BIJESNI NAPADI NA CRKVU I MINISTRA MORNARA
Ministar znanosti, obrazovanja i sporta, prof. dr. sc. Vedran Mornar, proživljava žestoke napade “nevladinih” udruga popraćene prosvjednim pismima angažiranih “intelektualaca” te otvorenim lovom i mržnjom na sve domoljubno i kršćansko. Tko stoji iza tih napada? Zašto su na udaru uvijek nacionalne i kršćanske vrijednosti? Zanimljivo je prolistati imena zapjenjenih napadača. Već iz toga moglo bi se mnogo zaključiti… U nastavku prenosimo odličan tekst autora Josipa Jovića iz Slobodne Dalmacije.
Tek imenovani ministar znanosti, obrazovanja i sporta Vedran Mornar, vrijedi i to spomenuti, sin Zvone Mornara, sudionika “križnog puta” i dugogodišnjeg urednika Sportskih novosti, koji je svoju novinarsku karijeru zaokružio devedesetih kolumnama u “Slobodnoj”, sasvim neočekivano doživio je silne napade “nevladinih” udruga, kojima se više ne zna ni broja ni imena, prosvjedna pisma angažiranih intelektualaca i kritičke osvrte lovaca na vještice, samo zato što je, odgovarajući na jedno pitanje o spolnom odgoju pred nadležnim saborskim odborom, izjavio kako će najprije o tom pitanju razgovarati s kardinalom Josipom Bozanićem i predsjednikom HBK Željkom Puljićem.
Naknadno je kazao kako nije mogao pretpostaviti da će tu svoju izjavu morati tumačiti. Takve reakcije nije očekivao, jer su mu ideološke rasprave, kao čovjeku znanosti, matematike i tehnike, vjerojatno strane. Ali, nešto posve identično doživio je i novoimenovani rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras čim je kao dio svog programa spomenuo odgoj u skladu s biblijskim vrijednostima.
Negativne emocije
Jedino obrazloženje koje su prosvjednici protiv Mornarova nauma istaknuli jest ono kako je ovo sekularna država pa se, prema tome, nema što pitati Crkvu. Taj je, međutim, prigovor strogo formalne prirode i plod pojmovne zbrke i nerazumijevanja. Crkva u nas, kao i u drugim zapadnim zemljama, ni na koji način ne sudjeluje u državnoj konstituciji niti pripadnost vjeri određuje društveni položaj skupina i pojedinaca.
Dakle, svjetovnost nije u pitanju. Ali Crkva je pozvana suditi o nekim moralnim pitanjima, a ona su u vezi sa spolnim odgojem itekako na djelu, to je njezino poslanje i njezin smisao. Osim toga, Crkva nije samo kler, već zajednica vjernika koja je raširenija od bilo koje druge zajednice, organizacije ili političke stranke. Zašto bi te tzv. udruge civilnog društva bile pozvane na moralni sud, a Crkvu bi valjalo isključiti!?
Napokon, Mornar, koji bi nazivu svog ministarstva mogao slobodno dodati i bogoštovlje, rekao je kako će se tek konzultirati sa svim zainteresiranima, a ne da će preuzeti sve ono što mu od bilo koga bude sugerirano.
No, pozivati se na bilo kakav razum u raspravama s ljudima poput “šokiranog” Zorana Pusića, Nenada Stazića, Željka Jovanovića ili Pavla Močilca, zaista nema nikakva smisla, jer je riječ, ne o mišljenju, nego o negativnim emocijama. Oni su jednostavno bolesno alergični na svako spominjanje Katoličke crkve i sve što dolazi iz nje a priori je odbojno i svaki kontakt s njom je suspektan.
Iz istih se izvora neprestano traži ukidanje vjeronauka, revizija ugovora s Vatikanom, organiziraju demonstracije zbog mise za generala koji je odslužio svoju nezasluženu kaznu, govori se o crkvenoj rastrošnosti i nemoralu itd. Crkva, uz koju se automatski vežu pojmovi obitelj i nacija i protiv koje je pokrenut pravi džihad, iliti sveti rat, nepopravljivo je nacionalistička i klerofašistička. Dakako, taj mentalni sklop proizvod je društvenog i obiteljskog odgoja minulih desetljeća, radi se o sustavu zatvorenih stavova u koja je nemoguće prodrijeti.
Zašto se premijer Zoran Milanović odlučio za ministra postaviti čovjeka toliko različitog od svog prethodnika?
Možda ni on sam nije znao za njegov intelektualni, moralni i politički profil. Navodno, nije znao i nije mu bilo važno čak ni to pripada li i kojoj političkoj stranci, što bi zaista bilo ohrabrujuće u uvjetima kad je zauzimanje javnih funkcija na štetu društva strogo posredovano stranačkom pripadnošću. A moguće je da je Milanović ovim izborom namjerno prkosio moćnim esdepeovcima koji mu rade o glavi i koji svojim ideološkim ekstremizmom u tradiciji jugo-komunizma ozbiljno kompromitiraju praksu i mogućnost socijaldemokracije u nas.
Lijevi redikuli
I jedna mala, prividna digresija. Ljevičar Jean Paul Sartre, kojega najviše cijenim po tome što je odbio primiti Nobelovu nagradu, šećući se trideset i neke po nekom pariškom groblju naišao je na grob Francois Renea Chateaubrianda i, kako donosi životna partnerica ovog filozofa mučnine Simone de Beauvoir u svom “Zrelom dobu”, pomokrio se po njemu, izražavajući tako prijezir prema čovjeku koji je tu pokopan osamdeset godina prije tog, kako bi danas reklo, performansa.
Pisac i diplomat Chateaubriand je, naime, bio poznat kao rojalist i konzervativac, kritičar revolucije i revolucionarnog terora, koji je na kršćanstvo gledao kao na izvor kulturne tradicije i ćudorednog poretka, upozoravajući kako goli naturalizam, na što se u biti svodi predloženi spolni odgoj u našim školama, bez utjecaja vjere vodi u divljaštvo.
Općenito za lijevi radikalizam (pojam je preuzet od Agnes Heller, filozofkinje iz budimpeštanske škole G. Lukacsa) vrijedi pravilo da on svoj sud pretvara u opće pravilo. Radikali, doduše, ne samo lijevi, uvijek po nekome mokre i pljuju, na nekog bjesne i psuju. Postoji, međutim, i jedna bitna, politička, razlika između naših i francuskih ( i europskih) ljevičara. Francuski su, naime, u vrijeme Hitlerova nadiranja bili žestoko protiv kolaboracionista, ovi naši lijevi radikali, koji sve više postaju redikuli, baš su skloni kolaboraciji s agresorima.
Autor: JOSIP JOVIĆ/slobodnadalmacija.hr
