DARIO KORDIĆ, NAKON OSLOBOĐENJA IZ UZNIŠTVA, GOVORI O SVOM ISKUSTVU VJERE

Dario Kordić je 5. listopada 1997. u skupini od jedanaest Hrvata iz srednje Bosne dragovoljno otišao na Haaški sud, ne kojem je protiv njih podnesena optužnica zbog navodnoga kršenja međunarodnoga prava u Lašvanskoj dolini. U zračnoj luci u Splitu na odlasku na suđenje u Haag Kordić je izgovorio riječi: »Vratit ćemo se uzdignute glave.« Sedamnaest godina poslije, u zagrebačkoj zračnoj luci u petak 6. lipnja u nazočnosti više od dvije tisuće ljubitelja pravde i istine, Kordić se uzdignula čela vraća i obraća se riječima: »Bog vas blagoslovio, sve vas volim i grlim.«

»Došao sam u uzništvo kao čovjek pun ponosa jer sam bio dio povijesnoga vremena u kojem se hrvatski narod mogao boriti za svoju slobodu, svoju samostalnost«, kaže general Kordić. »To je čast svakomu jer se dogodi u jednom narodu u tisuću godina da može sudjelovati u borbi za slobodu, a upravo se taj milosni dar dogodio našem naraštaju. Govorim o prostoru središnje Bosne, dijelu koje nastanjuju predivni ljudi. Bio sam ponosan i puna srca. Bilo je teško jer smo bili u okruženju. Kad sam razmišljao, žaleći sve žrtve na jednoj lokaciji u kojoj sam boravio, često sam znao govoriti onima koji su drugačije govorili: ‘Poštujmo žrtvu.’«

Valja napomenuti da je tri puta više Hrvata izginulo, stradalo, protjerano od ostalih naroda na prostorima središnje Bosne. No samo su pripadnici naroda koji se branio izvedeni pred Haaški sud, unatoč brojnim stradanjima i činjenici da su se samo branili. Kordić je pošao kao čovjek, i u to vrijeme također vjernik, ali ne do kraja u onom smislu kako je doživio i živio svoju vjeru u uzništvu. »Bože, hvala ti ako je već toliko ljudi moralo popiti taj kalež žuči u Haagu, hvala ti što me nisi zaobišao«, pun vjere i opraštanja svojim progoniteljima svjedoči Kordić u razgovoru za Glas Koncila. Ističe da bi se osjećao tužno da je kao kapetan broda napustio brod. Još prvih mjeseci uzništva u posjet su dolazile razne skupine, pa je tako došla i skupina iz Busovače, a među njima i majka dvojice poginulih branitelja koja je izgubila i muža.

»Počinjem moliti, moliti i moliti«

»Sjedili smo u skupnom posjetu, svatko je imao nekakvu primjedbu koju je iznosio, dakle teškoće, nepravdu. Majka nas je sve saslušala i kazala: ‘E, moja djeco, da sam ja barem jednoga svoga sina obišla u Haagu.’ Poslije toga nitko više nije spominjao teškoće u Haagu. Nakon toga počinjem uranjati u Kristov svijet, svijet Božje ljubavi, počinjem moliti, moliti i moliti. Mogu reći da je molitva bila konstanta moga uzništva. Postupno sam to počeo razumijevati. Shvatio sam da je moja molitva Bogu mila i da mnoge milosti po toj molitvi dolaze. Zato molim Boga i za zdravlje ljudi koji su bolesni, za teškoće, za probleme. Shvatio sam da nije sve kako mi ljudi želimo jer Bog ima svoje naume i svoje planove. U prvom redu molio sam za kraljevstvo nebesko jer tu će se sve ostalo dati. Često kažemo kako Bog nije uslišio našu molitvu. Uslišio je, ali mi ne znamo kako je ona uslišena. Ne treba gledati sve ljudskim očima i mjeriti ljudskim srcem.«

