IVICA ŠOLA: Očevi, ugrožena vrsta!
Ne slušajte pretjerano priče o “jednakosti spolova”. Žene (i djeca) ipak vole kada je uz njih “zdravo muško”, sa svim arhetipskim karakteristikama. Jednakost spolova nije uniformiranost, ipak se mora znati “tko nosi hlače”, tko je tata, a tko mama, unatoč svim pomodnim strujanjima.
Ovaj mjesec velika većina zemalja u svijetu (52 zemlje) slavi Dan očeva, koji ni izdaleka nije tako slavljen i javno istican kao Majčin dan ili Dan žena. Jednako tako, u kontekstu govorenja o problematici identiteta spolova unutar bračne zajednice te njihovoj društvenoj ulozi, javnost je prepuna (ne)opravdanih jadikovki na račun ugroženosti žene, majke, o nasilju prema ženama, o teškoj, podčinjenoj ulozi žene u društvu, od plaća do napredovanja. Te su jadikovke uglavnom utemeljene.
S druge strane, ako se pogleda pažljivije recentna psihološka literatura i simpoziji, upada u oči sve više diskusija i knjiga na temu krize muškog identiteta koja se na poseban način očituje u braku, kada postanu očevi. Budući da su ženske udruge koje se bave istom problematikom o vlastitom spolu i brojnije i glasnije, može se steći dojam da je s muškarcima i njihovim očinskim identitetom sve u najboljem redu. No nije baš tako, pogotovo kada se radi o definiranju uloge oca u obitelji.
Zapravo, otkako je njemački psihosociolog Mitscherlich publicirao sada već znamenitu studiju “Društvo bez očeva”, otvorile su se mnoge bolne spoznaje koje ukazuju na sve ugroženiju i nedefiniraniju ulogu muškarca u procesu odgoja i rasta djece, s mnogim traumatskim posljedicama na njihovo psihosocijalno sazrijevanje. Bezobraznije rečeno, dok “jadne” dame kukaju, galame i prosvjeduju, “snažna” muška gospoda šutljivo tumara u magluštini nastojeći napipati svoj ranjeni očinski identitet.
Gdje je problem?
Premda, dakle, postoji neupitni stereotip ugroženosti ženskog i majčinskog identiteta u obitelji, stvari od početka stoje upravo suprotno. Majčinstvo i majčinska uloga su manje ranjive od očinske iz jednostavnog razloga što se iste definiraju biološki, proizlaze iz same naravi: trudnoća, dojenje, tjelesna intimnost, dominacija u fizičkoj i psihičkoj skrbi za dijete, posebno u procesu primarne socijalizacije. Očinstvo je, pak, s druge strane, kulturološka tvorevina (te samim tim ranjivije u svom identitetu) i tijekom povijesti doživljavalo je mnoge radikalne promjene.
Komparativna antropološka istraživanja koja je tridesetih godina poduzeo Malinowsky među primitivnim narodima Indonezije i Afrike pokazuju kako je očinstvo, za razliku od majčinstva, “razvodnjenije” shvaćano: muškarcima se u tim plemenima priznaje, doduše, biološka činjenica očinstva, no socijalne i afektivne funkcije oca bile su prebacivane na klan, na zamjenske očeve, što s majčinstvom ni u jednoj kulturi nije dominantan slučaj.
Sličan problem poznaje i geneza očinskog lika u našoj civilizaciji. Figura rimskog “pater familiasa” također razvodnjava činjenicu očinstva: pater familias je juridički shvaćen otac koji na djecu prenosi svoje prezime, a nad njima ima, kao i nad robovima, pravo života i smrti (famozni “jus vitae nacisque”), dok obožavana muška figura biva tzv. “avunculus” (ujak), koji preuzima afektivne i odgojne funkcije biološkog oca. U srednjem vijeku “avunculus” postaje “barba” kojeg za razliku od pravog oca (“pater”) djeca nazivaju “papa”. Prema nekima (F. I. Pellizzi), ovo premještanje afektivnosti i socijalizirajućih funkcija na zamjenske očeve bilo bi uzrokovano podsvjesnim mehanizmom prevencije protiv Edipovog kompleksa i latentnih antagonizama (napetost ambivalencije obožavanja i mržnje) između oca i djece.
