IVICA ŠOLA: Religija – državni neprijatelj br. 1
Ministar Jovanović, poput pravog revolucionara, ne posustaje…Kao pravi revolucionar, on vrši nasilje nad zakonima i procedurama, pa ga je Ustavni sud već šesti puta poklopio.
Na Zapadu postoji jedan čudan mehanizam; čim se dogodi neko veliko zlo, posebno neki teroristički čin, bez puno promišljanja optuži se religiju kao izvor. Paradigmatski primjer je onaj Breivikov. Nakon što je eksplodirala bomba u centru Osla, odmah je uperen prst u religijsku matricu nasilja: islamski ekstremizam. Nakon što je Breivik u svom krvavom pohodu identificiran i lociran, a islam amnestiran, ostalo se ipak na istoj, religijskoj matrici: kriv je kršćanski ekstremizam kojeg, eto, uosobljuje taj nesretni monstrum Breivik. Na Zapadu smo naviknuti po nekom čudnom automatizmu, kako svjedoči ovaj ekstremni slučaj, sve zlo pripisivati destruktivnoj ili zatucanoj snazi religije. Sublimna poruka je jasna: religioznost je zlo, ili put u mrak. Kada se pak prolista po Breivikovom životu i temeljnim interesima, onda se vidi da on s kršćanstvom ima veze kao Osama bin Laden s Majkom Terezom. (Zbog ovakvog perfidnog etiketiranja prihvatljiva su mišljena autora koji kažu da bi iz svakog oblika ekstremizma trebalo izbaciti pridjeve islamski, kršćanski, ljevičarski, desničarski, jer je svaki ekstremizam isti, sliči jedino samom sebi, a ne kršćanstvu, islamu, itd.) Breivik je, naime, jednako kao i protestantski kršćanin po krštenju, bio član norveške masonske lože «Soilene», no to očito nije tako atraktivno kao pozivanje na religiju. Kao pravi kršćanski «ekstremist i fundamentalist», Breivik je bio pornofil, hvalio se kako je plaćao escort dame, zalagao se za abortus. Sve odlike kršćanskog fundamentalista. Kao pravi kršćanski fundamentalist drugovao je sa zaređenim ministrom Sotonine crkve (zadnji post 22. 7. kojeg je registrirala tamošnja policija) Kevinom Slaughterom. Nauk ove crkve je baš kršćanski: zagovara uništenje slabih i nižih. Breivik je i pasionirani igrač kompjutorskih igrica. Hoćemo li masone, kompjutorske igrice, perverznu kalifornijsku sotonističku sektu, pornoindustriju i ostale Breivikove strasti jednako implicitno kriviti za tako monstruozno formiranu strukturu ličnosti kao što se to svednevice čini s religijama? Ne, to nije dovoljno atraktivno, sugestivno, ne uklapa se u stereotipe samomrzeće Europe i njen novogovor na paradigmi političke korektnosti u kojem je (katoličko) kršćanstvo jedina društveno dopuštena, pače poželjna, predrasuda. Mogli bismo u ovoj besmislenoj analitici što se prosipala s naslovnica globalnih žurnala, a koja traži korijene Breivikove monstruoznosti, okrenuti pilu i naopako i zapitati se: Nije li za ovaj masakr kriv propali koncept multikulturalizma te “građanski odgoj” koji se temeljio na njemu? Nije li kriva Merkel, Sarkozy, Cameron, koji su to prije nekog vremena objavili? Multikulturalizam, sada je zorno, umjesto da je promovirao integriranu različitost, stvarao odvojene identitete, paralelne svjetove. Time je pothranjivao zla protiv kojih je ustao, poglavito ksenofobiju i netoleranciju. Val «nove desnice» koja trijumfira na Zapadu, a koju se odreda trpa u isti koš ekstremnoga, upravo je odgovor domicilnog stanovništva na takav multikulturalizam. Bauman je u kritici multikulturalizma išao tako daleko da je u njemu vidio tragove nacističke supkulture koja želi spriječiti konflikte i različitosti tako da ih izolira, getoizira. I onda se javi Breivik, «kršćanski ekstremist» i opet osnaži multikulturaliste da ustraju na «otvorenosti svoga društva.» Otvorenosti jedino prema istomišljenicima.
