Malo ljudi ne bi se složilo da je zapadna civilizacija u problemima. Unatoč svojim bogatstvima i moći, opada, kako u moralnom, tako i u demografskom smislu i to opadanje je puno ozbiljnije nego što se na prvi pogled čini.

Zapadna civilizacija pripada svakomu jer je to jedina civilizacija koja se obraća ne samo sebi samoj već svim ljudima bez obzira na religijsko, kulturno ili nacionalno podrijetlo. Zapadna civilizacija traga za sveopćom istinom i poziva sve da istražuju temelje te istine. Zbog svoje otvorenosti, proširila se već gotovo cijelim svijetom. Iako ima svoj udio u osvajanjima poduzetima oružanom silom, njezin pravi poziv je zapravo apel svim ljudima da zajedno promišljaju kako bi našli zajednička polazišta. Danas su njezine vrijednosti izložene napadima upravo ondje gdje su nastale – na Zapadu. Te vrijednosti moramo braniti ne zato što su zapadnjačke, nego zato što su istinske. Gubitak tih vrijednosti bio bi katastrofalan ne samo za Zapad, nego za cijeli svijet. Velika postignuća zapadne civilizacije nastala su uz pomoć dubokih uvida vezanih za Boga, čovjeka i prirodu: monoteizam, filozofija, središnji položaj obitelji u društvu, nepovrjedivost pojedinca i vladavina prava. U osnivanju zapadne civilizacije grčka je filozofija zaslužna za značajna otkrića: da um može zaista spoznati istinu stvari, a ne samo imati mišljenje o njima; da objektivna stvarnost postoji; da postoji neka svrha sadržana u toj stvarnosti; i da ta svrha ima veze s onim što čovjek zove “dobro”.

Aristotel je rekao da je „dobro“ kojem ljudi po prirodi teže sreća, koja se, pak, postiže kreposnim životom. Židovska i kršćanska objava uči nas da „dobro“ ima transcendentan izvor i da se taj izvor nalazi u Bogu u kome čovjek nalazi svoje potpuno ispunjenje. Ljudi su na isti način u svojim dušama usmjereni k „dobru“. Upravo je to ono što se krije pod pojmom “ljudska priroda”. Ljudska priroda omogućuje čovjeku da prizna drugu osobu kao jednako vrijednu. Taj čin priznanja je osnova zapadne civilizacije. Oduvijek su smatrani barbarima oni koji ili nisu bili sposobni ili nisu željeli u drugome vidjeti brata čovjeka.

Zapadna civilizacija bila je sredstvo za priopćavanje tih temeljnih istina o ljudskom postojanju. Kad je zdrava, civilizacija funkcionira i na svjesnim i na podsvjesnim razinama. Običaj i svečanosti svakodnevnog života, ugrađeni u ono što obično zovemo kulturom, podsvjesno izazivaju dobre moralne navike potrebne zdravom društvu. Osoba tako, u najmanju ruku, biva pod utjecajem osnovnih vrlina sadržanih u kulturi.
Posljedice propadanja civilizacije na ovoj temeljnoj razini nažalost poprimaju velike razmjere u zapadnom društvu. Zato učestale rastave brakova, izvanbračne zajednice, praktična nepismenost, zlostavljanja djece, pobačaj, širenje spolnih bolesti, zlouporaba droge, pornografija i kultura sva ogrubjela poradi svojih sklonosti k vulgarnom prisutnih u njenim zabavnim sadržajima. Prve i najranjivije žrtve ovakvih barbarskih napada su djeca, koja bivaju lišena nevinosti i poštenja, također i obitelji koje su koljevka tih istih vrijednosti.

Ponovna barbarizacija čovjeka u 20. stoljeću odigravala se kroz sofisticirane ideologije koje su nudile nove putove spasenja, u ovom slučaju svjetovnog spasenja. Među tim ideologijama koje su izniknule unutar zapadne civilizacije su komunizam i nacizam

Ponovna barbarizacija čovjeka u 20. stoljeću odigravala se kroz sofisticirane ideologije koje su nudile nove putove spasenja, u ovom slučaju svjetovnog spasenja. Među tim ideologijama koje su izniknule unutar zapadne civilizacije su komunizam i nacizam. Slično tome, naša današnja dehumanizacija nije posljedica nekih izvanjskih sila nego unutrašnjeg propadanja. Međutim, to nije proizvod neke nove vjere, nego manjka vjere; to nije proizvod prihvaćanja nego odbacivanja.

Kao što je skladatelj Igor Stravinsky jednom napisao „stari iskonski grijeh bio je grijeh znanja, novi istočni grijeh je grijeh nepri-znanja.“ Radi se o odbijanju priznanja nečega što je izvan dometa ljudske volje – osobito „dobra samog“ prema kojem je usmjerena duša. Novog barbara ne zanima prilagođavanje njegovog uma stvarnosti, nego prilagođavanje stvarnosti njegovim željama. Za njega cilj slobode nije istina nego mu je cilj imati još više slobode. Novi barbar neće prihvatiti kao stvarnu ikakvu granicu razuma koja bi ograničila njegovu slobodu, uključujući i ona ograničenja kojima se određuje što uopće znači ljudskost. Iz toga proizlazi da novi barbar, poput starog, nije u stanju prepoznati drugu osobu kao ljudsko biće ili čak ni razlikovati čovjeka od životinje. Danas vrlo poznata kultura smrti donijela nam je gubitak te sposobnosti.
Prvo obilježje barbara je manjak samospoznaje – nesvjesnost o vlastitom barbarstvu. Mnogi današnji intelektualci i čuvari kulture bili bi potpuno izgubljeni kada bi trebali definirati razliku između onog što je ljudsko i onoga što nije ljudsko, između civilizacije i barbarstva. Ustvari, mnogi bi smatrali izrazito grubim uopće sugerirati da postoji razlika između toga dvoga.