Ova dijagnoza postaje logična i prihvatljiva kada je promatramo kroz novu transformaciju očinskog lika i uloge koja nastaje nadolaskom kapitalizma i industrijske revolucije kada nastaje, sve do nedavno, dominantni lik strogog autoritarnog oca “hranitelja obitelji” koji s emotivnom distancom u odgoju, za razliku od nježne majke, uvodi djecu u svijet društvenih normi i zabrana, zbog čega je izvor sukoba i netrpeljivosti od strane djece, napose sinova. To je zapravo tip oca na kojem je Freud gradio svoje edipovske analize, otac kao simbol za zabranu, disciplinu, jednom riječju utjelovljenje “super-ega”. Evo razloga zbog čega pjesništvo i literatura toga vremena pišu ode i panegirike majkama i majčinstvu, dok o ocu u tom kontekstu vlada ili šutnja ili kafkijanski krik. No stvari se opet mijenjaju i tjeraju muškarce na novo samotraženje.
Ubojstvo oca
U tom smislu percepcije i definiranja očinske uloge kroz prizmu “super-ega” treba čitati i najnovije kulturološke promjene koje su očinski lik u društvu i obitelji doveli do radikalne krize. Revolucije šezdesetih godina prošlog stoljeća (seksualne, feminističke, itd.) ustvari su pobuna protiv simbola autoritarnog oca, protiv super-ega koji on utjelovljuje, neka vrsta njegovog kulturološkog ubojstva sadržanog u krilatici: vodimo ljubav (čitaj nježnost, majčinski element), a ne rat (čitaj agresivnost, muški element).
Prvi zahtjev ovih previranja bio je da se patrijahalno definiranje muške i ženske uloge u društvu zamijeni sviješću i praksom o jednakosti spolova, što je dovelo do aktualne dezorijentacije muškaraca u vlastiti unutarobiteljski identitet. Žena se pojavljuje na društvenoj pozornici kao zaposlena i samosvjesna, što muškarca tjera da identitet “hranitelja obitelji” zamijeni nekim novim koji će adekvatno odgovoriti zahtjevima nove kulturološke klime. On sve više biva uključen u nekad tradicionalne kućne “ženske poslove”, a žena preuzima sve više tradicionalnih “muških poslova” u smislu okrenutosti ne samo prema ognjištu nego i prema društvenoj utakmici. On asistira kod poroda, previja i hrani djecu, odlazi na trudničko bolovanje, što po sebi nije problematično (nikom naime ne piše u genomu da je stvoren ili ne za previjanje djece), no izgleda da se tako danas zapada u drugu krajnost: ako je nekad postojala nenormalna podjela na muške i ženske funkcije, danas se jednakost spolova sve više shvaća kao uniformiranost, posebno u smislu ignoriranja psiholoških razlika muškosti i ženstvenosti, bitnih za skladno odrastanje djece. Na ovoj razini inflacije muškog elementa u kulturi treba tražiti i sveprisutne korijene “krize autoriteta”.
Zbunjeni muškarci
Prve posljedice ove ideologije spolne jednakosti shvaćene kao negacija specifičnosti koja je kulminirala u rodnoj ideologiji, pokazuju se na dezorijentiranosti mladih očeva koji ranjeni identitet pokušavaju riješiti u dva primarna smjera: odustajanjem od uloge oca, ili pak mamiziranjem vlastite uloge. U prvom slučaju radi se o preživljenom tipu “hranitelja obitelji” koji je na žensku svijest o vlastitoj autonomiji i emancipaciji odgovorio povlačenjem iz odgojnog procesa “prepuštajući sve njoj”, povremeno kupujući novcem djecu, ili se na brzinu poigra s njima. Ako ne može dominirati, ne želi ni surađivati. Iz ovih tipova očeva regrutiraju se tipovi koji svaki slobodan trenutak bježe na pecanje ili neku sličnu opsesivnu aktivnost samo da ne moraju slušati o problemima odgoja i obitelji koje njegova “aždaja”, po njemu, vidi i tamo gdje ih nema. Iritantnost ovog stava povlačenja napose je vidljiva u ležernosti u kojoj muškarac prisiljava ženu da postane isforsirani pater familias što nerijetko budi kontraproduktivne reakcije djece i slabljenje njenog autoriteta, što on na perfidan način sitnim ustupcima klincima namjerno potkopava. Takvim ponašanjem on zapravo rješava svoj ranjeni muški identitet koji se nije snašao u prijelazu s dominirajućeg na partnerski model muško-ženskih odnosa.