Na jedan puno blaži način, kada se pojavila inicijativa “U ime obitelji” koja se oslanja na tradicionalne vrijednosti hrvatskog naroda, isti pokret, zapravo reakciju na nametanje rodne ideologije, nazvali su “konzervativna revolucija”. Sjetite se samo te histerije: Bauk kruži Hrvatskom, bauk konzervativizma! Mračne snage predvođene Željkom Markić i družinom toliko su snažne da su, prema agentu mišljenja Žarku Puhovskom, presudile i posljednje izbore, jer su izazvale strah na ljevici od «svjetonazorskih pritisaka» i mobilizirale njihove birače izazvavši «moralnu paniku». Inače, sintagma «moralna panika» rođena je u sociologiji sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao oznaka za manipulatore, «moralne poduzetnike» kako ih je nazvao Philip Jenkins, kojima je glavno oružje manipulacije masama socijalna hiperkonstrukcija događaja. Puhovski i slični, koji je od suđenja hrvatskim proljećarima do blamiranja na suđenju Gotovini i suborcima u Haagu izvježbao ulogu specijalnog svjedoka, tako je našao novu babarogu u liku Željke Markić koja plaši ljude jer vrši «svjetonazorske pritiske». Kakvo suptilno prokazivanje i etiketiranje ljudi i njihove religiozne inspiracije u javnom djelovanju, nema što, savršeno ispečen zanat još na Budiši koji je sedamdesetih u Jugoslaviji također širio neku vrstu «moralne panike» među Hrvatima i vršio «svjetonazorske pritiske» među studentarijom.
Nekoć se masovno izjašnjavanje Hrvata zvalo nacionalizmom, danas nakon referenduma U ime obitelji to se zove homofobijom, a voditelji središnjeg dnevnika HTV-a poput Alfiera vuče paralele nedostojne bilo čega, nekmoli javne televizije. Jedina je sreća za gđu Markić da se protiv takvih «moralnih poduzetnika» 2013. godine u Hrvatskoj nije mobiliziralo državno tužiteljstvo, već birači partije, kako je onomad dijagnosticirao agent Puhovski. Ništa se, zapravo, u Hrvatskoj nije promijenilo, osim jezika, u orvelovskom smislu, pa su «neprijatelji naroda» prekršteni u širitelje «moralne panike». Tako se i taj mračnjački bauk umah nazvao «konzervativna revolucija», sintagmom koja je oksimoron, drveno željezo, iako je korištena i drugdje u svijetu i kroz povijest, a zapravo je zamjena teza jezičnom akrobacijom.
Jedina revolucija koja je na djelu na Zapadu, a prelijeva se i u Hrvatsku pod palicom ministra Jovanovića, jest revolucija koju sam onomad, zbog njene bizarnosti, nazvao «kviskoteka revolucijom», po uzoru na igru detekcije iz istoimenog kviza u kojem se trebao otkriti identitet osobe A, B ili C. Radi se o «svjetonazorskom pritisku» ljevičara i homoseksualnih lobija koji iz službenih isprava i dječjih udžbenika brišu riječi otac i majka, a uvode neutralne termine «roditelj A» i «roditelj B». Od Kanade do Španjolske, Nizozemske, Francuske… ova orvelovska revolucija ruši «barikade» zdravog razuma nošena ideologijom političke korektnosti koju ne zanima istina ili laž, koje su zamijenjene «vladajućim mišljenjem» koje je zapravo mišljenje vladajućih, onih koji imaju moć i u svom revolucionarnom zanosu u ime borbe za ljudska prava brišu nasilno očevima i majkama njihova ljudska prava, da se javno zovu majka i otac. U toj «kviskoteka revoluciji» u kojoj ne postoje osobe, ljudi sa njihovim biološkim identitetom, svi postajemo mutne i nejasne šifre «A, B, C», kao u Kviskoteci, pri čemu je opasno, za razliku od kviza, pokušati istražiti osobu A, B ili C i nazvati pravim imenom, jer je to diskriminirajuće. U američkoj državi Washington, gdje su u putovnicama maknuti ti zloglasni i diskriminirajući termini kao «otac» i «majka», uvode se i znanstveno fantastični, ponižavajući pojmovi kao «uterus majka», pri čemu se majčinstvo tretira kao neoliberalna prigoda za zaradu na tržištu za Eltona Johna i slične A i B bogate roditelje. Razorne efekte «kviskoteka revolucije» sa sukladnim «svjetonazorskim pritiscima» veoma brzo će se moći pobrojati, pod uvjetom da «kviskotekaši», od sveučilišta, preko politike do medija, dopuste da se takvo istraživanje uopće pokrene ili, kao u slučaju onog teksaškog znanstvenika, ugleda svjetlo dana. Do tada možemo samo ustvrditi da za kviskoteka revoluciju, u odnosu na prijašnje, ne stoji kako svaka revolucija «jede» svoju djecu već, u ovom slučaju, kviskoteka revolucija predvođena ministrom Jovanovićem «jede» tuđu djecu i identitete svodeći, među inima, ženu na uterus, a dijete na proizvodni artikl.
