KATEDRALA ZLODUHA U FUNKCIJI DESTABILIZACIJE HRVATSKE
Radman, Korpar i Paro u malom su slika HTV-a, koji se potpuno stavio u funkciju destabilizacije Hrvatske
“Đikićev” serijal ”Generali” je javni obračun s oslobađajućom presudom za “Oluju”, pokušaj revizije sudskog pravorijeka i odraz činjenice da se dobar dio vladajućih struktura u Hrvatskoj s tom presudom ne može pomiriti. Taj serijal dokazuje još uvijek snažnu živost KOS-a i njegove suradničke mreže u RH
Na Hrvatskoj televiziji, u trenutku dok pišem ovaj tekst prikazuje se drugi dio serijala “Generali” koji opisuje sklop vremena u kojem se odvijalo podizanje optužnice za operaciju “Oluja” te politički i obavještajni sklop razdoblja u kojem je trajala potraga za generalom Gotovinom. Dokumentrac izgleda kao da mu je predložak za scenarij i izbor govornika radila upravo Kontraobavještajna služba JNA (KOS). U njemu su prešućeni svi bitni detalji unutarnjepolitičkih prilika u Hrvatskoj krajem devedesetih, ali je prešućen i odnos međunarodne zajednice prema Hrvatskoj u vrijeme i nakon operacije “Oluja”, predvođen Carlom Bildtom i lordom Davidom Owenom ukapljenim sa svojim idejama spašavanja Miloševića na međunarodnoj konferenciji u Ženevi cinično nazvanoj “Mirovna”. Autor spominje britansku politiku o kojoj je govoriti još do prije nekoliko godina značilo prihvatit rizik da vas proglase teoretičarom urote, za što su bili zaduženi ”pretorijanci” u EPH koji su za to zaduženi i danas. Nadalje, autor u isti koš, u vrijeme potrage za Gotovinom, skupa s Velikom Britanijom usput, ali vrlo pretenciozno baca i Sjedinjene Države koje su “Oluju” pomogle provesti i logistički i vojnom doktrinom što je razvidno iz svake poštene vojne analize operacije “Oluja”, ali i iz dokumentacije predočene na Haaškom sudu, u postupku kojeg osim odvjetnika Mikuličića nitko od govornika nije pratio.
Đikić – najmlađi dragovoljac HOS-a 1991.!
Osim malobrojnih, ali dobro upućenih novinara koji su pratili suđenje generalima i vrlo dobro poznaju svu dokumentaciju, uključujući i diplomatsku te obavještajnu korespondenciju koja je kao dokaz izvođena na ICTY-ju, u filmu se kvalificirana riječ daje Ivici Đikiću, koji je napisao knjigu o generalu Gotovini, a da nikad nije vidio ni Gotovinu niti Tribunal, i to u režiji izdavačke kuće Slavka Goldsteina, i to uoči presude generalima, zbog čega ga je odvjetnički tim generala Gotovine tužio. Zanimljiva je, inače, transformacija Ivice Đikića od izdanka udbaške obitelji, preko najmlađeg dragovoljca HOS-a 1991., za kojega je Tuđman bio “crveni kmer”, do glavnog urednika ”Srpskih novosti”. Sasvim je logično pitanje je li Đikića kroz taj put vrbovala i vodila jedna te ista ”služba” kao uostalom i mnoge djelatnike tzv. javne televizije i ljude koji na njoj dobivaju medijski prostor, a predstavlja ih da su analitičari, a nitko ne zna odakle ih urednička ekipa izvlači. Dokumentarni serijal ”Generali” je ništa drugo nego javni obračun s oslobađajućom presudom za “Oluju”, pokušaj revizije sudskog pravorijeka i odraz činjenice da se dobar dio vladajućih struktura u Hrvatskoj s tom presudom ne može pomiriti. Taj serijal dokazuje još uvijek snažnu živost KOS-a i njegove suradničke mreže u RH koja nije demontirana, već je dobar dio njezinih vinovnika uglavljen u političkoj, obavještajnoj, medijskoj i sudskoj strukturi.