Prisjećajući se 12. travnja 1999. kad je tužitelj iznio svoje viđenje, kojim se isprljala čistoća koja se dogodila u vremenu branjenja ognjišta i svega onoga što je bilo čisto u borbi za slobodu, Kordić kaže: »Budim se oko tri sata, osjećam nešto posebno, neku snagu, radost, jednostavno osjećam da me Bog vodi. To je za mene bio mistični događaj, onaj gdje me Bog doslovce zahvaća svojom milošću i daje mi snagu. Ujutro u sedam sati došla mi je supruga Venera, a već oko osam sati išao sam na sud. Nazvao sam suprugu i rekao joj da sam toliko sretan čovjek jer sam susreo živoga Boga i da sam uvjeren da će parnicu voditi Božja ruka, kao što sve vodi u životu. Prvo jutro išao sam lebdeći u sudnicu jer sam Bogu prepustio sve svoje teškoće. Normalno je da sam kao čovjek doživljavao sve što ljudi doživljavaju, i padove, ali važno mi je da Bog daje snagu, dizanje i dizanje, ustajanje i ustajanje. Važno je ne umoriti se u ustajanju. Znao sam da nisam kriv, idem u sudnicu, zbiva se proces. Nakon toga slijedi nekoliko milosnih susreta u prvim godinama uzništva. Sjećam se trenutka uoči noći proglašenja blaženim Ivana Merza u Banjoj Luci i pape sv. Ivana Pavla II. Osjetio sam njegovu ruku, jednostavno kao da mi je rekao: ‘Pođi za mnom.’ To su bile prijelomnice. Neprestance sam uranjao u Kristovu ljubav kojom Bog daje odgovor. I neprijatelju sam prepustio da me dovede u uzništvo, ne zato što je to bilo lijepo, nego jer je to značilo susresti živoga Krista. Imao sam u samici sobu veličine četiri i pol s dva i pol metra. Bila je toliko duga da sam bezbroj puta prošao s krunicom i molitvom. To je najljepše kad se čovjek može pomoliti Bogu.«

»Ne živim ja, nego Krist živi u meni«

Pun opraštanja, blagoslivljanja, Kordić svjedoči kako ga je već na početku suđenja od toga jutra Bog obukao pomalo u novoga čovjeka. »I od toga dana uranjajući u Božju riječ, u evanđelje, vremenom hodeći s Kristom, sve više sam se zaljubljivao u život sv. Pavla. Ne razumijevajući mnoge njegove rečenice u svome uzništvu, jednostavno sam uranjao u Sveto pismo. Tako mi je središnja rečenica stalno odzvanjala i godinama odzvanja, što je ujedno i moj moto: ‘Živim, ali ne živim ja, nego Krist živi u meni.«

Kordić ističe da je cijeli njegov uznički život bio obilježen vjerničkom znakovitošću. Molio je, meditirao, prepustio sve Bogu. Desetak dana prije izlaska iz uzništva, kad mu je bilo dopušteno otići na hodočašće u Mariazell, posebno ga se dojmio sljedeći detalj. Navratili su u cistercitski samostan i u crkvu Gospe od Neuberga. Promatrao je sliku svetoga Bernarda na kojoj je svetac prikazan s Kristom. »Čudni su to osjećaji. Ljubeći raspetoga Krista, njegova glava uranja u Kristovu glavu, a Krist ulazi u njegovu glavu. Slika je to koja je otkrila i kako je moj život kroz ovo vrijeme tekao, i rekao sam: to je bilo to. Nakon tih mističnih iskustava s Bogom, tijekom mojega uzništva prolazilo je razdoblje sa svetim Pavlom te sv. Ivanom od Križa. Uranjao sam u njegov život, u njegova djela. Slijedila je onda pustinja, noć koja je donosila čišćenje, čistila se duša, srce, za spajanje sa svojim zaručnikom. Mnogo se toga znakovitoga događalo i s mojim dolaskom u Graz. Nisam to tražio, to je volja Božja. Tisuće ljudi su me obilazile. Iz vremena samice dolazim u novi strogi zatvor, ušao sam u veliku sobu, a zatvorenici su otvorili kladionicu. Onako mekan, nepripremljen za takav način života, prognozirali su da ću moći izdržati mjesec dana. Ostao sam u toj sobi svih osam godina. Najveća je to soba. U osam godina prošlo je kroz nju devedeset zatvorenika, a iz nje nikad nisam otišao. Stražari su je sebi uzeli pa su mene prebacili u sobu površinom jednaku. Osjetio sam poslanje biti u toj sobi te da ne trebam ići u samicu. Tu sam se i ja obogatio i nastojao sam biti instrument u Božjim rukama, podijeliti s tim ljudima radost i saslušati njihove teškoće.«

