Mr. Ivan Kozlica, povjesničar, upravo objavio knjigu ‘Markovića jama’ o strašnome partizanskom zločinu kod Trilja

Točno prije 70 godina dogodio se strašan partizanski zločin koji je na određeni način najavio sudbinu poraženih hrvatskih vojnika i odanih im civila na kraju rata. Pripadnici partizanske Desete dalmatinske brigade, popunjene većinom Sinjanima, te Mosorskoga partizanskog odreda, 27./28. svibnja 1944. napali su i razbili hrvatsko uporište Aržano u imotskome kraju koje je držala 2A bojna 6. stajaćega zdruga, popunjena većinom Imoćanima i Hercegovcima.

Uporište je razbijeno, opljačkano, a veliki broj hrvatskih vojnika ubijen je nakon pokušaja predaje već u Aržanu. Zarobljeno je oko 130 vojnika i nekoliko civila te su svi odvedeni u 25 km udaljeno selo Podi u blizini Trilja. Sve se to događalo neposredno nakon njemačkoga pokušaja uništenja partizanskih snaga u Drvaru, kada je Tito uspio pobjeći u Italiju.

Partizanski zapovjednici u Podima donijeli su odluku da pobiju sve zarobljenike. Svoju su odluku proveli u djelo bacanjem čak i živih ljudi u jamu duboku gotovo 50 metara. Ne samo da nitko za taj zločin nije odgovarao nego su svi zapovjednici pohvaljeni i kasnije promaknuti na više dužnosti.

U javnosti se o Markovića jami prvi put čulo početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, a saborska Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava iz jame je 1993. ekshumirala 102 posmrtna ostatka. Ovaj zločin, kao i kasniji odnos prema njemu, istražio je povjesničar mr. sc. Ivan Kozlica te ga detaljno opisao u knjizi ‘Markovića jama’ koja je objavljena ovih dana. Tim povodom razgovarali smo s autorom knjige.

Što Vas je potaknulo da objavite istinu o partizanskome zločinu u Aržanu i Podima?

Ja za zločin znam već dugo, od malih nogu. Odrastao sam u susjednome selu, a majka mi je rođena u Podima. O tome se znalo, ali se javno nije smjelo spominjati. Čak nikada nisam čuo da je bilo tko sporio kako se radilo o zločinu, uključujući i bivše partizane s kojima sam razgovarao. Kada sam uvidio da je moguće doći do relevantnih dokumenata i svjedočenja, odlučio sam istražiti taj događaj. Tu mi je najviše pomogao bivši predsjednik i potpredsjednik saborske komisije za istraživanje zločina Vice Vukojević koji je bio na čelu tima što je 1993. istraživao Markovića jamu i događaje oko toga.

Na određeni način upućujete da su se domobrani na Aržanu predali na prijevaru, da su partizanski špijuni bili u samome vrhu domobranske bojne.

Točno, radilo se o izdaji i prijevari. Domobrani su pružili kraći otpor, a onda je pala odluka da se predaju. To potvrđuje nekoliko svjedoka s partizanske i domobranske strane. Partizanski su špijuni duže vremena bili među domobranima, čak jedan zapovjednik satnije te pisar u bojni koji je sve dokumente zaprimao i o tomu obavješćivao partizane. Kasnije je bio pisar kod partizana.

Koliko je bilo poginulih u Aržanu?

Upravo broj poginulih i ubijenih potvrđuje da se nešto jako neobično dogodilo. Naime, bilo bi očekivano da napadač ima velike gubitke pri zauzimanju utvrđenoga uporišta, što ovdje nije bio slučaj, naprotiv. Partizani su priznali da su imali samo dvoje mrtvih, a tvrdili su kako su ubili preko 220 domobrana. Kako je to moguće, naročito što sam utvrdio da ni ta dvojica partizana nisu stradala u borbi. Laž je da su ubili više od 220 domobrana, ubili su ih oko 40, a zarobili oko 130. Sve ukazuje da su ih većinu pobili nakon predaje i pokušaja izvlačenja iz obruča. Samo je na jednome mjestu, u jednoj ogradi pronađeno tridesetak mrtvih.

Zašto su zarobljenike vodili tako daleko u Pode?

Više je razloga za to. Treba znati da se na Kamešnici, kuda su ti domobrani provedeni, dva mjeseca ranije dogodio veliki pokolj civilnoga stanovništva u kojemu je poklano, pobijeno i popaljeno više od 1 200 djece, žena i staraca. Pokolj su proveli pripadnici njemačke 7. SS divizije ‘Prinz Eugen’ među kojima je bilo i četničkih elemenata. Partizani su domobrane proveli kroz nekoliko sela koja su tada stradala, pitajući preživjele prepoznaju li možda i među njima nekoga tko je sudjelovao u pokolju.

Prema izjavama svjedoka, nije bilo takva slučaja. Kasnije su partizanski zapovjednici u svojim izvješćima navodili da su mnogi bili prepoznati, ne navodeći ni jedno ime! Njima je bio cilj da se u narodu prikažu kao veliki osvetnici, pobivši potpuno nedužne ljude.

Pišete da su ih žive bacali u jamu.