Nastavak “Oluje nad Krajinom” Nenada Puhovskog
Nevjerojatna je njihova upornost. Više od godine nakon što je u Haagu objavljena presuda za “Oluju”, naručuju film – serijal svojevrsni nastavak ”Oluje nad Krajinom” Nenada Puhovskog, garniran ”opservacijama” Ivice Đikića i ostalih, kako bi, unatoč pravomoćnoj presudi za operaciju “Oluja”, ispirali mozak hrvatskoj javnosti, a u međunarodnoj – čiji diplomati i obavještajci akreditirani u Zagrebu to prate – pokušali stvoriti krivu predodžbu o svemu što se događalo i što je prethodilo operaciji koja je pod vojno-doktrinarnim patronatom SAD-a vratila okupirani hrvatski teritorij u ustavni poredak RH i, što je jednako važno, velikosrpski plan zauvijek bacila na koljena i polomila ga u paramparčad.
Večer prije, točnije u utorak, mogli smo vidjeti još jedan KOS-ov projekt – emisiju ”Fokus” o zločinima nakon Drugog svjetskog rata u kojoj je u fokusu bila Katolička crkva. Kao platforma im je poslužila polupolitička propovijed naivnog, i rekao bih ne odveć teološki potkovanog, biskupa Mate Uzinića na Bleiburgu, a u studiju nije bilo nikoga s Kaptola ili barem nekoga tko dobro poznaje noviju povijest hrvatskoga episkopata. ”Đikić” te emisije je bio mladi povjesničar Klasić, Sisčanin, član SDP-a koji je istupao poput njegovih vršnjaka iz 1945., a ne kao mladi znanstvenik i moderni hrvatski socijaldemokrat. U tome mu je pomagao prof. međunarodnog prava Vladimir Đuro Degan koji je čitavo vrijeme amnestirao Tita, bez ikakvog civilizacijskog, povijesnog i geopolitičkog konteksta utemeljenja i pada komunizma u Europi, i nešto manje dr. Ajduković, profesorica psihologije na Filozofskom fakultetu. Naglasak je bio u stilu Vesne Teršelić, Pupovca i njihove novostvorene “antifašističke lige” i srbijanskog pravnog tima na suđenju za genocid koje je nedavno obavljeno pred ICJ-eom. A to je relativizacija jednog velikog i stvarnog zločina i isticanje drugog nepostojećeg. Taj ”Fokus” u svakom slučaju treba gledati i u svjetlu skore kanonizacije bl. kardinala Stepinca oko kojeg je već svima u svijetu sve jasno, osim političarima odnosno dijelu političara u Hrvatskoj.
Povjesničar Klasić i “zadaća” Katoličkoj crkvi
Govornici predvođeni Klasićem su se složili kako bi Katolička crkva trebala organizirati okrugli stol i ”suočiti” se sa svojom prošlošću, baš kao što se i komunisti, koji su nakon 8. svibnja 1945. ubijali nasumično pod krinkom antifašizma, moraju suočiti sa svojim zločinima. Istine radi treba kazati da su glavni cilj tih komunističkih zločina upravo bili svećenici Katoličke crkve. Ubili su ih u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata više nego u samome ratu. Politika nikad nije željela da se objavi točan broj katoličkih svećenika smrtno stradalih u logoru Jasenovac i drugim nacističkim stratištima, kao ni točan broj onih koji su stradali od talijanskog fašizma za vrijeme prve i druge talijanske okupacije Istre i Dalmacije. Štoviše, mladi svećenik, od rujna i blaženik, Miroslav Bulešić najprije je proganjan od talijanskih fašista, a potom likvidiran od komunista, je predstavljen kao ”antifašist”, ne svećenik dosljedan jedino Evanđelju koji je umro na glasu svetosti svjedočeći svoju vjeru i suprotstavljajući se svakom obliku totalitarizma.
Mladi povjesničar Klasić, kao i profesor Degan, bi trebali znati za sve operacije koje su OZNA/KNOJ provodili u cilju ubijanja nedužnog katoličkog klera. Od strašnih nepravdi, montiranih procesa i likvidacija fratara na Mirogoju: npr. fratre iz Vrbanićeve (Majke Božje Lurdske) još nije nitko ”oprao”, pa ni sama Crkva, koja je kao i država nelustrirana, prestrašena, izbušena jugoslavenskim agenturama u vrijeme komunizma, ali nikako ”udbaška” kako je vole nazivat HTV-ovi i EPH-ovi analitičari, već mučenička. Operacija ”čupanje korova”, poznata i kao ”operacija Gaon”, u kojoj su zatvarani i ubijani franjevci iz Vrbanićeve ostala je u sivoj zoni novije povijesti i čeka red za svoje rasvjetljenje u procesima koji se odvijaju, ali koje sustavno usporavaju još uvijek žive udbaško-kosovske strukture u koje se definitivno uklapa i HRT.
