DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Četvrta vazmena nedjelja
Dj 2, 14. 36-41; 1 Pt 2, 20-25; Iv 10, 1-10
„Zaista kažem vam: ja sam vrata ovcama…
Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se:
i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti“ (Iv 19, 7.9).
Četvrta vazmena nedjelja, nedjelja Dobrog pastira, posvećena je molitvi za nova duhovna, svećenička i redovnička zvanja. Gospodin Isus sebe predstavlja kao Dobrog pastira koji se istinski skrbi za svoje stado, za svoje ovce. Kroz prispodobu o dobrom pastiru i stadu Gospodin izražava svoj odnos prema svome narodu. Ta je prispodoba bila razumljiva i lako shvatljiva njegovim onodobnim slušateljima koji su i sami živjeli tu stvarnost. Prispodoba je puno govorila i našim starima kojima je stado ovaca često bilo jedino blago, jedini izvor prihoda, a time i životna sigurnost. Mi pak suvremeni vjernici, djeca vremena obilježena visokim tehnološkim razvojem, imamo problema u shvaćanju Gospodinova govora. A osobito teško ga shvaćaju mlađi naraštaji koji možda uopće nisu uživo vidjeli ovcu, a kamoli se uživo susreli sa stadom i pastirom. Iz neshvaćanja Gospodinova govora nerijetko se može čuti i bunt pojedinih vjernika kako ne žele biti stado ovaca i da im ne treba pastir, tj. čoban. Što je dakle Gospodin Isus rekao svojom prispodobom o dobrom pastiru i što nama poručuje?
Najprije moramo znati da su Isusovi suvremenici, ali i vlasnici stada sve do naših dana, noću okupljali stada u zajedničke torove te bi se pastiri smjenjivali u noćnom čuvanju stada; dok bi jedan ili dva stražarili ostali bi spavali u svojim šatorima ili pastirskim kućicama. Ujutro bi vodili stada na ispašu tako da bi svaki pojedini pastir poveo za sobom svoje stado, a navečer bi se opet vraćali na zajedničko mjesto. Gospodin veli da pastir ulazi na vrata tora, a da kradljivac i razbojnik drugdje preskače. Vrata su simbol zaštite, simbol legalnosti. Pa i mi danas doživljavamo vrata vlastitih kuća kao važan simbol; imati ključ od kuće znači imati potpunu ili određenu vlast nad kućom. Svi članovi obitelji imaju ključ od kuće, kao simbol da im kuća pripada, da su kao obitelj, zajednica u posjedu kuće. U kući se osjećaju sigurnima, zaštićenima. Vrata ih čuvaju od možebitnih negativnih iznenađenja. Danas postoje tzv. protuprovalna vrata, „blindo“ vrata itd. No kad u nekoga imamo veliko povjerenje dajemo mu ključ od kuće; time mu na neki način povjeravamo ne samo ono što je naše nego i same sebe. Razbojnici i kradljivici ne ulaze na vrata, nego nastoje provaliti u kuću kroz prozore, preko krova ili na koji drugi način. Gospodin Isus predstavlja ovce kao blago kojeg se kradljivci i razbojnici žele domoći. Pastir ulazi na vrata, njemu vratar otvara i ovce slušaju njegov glas; slušaju jer ga prepoznaju, jer imaju povjerenja u njega. Pastir dobri izvodi ovce pa ide pred njima, a ovce ga slijede jer ga poznaju, jer ga prepoznaju kao dobrog pastira.
Zanimljivo, premda je Isusovim slušateljima ova Gospodinova prispodoba sadržajem bila veoma bliska, Ivan zapisa da je nisu razumjeli. Stoga im Isus ponovno reče: Ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene. kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti… Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju (Iv 10, 7-10).
Gospodin je ne samo Pastir dobri koji život polaže za svoje ovce, nego se predstavlja i kao vrata. Na kakva vrata misli Gospodin? Na vrata kroz koja se izlazi na bogatu ispašu. Bogata ispaša simbol je onog božanskog bogatstva i obilja kojega nam nebeski Otac nudi po svome Sinu. To bogatstvo sažimamo u jedan pojam: život vječni. Isus se predstavlja kao prolaz, kao vrata koja vode u život vječni. No, što ako su vrata zaključana? Valja ih otvoriti. A kako se otvaraju vrata koje vode u život vječni, vrata iza kojih se nalaze sve one najdublje čežnje i težnje svakog ljudskog srca? Jedan srednjovjekovni istočni teolog i mistik imenom Šimun, kojega je istočna tradicija zbog njegova mističnog iskustva prozvala Novim teologom, reče da je Duh Sveti ključ koji otvara vrata koja vode u život vječni. Drugim riječima, pristup u život vječni imaju samo oni koje vodi Duh Sveti koji otključava i otvara vrata koja su Krist. Šimun nije primarno mislio na Duha Svetoga kojeg smo kao krštenici primili u sakramentu krštenja i čiji smo dar punine primili u sakramentu svete potvrde. Mislio je na Duha Svetoga koji upravlja našim životnim koracima, našim životnim izborima, na način da nas sve više i više suobličuje Isusu Kristu. Vodstvu tog Duha, koji je izliven u naša srca valja se prepustiti. No, to nije nimalo lako i jednostavno. Šimun veli da nam valja prijeći put „od vode do svjetlosti”, odnosno prijeći put askeze, mrtvljenja, odricanja od svojih sebičnih želja i planova kako bi u nama zaživio duhovni čovjek, čovjek kojeg Duh Sveti oblikuje po liku, po modelu Isusa Krista. Svatko tko je pokušao ozbiljno živjeti vlastitu vjeru zna kako je to težak put. Ali također zna da je to jedini put za one koji žele biti istinski Kristovi učenici i nasljedovatelji.
Nedjelja Dobrog pastira nama je kršćanima veliko ohrabrenje i poticaj za dublje življenje vlastite vjere. Ohrabrenje jer znamo da imamo Dobrog pastira koji nas toliko ljubi da je spreman i život dati za nas. Imamo Dobrog pastira kojemu je stalo da nas nahrani i nasiti istinskom hranom; da nas povede na zelene pašnjake i blistave izvore božanskog nauka bez kojega kao ljudi koji teže za istinom ne možemo živjeti. Taj Pastir dobri i danas se skrbi za nas preko pastira koje je On sam izabrao i pred nas postavio, da idu pred nama i da nas vode k božanskim pašnjacima. Nedjelja Dobrog pastira osobiti je poticaj i izazov nama svećenicima da ispitamo svoja srca jesmo li i mi sami dobri pastiri, jesmo li pastiri po srcu Isusovu, kao što je on bio pastir po srcu svoga božanskog Oca. Suvremenim vjernicima nije lako u glasovima crkvenih pastira prepoznati glas Dobrog, božanskog pastira. Treba tu vjere i poniznosti, a nadasve ljubavi prema dobrom Pastiru i njegovu stadu, Crkvi. Onaj tko ljubi lakše razumije, shvaća i prihvaća.
Don Mladen Parlov
