela postići postavši karmelićankom.
Kad bi Nietzsche objasnio da je taj proces negacije i otkrivanja istinskih vrijednosti proces kojim nastaje nadčovjek, Terezija bi se složila, ali ona bi nadčovjeka nazvala – svecem.
Kad bi ona uskliknula da je borba za svetost najteža borba od svih, ili da se ne može biti napola svetac; da se svetac mora biti cijel, ili pak nikako, ona bi svijetu predstavila svoju vlastitu verziju nadčovjeka. To je onaj tko je nadišao uvriježena vjerovanja i ponašanja, i tko se uzdigao do posve drukčije dimenzije ljudskosti.
Terezija bi razumjela Nietzscheovo korištenje poezije i paradoksa, i ona bi ga upravo u tome potukla: rekla bi da je način da se postane sveti “nadčovjek” biti baš ono što je Nietzsche prezirao – djevojčica. Nadčovjekom se postaje tako što se postane Božjim mališanom. Postati velikim čovjekom jest postati djetetom Oca punog ljubavi, sluga drugima i sluga ljubavi, postati onaj tko slijedi put malenosti, koji je zapravo put prave veličine – jednostavan, ali najteži put.
Ovdje imamo jedan od najvećih dokaza Božjeg smisla za humor: svijet je imao Nietzschea, oholog i teatralnog filozofa, koji je svoj ateizam živio u velikom stilu, a Bog je kao odgovor poslao djevojčicu koja voli sjediti tati u krilu i tražiti slova svog imena u zvijezdama. Kako je sve završilo? Nietzsche je poludio, i umro je u bijedi, u kući svoje okrutne sestre. Njegova su baština bili nihilizam i očaj, a njegova najveća sramota to što je njegova filozofska misao nadahnula nacizam, ideologiju koja je Europu gurnula u rat, i skrivila smrt milijuna ljudi. Terezija je također umrla tragičnom smrću – bolovala je od tuberkuloze i umrla nakon duge agonije. No, nekoliko mjeseci nakon njezine smrti njezina je knjižica ponovno tiskana u desecima tisuća primjeraka, a papa Pio XI. nazvao ju je najvećom sveticom modernog doba. Što je još nevjerojatnije, stotinu godina nakon smrti, tu djevojčicu kojoj je bilo tek 24 godine kad je umrla sv. papa Ivan Pavao II proglasio je naučiteljicom Crkve. Njezina zvijezda i dalje sja istim sjajem, a ogromna mnoštva diljem svijeta časte uspomenu na tu djevojčicu koja se suprotstavila čudovišnom duhu našeg vremena.
Njih dvoje stoje jedno uz drugo, kao genij i luđak. Oboje su govorili o istim tajnama, ali jedno iz perspektive ludila, a drugo iz perspektive čvrste utemeljenosti u stvarnosti. Duboko u svojoj nutrini Nietzsche zna da bez Boga nema ničega. Terezija pak vidi da upravo Bog može jedini dati sve. Nietzsche kaže: “Neću ništa”, a Terezija kaže: “Hoću sve”. Sraz između Nietzschea i Terezije je veliki sraz našeg vremena, sraz svakog vremena. Hoćeš li živjeti bez Boga, i s ludom se hrabrošću uhvatiti ukoštac s mrakom nihilizma, oboružan samo voljom za moć? Hoćeš li ići tim putem, koji vodi u tamu, očaj, a u konačnici u gorku samoću i smrt, ili ćeš poći putem malenosti, koji kroz male stvari vodi do poniznosti – putem prema dolje koji vodi u visine, putem odricanja što vodi u život, putem kroz mrak što vodi do svjetlosti?
Dodatak: Terezija i Nietzsche kroz jedno su razdoblje bili u istom hotelu u Parizu, pa su se možda i sreli! Hotel u kojem je njezina obitelj tada odsjela vjerojatno je mjesto gdje je Terezija vidjela dizalo, što joj je kasnije poslužilo kao slika povjerenja u Boga.
O. DWIGHT LONGENECKER
Prijevod: Ana Naletilić/bitno.net