Ovaj uvodnik nije tv-kritika, već postavka da se bolje razumije situacija na javnoj televiziji ogrezloj u korupciji i nepotizmu svih oblika. Na čelu HRT-a se izborom predsjednika Josipovića, i kompromisnoj suglasnosti premijera Milanovića koji nije bio za njega, ali je ”istržio” da Josipović zauzvrat pristane na D. Lozančića na mjestu šefa SOA-e, je Goran Radman, tip koji bi – kao i Pupovac i kao Teršelička i mnogi drugi koji utječu na hrvatsku politiku i društvo – u svakoj drugoj zemlji, počevši od susjedne Srbije, a o članicama EU-a da ne govorim – bio označen kao problem nacionalne sigurnosti. Radman, osim što mu je nadležno saborsko povjerenstvo dva puta oglasilo sukob interesa zbog enormne imovine za koju nitko ne zna kako je do nje došao, osobito imovine u Sloveniji, a koju nije prijavio, dolazi izravno iz struktura jugoslavenskih tajnih službi i ne čudi da na HRT-u provodi njihovu i kadrovsku i programsku politiku.
Tko god je imao priliku dobit uvid u obradu KOS-ovih operacija ”Opera” i ”Labrador” koje je ta služba provela početkom 90 ih (podmetanje bombi na židovskom groblju itd), koje su imale za cilj Hrvatsku prikazati kao neofašističku državu i sljedbenicu NDH – jasno mu je tko je Goran Radman.
Radenko Radojčić sve rekao o Radmanu
Radmana precizno smješta Radenko Radojčić, jedan od ključnih agenata KOS-a u svom iskazu kojeg je dao hrvatskom SZUP-u u proljeće 1994. godine. On kaže: ”Goran Radman, bivši direktor Televizije Zagreb, bio je izvršni sekretar CK SKH. I kad je došao na tu funkciju u CK SKH, postojale su utemeljene konstatacije da je suradnik službe sigurnosti JNA (KOS). Utoliko više što mu je otac bio oficir JNA”.
Radojčić u tom iskazu konstatira da je Radmana na mjesto direktora Televizije Zagreb sredinom osamdesetih, uz Veljka Kneževića, preporučivao i ondašnji direktor radne jedinice “Odašiljači i veze” koji je također bio istaknuti suradnik KOS-a, te nabraja imena još mnogih “uglednih” novinara koji su bili na liniji jugoslavenskih tajnih policija i službi, a koji su poslije ostali raditi na HRT-u na kojem dio njih radi i danas. S tom niti zapravo najčvršće možemo povezati nepotizam Gorana Radmana, kojeg tek institucionalna procedura koju mora poštovati donekle sprječava da sve do jednoga na sva ključna mjesta ne postavi ”svoje”.
S tom niti se može povezati i najnoviji skandal koji je danima punio novinske stupce. Riječ je o imenovanju dopisnika HTV-a u Bruxellesu, prestižnom mjestu koje samo po sebi treba biti rezervirano za najbolje.
Korpar i tjedno javljanje u “ambasadu časnika Udbe”
Željko Korpar, bezvezan novinar, imenovan je na to mjesto prije 13 godina posredstvom Zlatka Mateše, u to vrijeme još uvijek zeta Franje Gregorića, jednog od najprominentnijih članova “komunističke aristokracije” navezane na jugoslavenske tvrtke koje su poslovale izvan Jugoslavije, na vrijeme ubačenog u Tuđmanov HDZ – a na opće zgražanje novinara informativnog programa, prije svega novinara vanjske politike kojoj Korpar nikad nije pripadao, već je radio u redakciji gospodarstva.
Iako se u tom trenutku nije znao kriterij i tko mu je i zbog čega ”veza” – a sve su povezivali samo malobrojni i to stariji zaposlenici – već tada je bilo jasno da Korpar ima određenu vrstu ”podobnosti” za to mjesto, i to ne političke, jer je politički bio posve bezličan, već one o kojoj je pošteno i javno zasad progovorio jedino Goran Milić kad je kazao na koji način su se za vrijeme Jugoslavije imenovali strani dopisnici i detaljno opisao kako su se svi jednom tjedno trebali javljati u “ambasadu časniku Udbe”.