Nedavno imenovanje Petera Singera voditeljem odsjeka za bioetiku na Princetonskom sveučilištu pokazuje samu bit navedenog problema. Profesor Singer misli da životinje imaju prava, a da novorođena hendikepirana djeca nemaju. Ne smiješ jesti meso, ali smiješ ubiti dijete. Najimpresivnija stvar u vezi njegovog učenja, za koje se čini da je mješavina utilitarizma iz 19 st. i darvinizma, je ustvari u tome koliko čovjek treba imati neznanja da bi uopće vjerovao u tako nešto. Koliko ja znam, Singer nikad nije objasnio zašto životinje nikad nisu progovorile o svojim pravima, niti zašto nikad nisu promatrale same sebe, naročito mesojedi.
Kad su bili suočeni s pobunom u vezi Singerovog imenovanja na Princetonu, ironično nazvanim „Centar za ljudske vrijednosti“, rektor Princetonskog sveučilišta, Harold Shapiro, žestoko ga je branio, rekavši da ono što je važno nisu Singerove ideje, nego mogu li te ideje biti razumski obrazložene.

Novog barbara ne zanima prilagođavanje njegovog uma stvarnosti, nego prilagođavanje stvarnosti njegovim željama. Za njega cilj slobode nije istina nego mu je cilj imati još više slobode. Neće prihvatiti kao stvarnu ikakvu granicu razuma koja bi ograničila njegovu slobodu

Gospodin Shapiro se, čini se, nije pitao može li netko uopće razumski ustvrditi da ne postoji suštinska razlika između čovjeka i životinje kad znamo da je upravo uporaba razuma ta koja uopće omogućava razlikovanje između toga dvoga. Drugim riječima, sami čin racionalnog postuliranja bi ga pobio.
Problem ovog teškog moralnog i intelektualnog sloma je i u tome što beskonačno ponavljanje zla stvara stanovitu prisnost sa zlom koja zatim otupljuje čovjekovu osjetljivost za razlikovanje dobra od zla.

U krajnjoj istanci, dugotrajno predanje bilo kakvoj vrsti zla, ubija ne samo dušu, nego i samu svijest duše o vlastitoj smrti. Savjest se postupno briše, a zamjenjuje ju osjećaj vlastite ispravnosti koja nadahnjuje licemjerne „križarske ratove“ za, recimo, pornografiju, drogu, pedofiliju, pobačaj, eutanaziju i druge oblike moralnog „oslobođenja“. Prihvaćanje ovih racionalizacija ima na pojedinca razarajući učinak, a za civilizaciju je upravo katastrofalno. To je razlog zbog čega civilizacije koje propadaju nisu svjesne svoga vlastitoga kraja.
Apeli tradiciji da obnovi naš svijet ne uspjevaju jer je zapadna tradicija umnogome izgubila svoju preobražavajuću snagu. Danas čovjek ne može voditi dobar život, u pred-liberalnom smislu dobrog života, bez da redovito razmišlja o temeljnim vrijednostima života. Potrebno se aktivno odupirati štetnim utjecajima koji dolaze preko medija, politike, obrazovanja, preko svakog oblika zabave, pa čak i s ponekih propovjedaonica. A da bi to bilo moguće treba ono dobro što je nekad u tradicionalnoj obitelji i lokalnoj zajednici kroz razne običaje u nama bilo nesvjesno prisutno učiniti svjesnim – sve se to sada se mora znati jasno i na svjesnoj razini. Moramo povratiti one prvotne vrijednosti na kojima su izgrađene velike tradicije zapadne civilizacije – principe koji su proizašli iz odgovora na najvažnija pitanja. Moramo zatim unaprijediti ona kulturna nastojanja u književnosti, glazbi, arhitekturi i drugim umjetnostima koja odražavaju te odgovore.
Naposljetku, duhovnom i moralnom propadanju može se suprotstaviti jedino duhovnim i moralnim preporodom. Taj bi proces trebao početi oporavkom razuma, razuma koji ponovno počinje biti svjestan onoga što ga nadilazi. Trebao bi početi s pristankom razuma na vrlo realnu mogućnost postojanja Transcendentnog bića.

Ono što započne u razumu, često može završiti u vjeri, jer vjera je razumna. Kao što je Alexis de Tocqueville primijetio, ta točka je od velike važnosti i u političkom smislu. On je rekao: „Despotizam može vladati bez vjere, ali sloboda ne može.“
Ne smijemo se obeshrabriti zbog veličine toga zadatka. Naši duhovni preci bili su suočeni sa sličnim iskušenjima, stoga u njima možemo pronaći nadahnuće za ono što se danas traži od nas.
U 5.stoljeću pr.Kr., Nehemija je opomenuo Židove riječima: „”Vidite u kakvoj smo nevolji: Jeruzalem je u ruševinama, a vrata mu spaljena. Hajte, sagradimo jeruzalemski zid da više ne budemo izloženi ruglu.“ (Nehemija 2,17)

(Tekst američkog autora Roberta R. Reillyja, nekadašnjeg specijalnog savjetnika predsjednika Ronalda Regana i stručnjaka za međunarodnu politiku koji u svojim djelima ispituje način na koji ideje i ideologije utječu na globalnu politiku. U ovom tekstu Reilly ispituje krizu zapadne, judeo-kršćanske civilizacije i njezine uzroke, te moguća rješenja za nju.)

Izvor: glasbrotnja.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save