Jednako opasno kao odustajanje od očinske uloge jest mamiziranje (feminiziranje) uloge oca, pri čemu isti poprima sve karakteristike majke: snažna afektivna relacionalnost bez kritičke distance prema djeci, veličanje kulta privatnosti na uštrb društvenog angažmana, pretjerani zaštitnički odnos prema djetetu u odnosu na “vanjski svijet”, što ide sve do perverznog emotivnog gušenja i onesposobljavanja za sekundarnu socijalizaciju. Ovi očevi-majke zapravo iskorištavaju postojanje vlastite djece kako bi se sklonili od društvene i obiteljske ugroženosti arhetipova svog muškog identiteta, a fiksacija na “odgoj” djece zapravo je neka vrsta samopomoći. No oba tipa, zbog proizvođenja inflacije muškog elementa u odgoju, čine katastrofalne štete.
Tvorci invalida
Bez obzira na spomenutu ideologiju jednakosti, muškarac i muškost veoma su važni za zdravo odrastanje djeteta i njegovo uključenje u svijet odraslih osoba. Ako majčinski element simbolizira osjećaj sigurnosti u privatnosti, očinski arhetip posreduje istu sigurnost pri uključivanju u dimenziju javnosti, socijalizacije. Posebno je, u tom smislu uključenja djece u društveni život, važna njegova uloga u teškom procesu separacije djece od “mamine suknje”, koji je ključan, jer označava prijelaz iz djetinjstva u mladenaštvo i zrelu dob. Nesigurnost u javnosti ili profesiji koju osjećaju mnogi naši suvremenici mogu zahvaliti upravo inflaciji očinskog lika (i svega što on simbolizira) u vlastitom odrastanju. Ako je majčinski element presudan u procesu primarne socijalizacije, jednako je tako nužan očinski elemenat u uključenju u društvo (sekundarna socijalizacija), bez kojeg može doći do bitnog poremećaja samopouzdanja i anksioznosti, iracionalnog straha pred životom..
Prema P. Charmetu, ako ova snažna potreba djeteta za identifikacijom s muškim elementom u obitelji izostane, najčešći poremećaji su sljedeći: napuštanje ili nevoljkost prema školi i školskim obavezama, apatija, rani alkoholizam i droga, delikvencija i čak anoreksija. Ako se pak od očeva traži hrabro redefiniranje vlastite muškosti, onda je treba tražiti na pola puta između autoritarnog oca prošlosti i mamiziranog oca današnjice.
Suvišni muškarci
U protivnom, od spomenutog naslova knjige “Društvo bez očeva” mogli bismo uskoro dočekati nove studija tipa “Suvišni muškarac”, budući da već postoje mnoge osobe iz javnog života (J. Foster, Madona), koje imaju sve više pristaša, a smatraju muškarca i brak luksuzom i suvišnim teretom. One žele djecu, ali ne žele muževe, već računaju sa starom praksom indoneških i afričkih plemena koja su funkcionirala po principu “zamjenskog očinstva.” Čak ni biološki, u vrijeme umjetne oplodnje, nije vam nužan kontakt s muškarcem. Prolazi vrijeme “žene žrtve muškarca”, a dolazi doba urgentnog definiranja muškarčeve relacionalne muškosti. Dakako, ne zbog spomenutih samosvjesnih gospođa, već zbog psihičkog zdravlja djece i društva koje bez redefiniranog snažnog muškog elementa može postati planetarno emotivno groblje.
I ne slušajte pretjerano priče o “jednakosti spolova”. Žene (i djeca) ipak vole kada je uz njih “zdravo muško”, sa svim arhetipskim karakteristikama. Jednakost spolova nije uniformiranost, ipak se mora znati “tko nosi hlače”, tko je tata, a tko mama, unatoč svim pomodnim strujanjima. Zato i ovo razmišljanje treba shvatiti kao dobronamjerno skretanje pozornosti na fenomen očeva kao – “ugrožene vrste”.
Izvor: laudato.hr