Korpar je nekim čudom uspio preživjeti sve natječaje u 13 godina. Nitko ga nije percipirao kao problematičnog, s vremena na vrijeme dio urednika bi ga perciprirao tek kao nesposobnog, a EU pregovori (nažalost) javnoj televiziji nisu bili nešto seksi, pa bi Korpar bio u središtu pažnje TV Dnevnika samo za vrijeme summita, ili blokade pregovora, i to ako bi u Bruxelles bio pozvan Sanader koji je redovito bio heroj njegovih izvješća, tako da nikome nije bilo jasno što se u pregovorima zapravo događa.
Ipak, nakon 13 godina u kojima je Korpar trčao i biciklirao, a najmanje radio, nekome je palo na pamet da bi dopisnika u Bruxellesu trebalo promjeniti i staviti nekoga kompetentnijeg, tim više što su Korpara počeli zaobilaziti u širokom krugu i sve češće za potrebe televizije koristiti dopisnicu radija gđu Tomašek, šarmantnu damu koja je uz to i jasna i zna točno pojasniti što se događa u EU. Korpar je izvršio sve pripremne radnje da dobije i novi mandat, sve dogovorio sa svojim prijateljem iz djetinjstva Goranom Radmanom, o čemu je otvoreno obavještavao i uredničku strukturu u Zagrebu. I nije mu od njih bilo nimalo neugodno. Ne znam je li istina da su Korpar i Radman prijatelji iz djetinjstva, moguće da jesu, ali kad se prouči Radojčićev iskaz sasvim je jasno koja nit veže direktora HRT-a koji je sigurnosno i više nego upitan i nesposobnog dopisnika iz Bruxellesa, pristiglog na TV Zagreb u vrijeme Jugoslavije i prepariranog od onih istih kojima je pripadao Radman.
Nije, dakako, Korpar jedini, ima ih još čak i u religijskoj redakciji u kojoj su raspopi bili omiljeni “target”, jer su nosili veliku količinu samomržnje i samoprijezira te prijezira prema instituciji, tj. Crkvi koja ih je odgajala i financirala, ali na slučaju Korpar se ogleda cjelovita slika HTV-a koji se potpuno stavio u funkciju destabilizacije Hrvatske.
Dio zaposlenih to ne radi svjesno ili namjerno, već iz straha idu linijom manjega otpora. Uglavnom ono što Radman nije mogao izbjeći u namještanju još jednog mandata Željku Korparu je komisija koja svakog kandidata za dopisničko mjesto mora ispitati, saslušati i na temelju kompetencija i znanja kojeg pokaže na intervjuu izabrati najboljeg.
Najprije meko na Damira Matkovića, a onda đonom
Ovaj put odlučili su prelomiti i to doista učiniti, te su Radmanu za dopisnika iz središta EU-a preporučili Damira Matkovića, uglednog vanjskopolitičkog novinara, erudita koji uz to odlično govori i francuski i engleski jezik. Radman, ljutit, nije imao izbora, morao je prihvatiti Matkovića i nakon što je Matković otišao u Bruxelles krenula je operacija po rukopisu ista kao ona ”čupanje korova” iz 1945. Krenulo se odmah sa sustavnom diskvalifikacijom Damira Matkovića. Najprije su pokušali ”meko” ponudivši mu Korpara kao drugog čovjeka koji će mu asistirati i po potrebi snimati (jer se tomu zadnjih godina priučio). Kad je Matković to odbio krenuli su đonom. Prijavili su ga Etičkom povjerenstvu, povukli iz Bruxellesa, smijenili ga i zamalo mu dali otkaz. Matković, markantan novinar, se prije toga Radmanu i ekipi obratio pismom pod nazivom “Briselska služinčad” koje je objavljeno u medijima. Javna objava tog pisma proglašena je Matkovićevim krimenom – kao da hrvatska javnost koja plaća pretplatu HRT-u nema pravo znati što se događa na toj televiziji. Naravno da ima. Ali ni tu nije kraj. Nakon što je danima kružio po Prisavlju provodeći kampanju protiv Damira Matkovića, Željko Korpar je pronašao novi modus vivendi. Dao je otkaz na HRT-u, tako da bi po dojmu valjda ostao principijelan, a s HRT-om je poslovno ostao vezan kao i ranije. Trenutačno traži nekoga u Belgiji tko ima firmu preko koje bi mogao i dalje raditi za HRT, koji to očito dopušta, a Radman skupa s njim sve to aranžira.