Da, i žive, ima o tomu više svjedočenja. Jedan je zarobljenik preživio pad i nekoliko dana dozivao pomoć iz jame. Partizani su ga izvukli i ponovo bacili unutra. To je za mene bila najstravičnija spoznaja u istraživanju, teško mi je objasniti osjećaj koji me obuzimao. Preživjeti pad i biti okružen leševima prijatelja, suboraca, i tako nekoliko dana. Strašno. Zabilježen je slučaj da je jedan partizan u jamu bacio supruga svoje rođene sestre. Po sadašnjim spoznajama, 102 zarobljenika završili su u Markovića jami, a za 11 sam utvrdio da su uspjeli pobjeći o čemu su neki kasnije i svjedočili.

U knjizi spominjete i imena ubojica i nalogodavaca.

Da, bez zadrške prenosim izjave svih svjedoka koji su o tomu htjeli govoriti. Donosim mnoge fotografije do kojih sam došao, podatke o sudionicima s obiju strana. Zašto ne, ako donosim popis 138 utvrđenih žrtava, smatram da u jednome ovakvu radu treba čitateljima pokazati i drugu stranu medalje.

Strašno je kada bivši predsjednik Stipe Mesić u Sinju izjavi kako je ‘antifašistička borba bila čista u ideji i izvedbi’. Htio sam pokazati gdje je ta komunistička čistoća u ideji i izvedbi bila u Aržanu i Podima. Ne treba smetnuti s uma da se ovaj zločin dogodio samo dva tjedna nakon osnivanja Ozne u Drvaru, a tamo je bio i zapovjednik Desete dalmatinske brigade.

Strašno je kad Hrvatski sabor odbija pokroviteljstvo

Nedavno ste u ovome tjedniku prozvali čelništvo Hrvatskoga sabora zbog odbijanja pokroviteljstva nad obilježavanjem godišnjica stradanja koja spominjete.

Molim vas, Trilj i Otok pravodobno i uljudno zamole Sabor za najviše pokroviteljstvo jer se radilo o velikim zločinima s više od 1 300 žrtava, među kojima najviše djece, žena i staraca. Odbijanje je obrazloženo kako ti događaji nisu od važnosti za državnu razinu i kako nisu dovoljno istraženi. Kako takav odgovor shvatiti, kako ga prihvatiti?!

Vidjeli smo nedavno kako se u Jasenovcu pojave Josipović, Leko i Milanović povodom „proboja 600 zatočenika” iz toga logora. Općepoznato je da sve što ima veze s Jasenovcem još uvijek nije do kraja istraženo, još uvijek ga se koristi u političke svrhe, dok se o ovim događanjima kod Sinja zna gotovo sve! Kakva su to mjerila, kakve su to odluke?!

Mislite li da bi svako stratiše, jame, rovove, i dr. na ovaj način trebao istražiti i podastrijeti javnosti?

Da, sigurno. Ne mora o svemu postojati posebna knjiga ili knjige, ali svaki zločin, ma tko ga počinio, treba istražiti. Do sada smo imali ustaše, četnike, Nijemce, Talijane kao zločince, a partizane kao osloboditelje bez mrlja. No istina polako, ali sigurno izlazi na vidjelo. U cetinskome su kraju istražene dvije jame, Markovića jama potpuno, a Kurbegova jama na Dinari djelomično. U obje su partizani pobacali svoje žrtve.

Prema mnogim svjedočenjima, veliki je broj zarobljenih hrvatskih vojnika nakon partizanskoga ulaska u Sinj pobacan u Husinu jamu na Vagnju, ali ona još nije istražena. Sve nam to govori o partizanskoj čistoći ideje i izvedbe zločina nad poraženim neprijateljem. Zamislite, i danas je za većinu pobijenih hrvatskih vojnika i drugih „narodnih neprijatelja” u matičnim knjiga rubrika podataka o vremenu smrti nepopunjena, što u administrativnome smislu znači da su živi!

Zar to nije prestrašno? Najlakše je bez dokaza, po partijskome diktatu, prosipati velike brojeve o zločinima drugih, po uzoru na jasenovačke žrtve, i pričati nekakve priče o dobrome antifašizmu. Kada se istraže svi zločini, siguran sam da će se slika o Drugome svjetskom ratu na ovim područjima sasvim izmijeniti. Moja je knjiga tek mali prinos u tome pravcu.

Obilježavanje 70. godišnjice partizanskoga zločina u Aržanu i Podima

Grad Trilj i župa Grab nakon 21 godine kod Markovića jame u Podima 30. svibnja 2014. u 17 sati organiziraju svetu misu. Pokrovitelj obilježavanja 70. godišnjice je Splitsko-dalmatinska županija. Hrvatski centar za ratne žrtve i Kulturno društvo Trilj organiziraju predstavljanje knjige ‘Markovića jama. Partizanski zločin u Aržanu i Podima 1944.’ autora Ivana Kozlice. Predstavljanje je 28. svibnja 2014. u 19.30 sati u Trilju, a sudjeluju predsjednik Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij msgr. dr. Mile Bogović, dr. sc. don Josip Dukić i prof. Tomislav Đonlić.

Tomislav Jelić – Hrvatski tjednik/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save