Revolucija je uvijek skopčana s nasiljem, bilo ono fizičko, kulturološko ili pravno. A to ne čine roditelji koji zbog spornog dijela zdravstvenog odgoja vrše otpor zbog “revolucionarnih ideja” utjelovljenih u rodnoj ideologiji koja se želi nametati djeci roditelja drugačijih svjetonazorskih stavova, razumno utemeljenih i argumentiranih. No ministar Jovanović, poput pravog revolucionara, ne posustaje. Kao pravi revolucionar, on vrši nasilje nad zakonima i procedurama, pa ga je Ustavni sud već šesti puta poklopio. On se ne ponaša kao ministar svih građana, već kao sljednik narodnog heroja Svetozara Vukmanovića Tempa i njegovog “nauka” o “revoluciji koja traje”, samo se revolucionarni “teror” ne vrši više u ime radnika, već homoseksualca. Ovaj apsurd i zamjenu teza o tome tko u Hrvatskoj provodi revoluciju sažeo je prošli tjedan gospodin Ladislav Ilčić: “Apsurdno je što je ministar Jovanović najavio uvođenje građanskog odgoja u sve škole, uz obrazloženje da učenici ne znaju dovoljno o našem Ustavu, dok je istovremeno, u ove nepune dvije i pol godine njegova mandata Ustavni sud ukinuo šest njegovih odluka.”
Tako vam je to kada, nakon davne revolucionarne 1945. godine, religija i vrijednosti koje iz nje proizlaze i dalje ostaju neprijatelj naroda broj 1, pa se u zahtjevu za poštivanjem pluralnosti demokratskog društva ministru ne da “držati zakona kao pijan plota”. Premda neki dan reče da “otvara javnu raspravu”, on ne provodi (odgojno obrazovnu) politiku niti dopušta raspravu, već revoluciju, posebno vršeći nasilje nad zakonima i procedurama, kako je višestruko utvrdio Ustavni sud. Tako će reći da civilnim udrugama nije mjesto u školama, misleći valjda na GROZD, pa se najednom povlaštene udruge koje dijele njegove stavove ipak pojave u školama. Čeka nas stoga burno razdoblje javne rasprave, ako je uopće budu dozvolili. A u nedostatku argumenata treba očekivati nove etikete i zamjene teza o tome tko je u svemu ovome “revolucionar”. I, dakako, ne bi trebalo čuditi da se i ovdje ne izmisli nekog Breivika, i pokaže kao paradigmu religiozne osobe u društvenom “aktivizmu”. Naime, nas roditelje koji ne dopuštamo indoktrinaciju svoje djece rodnom ideologijom, već se diskvalificiralo ili osporavalo ne na temelju naših argumenata, već ne temelju naše konfesionalne pripadnosti, bili smo “talibani”. Jer, kada su revolucije i revolucionari u pitanju, religija i religiozni ljudi naprosto su smetnja koju treba “neutralizirati”, kako nekoć tako i danas. I da nije Ustavnog suda, sam Bog zna dokle bi išla Jovanovićeva revolucija koja zakone i procedure ove države tretira kao zapreku koju ignorira kukurikavska “revolucija koja traje”.
Autor: Ivica Šola/laudato.hr
