DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Šesta vazmena nedjelja
Dj 8, 5-8. 14-17; 1 Pt 3, 15-18; Iv 14, 15-21
„Ako me ljubite, zapovijedi ćete čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugog
Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti…“
(Iv 14, 15-17).
Liturgijska čitanja šeste vazmene nedjelje postupno nas pripremaju na vrijeme koje će za zajednicu Kristovih učenika nastupiti po njegovu povratku Ocu nebeskom. U prvom čitanju, iz Djela apostolskih, čuli smo kako je na Filipovo propovijedanje radosne vijesti u samarijskom gradu nastala velika radost. Filip, jedan od sedmorice đakona prve Crkve, zbog progonstva koji je nastupio u Jeruzalemu morao je bježati u Samariju. Njegovo je propovijedanje popraćeno znamenjima koja je, u snazi Duha Svetoga, činio tako da su mnogi povjerovali njegovoj riječi. Luka veli kako su iz mnogih opsjednutih izlazili nečisti duhovi…, a ozdravljali su i mnogi uzeti i hromi. Ta su čudesa razlog velike radosti žitelja samarijskog grada. Ali nisu jedini. Naime, još veći i dublji razlog njihove radosti jer taj što im je uopće došao navjestitelj radosne vijesti koja kaže kako ih Bog ljubi; kako su i oni od Boga odabrani da po njegovu Sinu baštine život vječni. Razlog te radosti bit će nam jasniji ako znamo da su pravovjerni židovi prezirali samarijance te ih smatrali nedostojnima pripadati Izabranom narodu. Na vijest kako je Samarija prigrlila riječ Božju apostoli im poslaše Petra i Ivana. Na njihovu molitvu i polaganje ruku samarijanci, do tada samo kršteni u ime Kristovo, primiše dar Duha Svetoga da njihova radost bude potpuna te da i oni postanu osposobljeni naviještati i svjedočiti Krista.
U opisu sv. Luke nije teško prepoznati potvrdu podjeljivanja sakramenta potvrde koja se je dijelila, ponovimo, u ozračju molitve te po polaganju ruku. Tek po primanju punine Duha Svetoga samarijanci, ali i svi drugi, pa suvremeni kršćani, postaju osposobljeni Krista svjedočiti na način kako to sam Krist želi. Obred polaganja ruku, u Svetom pismu i crkvenoj tradiciji uvijek je povezan s otajstvenom prisutnošću Duha Svetoga. Ruke se polažu kako bi Duh Sveti sišao, posvetio, preobrazio, ispunio srca krštenika, bilo po liturgijskom slavlju bilo po kakvom obredu blagoslova. Obred polaganja ruku, praćen molitvom, ima još jedno dublje značenje. U tom je obredu uvijek prisutna i trojstvena dimenzija. Naime, kako smo čuli u misnom evanđelju Isus veli kako će on moliti Oca da njegovim učenicima pošalje svoga Duha, kojega Gospodin Isus naziva drugim Braniteljem. Riječ Branitelj, grč. Paraklet doslovno znači odvjetnik-branitelj, onaj koji stoji uz okrivljenika u procesu suđenja. Duh Sveti je drugi Branitelj, jer je prvi sam jedinorođeni Sin, koji se je utjelovio kako bi nas obranio od protivnika, sotone (na aramejskom satan znači protivnik).
Gospodin Isus molitvu za dolazak Duha Svetoga izgovara za vrijeme Posljednje večere, u času kad ustanovljuje Euharistiju i sakrament svetoga reda. Moli za silazak Duha Svetoga, kao Branitelja i Tješitelja, kako bi zauvijek ostao s njegovim učenicima, boraveći među njima i u njima. Po Isusovoj se molitvi između Oca nebeskog i njegovih učenika uspostavlja odnos uzajamnosti, blizine i životnog zajedništva. Posrednik tog odnosa je sam Isus i Duh Sveti: Ja sam u Ocu svom i vi u meni i ja u vama (Iv 14, 20). Upravo će Duh Sveti omogućiti uskrslom Kristu da na nov, duhovan i otajstven način boravi ne samo među svojim učenicima nego i u njima. On ostaje s nama do svršetka svijeta. Tako se dar Duha Svetoga očituje kao najveći od svih darova kojima nas je obdario Gospodin Bog. U biti, može se reći kako je cjelokupna ekonomija spasenja, sve ono što je Bog učinio za čovjeka usmjereno prema jednoj točci: darivanju, izlijevanju, tj. primanju Duha Svetoga. Tek po njegovu primanju postajemo osposobljeni za sudjelovanje u božanskom životu; tek po njegovu primanju možemo živjeti kako to Bog od nas očekuje, dakle u slobodi i slavi djece Božje, ljubeći Boga iznad svega, a sve drugo u Bogu i poradi Boga.
No, to se ne događa automatski. Isus, ako smo dobro primijetili, navodi i jedan uvjet kako bi se ovo veličanstveno obećanje uistinu ostvarilo. Uvjet je: Ako me ljubite! Isus je nas ljubio do smrti, do smrti na križu. Poziva nas da mu uzvratimo ljubavlju. U toj ljubavi možemo i trebamo pronaći najdublji smisao vlastita života, najdublju radost i ostvarenje naših čežnja i stremljenja. Ljubiti Isusa za nas kršćane postaje i zauvijek ostaje jedini put kojim stižemo u Očev dom; jedini put kojim možemo zaista ostvariti sve potencijale svoga čovještva, sve ono najljepše, najplemenitije i najistinitije u nama. Ljubiti Isusa, eto naše radosti, svrhe i cilja našega života. A kako se ljubi Isusa? Sv. je Alfonz Marija de Liguori čak napisao knjigu kako bi odgovorio na to pitanje: Kako ćemo ljubiti Isusa? No, i sam nas Gospodin uči kako ćemo ga istinski ljubiti. Veli: Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati (Iv 14, 21). Dakle, Isusa se ljubi tako što se vrše njegove zapovijedi, a to nije drugo doli Deset Božjih zapovijedi sažetih u dvije zapovijedi ljubavi: prema Bogu i bližnjemu.
Savjet kako ljubiti Isusa te živjeti prema njegovim zapovijedima čuli smo i u današnjem drugom čitanju. Sveti nas Petar potiče riječima: Krist neka vam bude svet, u srcima vašim (1 Pt 3, 15). Imati Krista, sveta, u srcu svojemu znači gajiti duboki osobni odnos ljubavi s njime. Ta ljubav može očistiti naša srca od raznih nečistoća i taloga koji se skupljaju i talože u našemu srcu tako da postaje otežalo, zaprljano i zamračeno te više i ne prepoznaje ono što je Božje. Očistili li ljubav prema Kristu naše srce bit ćemo spremni i sposobni dati obrazloženje nade koja je u nama. A naša je nada sam Bog, njegovo kraljevstvo istine, ljubavi i mira koje nam dolazi po njegovu Sinu i Duhu Svetom. Jedino Kristova ljubav prema nama te naša prema njemu može očistiti oči našega srca da prepozna i razlikuje ono što je vrijedno i važno od nevrijednoga i nevažnoga u našemu životu. Krist nam nudi nov pogled na čovjeka, na svijet, na društvo i njegove procese. Po Kristovu pogledu naučit ćemo kako je sam čovjek najvrjedniji, kako treba biti iznad profita, iznad velikih i malih interesa te kako čovjeku, kakav god bio, valja poput Krista služiti. Služiti čineći dobro znači konkretno ljubiti.
Don Mladen Parlov