Supruga Venera podnijela sve križeve

Prolazeći kroz uzništvo, napajao sam se snagom na primjeru života bl. Alojzija Stepnica, koji je plamen Kristove slobode ponosno i dostojanstveno nosio. Kroz sve te godine Božjom milošću doživio sam osjećaj punine Kristove slobode. Osjećao sam da sam najslobodniji čovjek na svijetu i znao sam da je Krist koji me se dotiče sa mnom. Razmišljajući o obitelji koja je trpjela više od mene, mogu reći da je moja supruga Venera podnijela sve križeve. Moja djeca su proživjela sve. Mogu reći da je naš brak u 17 godina postao još ljepši nego što je bio prije. Djeca su Božjom milošću prihvaćana na svoj način, ne mogu odgovoriti što je u njihovim srcima. Najradosniji sam čovjek. U svojim čežnjama razmišljao sam o povratku kući. Nisam mogao biti djeci na sakramentima, izuzev krštenja. Tu su moji Vladimir, Marija, Elizabeta. Hvala Bogu, Elizabeta je molila i izmolila da joj otac dođe na maturalni bal. Tisuće ljudi je molilo. Zato sam dobivao snagu.«

Govoreći o dojmovima svojega povratka, Kordić kaže: »Znanje zemljopisa pomoglo mi je da iz zrakoplova prepoznam gdje je hrvatska zemlja i gdje sam i kada prešao granicu. »U trenutku kad sam ugledao Hrvatsku pet puta sam se prekrižio i blagoslovio hrvatsku zemlju u čast pet rana Isusovih. Vidio sam koliko je široka Drava, Dunav, Sava. Približavajući se Zagrebu, bljesnula je katedrala, kolodvor gdje je kralj Tomislav. Poseban je bio osjećaj dolazak na svetu hrvatsku zemlju koju sam poljubio i onda u zagrljaj krenuo onima koji su predstavljali cijeli hrvatski narod. Osjetio sam da je tu cijelo hrvatsko srce. Nisam se pripremao, to sam godinama nosio u srcu, ruke su se širile, želio sam zagrliti svakoga do koga sam došao. Potom mi se dogodilo nešto što ni u svojim najskrovitijim željama i snovima nisam mogao zamisliti. Slijedio je dolazak u katedralu. Doživjeti nešto takvo za mene je bilo predokus raja na zemlji. Dolazak na Stepinčev grob bio mi je nestvaran, mističan. Došao sam na sveto mjesto hrvatskoga čovjeka koje simbolizira patnju i križ hrvatskoga naroda, došao sam kleknuti pred čovjeka kojemu je Bog dao milost i u čijem je imenu i življenju ime svakoga Hrvata prognanika i onoga koji je išao za kruhom. Pred Stepinčevim grobom osjetio sam ponosni hod nošenja križa te sam u ime svih onih koji su ostavili kosti, znanih i neznanih, predao Gospodinu sve naše žrtve. Predao sam Bogu svoj hrvatski narod.«

»Posebni su se osjećaji pojavili u zračnoj luci na susretu s hrvatskim braniteljima, vitezovima, invalidima, očevima i majkama koje su darovale sinove za domovinu. Pred zagrljajem tih roditelja i kad mogu kleknuti pred njih i zagrliti ih – cijelo se srce ispuni. Bio mi je dirljiv susret i s Mladenom Markačem, u kojem se sastao doživljaj hrvatskoga vojnika i hrvatskoga čovjeka. Svima sam zahvalan, a neizmjerno biskupu Vladi Košiću te Katoličkoj Crkvi koja je uvijek bila uz mene i moju obitelj u zgodna i nezgodna vremena. Njegov Očenaš koji je predmoljen u zračnoj luci jedan je od najljepših u mom životu.

Svaki dan prepustiti Bogu

Od dolaska u Haag Kordić ističe da su mu mnogi prilazili, tražili da se moli za njih. »Osim u sobi, nastojao sam u šetnji provoditi vrijeme u molitvi. Hvala Bogu, imam dar društvenosti, volim razgovarati s ljudima. Ljudima našega naroda lako je prići, no bilo je prilaženja ljudi koji su bili s druge strane u ratno vrijeme. Neki su prilazili potajice, neki izravno. Znali su da molim. Mnogi su prilazili i molili da molim za njih. Velika je stvar kad netko priđe i traži molitvu. Osjetio je da ga ne gledam s prijezirom. Više puta ponavljam – uzništvo je za mene dar Božji i ne ću se umoriti govoreći – Bog mi je dao tu milost.

Nakon izlaska iz uzništva bit ću Kristov vojnik i služit ću gdje me Bog pozove. Želim slijediti Kristov put u ljubavi prema ljudima, želim to svjedočiti, ne umarati se, želim biti uz svoj narod. Mi ne možemo napraviti ni jedan korak bez Boga. Obični korak s Bogom treba činiti svakodnevno. Svaki čin treba prepustiti Bogu.«

Autor: Vlado Čutura/glas-koncila.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save