Već je Korpar pokušao pregovarati s jednim snimateljem koji ima registriranu tvrtku u Belgiji, predloživši mu da dijele dobit, tj. cash. Identitet tog snimatelja je poznat redakciji, ali ga nećemo objaviti, kao ni njegovo podrijetlo, jer bi to za njega imalo možda negativan učinak. On je uglavnom razmotrio Korparovu ponudu i odbio je, jer je shvatio da Korpar, s tim i takvim planom, ne predviđa plaćanje poreza i ostalih nameta koje snimatelj i njegova firma uredno plaćaju u Belgiji. Taj cash, kako je predlagao Korpar, bio bi njemu uplaćivan na broj računa i račun koji bi mu dostavili s HRT-a, a sve je to bilo dogovarano s urednicom 4. programa. Damir Matković je bio u svom pismu na dobrome tragu kad je tvrdio da Radman čini sve kako bi Korparu namjestio još jedan mandat. Slobodno mjesto u Bruxellesu je, čime nismo iznenađeni, odlukom Gorana Radmana koji se pozvao na natječaj na kojem je prošao Matković, popunila Jasna Paro, prva sljedeća na rang listi kandidata koji su zadovoljili kriterije. Nije, dakle, raspisao novi natječaj. Jasna Paro je supruga veleposlanika RH u SAD-u i najprije je s tog mjesta pokušala izgurati Branku Slavicu, koja je također tamo predugo ali koja je legitimno imenovana.
Joško Paro, State Depatrment i diskreditacija Branke Slavice
Njezin suprug je pokrenuo sve moguće veze da Jasna Paro postane dopisnica iz SAD-a, i State Department mu je tri puta odgovorio da to nije moguće, da prema Bečkoj konvenciji supruga veleposlanika akreditiranog u SAD-u ne može biti dopisnica medija. Po sistemu ”Matković” krenulo se i s diskreditacijom Branke Slavice, samo se čekao za to pogodan trenutak. Pa je za nedavnog odlaska predsjednika Josipovića u SAD na pojedine portale “pušteno” kako Slavica ima 50 tisuća kuna na računu, a tekstopisac se zgraža nad činjenicom da ona troši novac u vremenu krize i putuje u Huston izvjestiti o posjetu Predsjednika. Taj tekst je bio opasan koliko god je u biti tragikomičan i govori nešto drugo. Branki Slavici se nema što prigovoriti – može se raspravljati o njezinim sposobnostima itd., ali joj se nema što prigovoriti. Jasni Paro ima. Nakon što je imenovana na mjesto dopisnice u Bruxellesu, kao kompenzacija za propali Washington, ona je umjesto da na svom novom radnom zadatku hitno preuzme praćenje europskih izbora, otputovala u Washington najprije na godišnji, pa i s otvorenim bolovanjem i neće je biti još dosta dugo. Njezin suprug, prosječan diplomat Joško Paro, za kojeg se pisalo da nije uspio završiti fakultet, ali koji je definitivno hrvatski nacionalist kad je to bilo potrebno, a jugonacionalist kad je i to bilo potrebno – bio je savjetnik predsjednika Josipovića u prve dvije godine mandata.
Uz Dejana Jovića spominje ga se kao autora onog sramotnog govora o “ustaškoj zmiji” koja još gmiže po Hrvatskoj, kojeg je Josipović izrekao u izraelskom Knessetu. A predsjednik je i inzistirao na Radmanu kao generalnom direktoru HRT-a. Stoga, kad Jasna Paro jednom preuzme mjesto dopisnice televizije iz Bruxellesa može se očekivati da joj desna ruka bude Željko Korpar kao fantomski honorarni suradnik, za kojeg su “strukture” imale svaki interes da ga zadrže u Bruxellesu na ovaj ili onaj način. To najbolje zapravo opisuje Matković u svom otvorenom pismu gdje konstatira da je zamisao G. Radmana bila da on bude samo korisni idiot pred kamerom, tj. “talking head” – glava koja govori, ali koja ne misli. Za mišljenje bi valjda bio zadužen Korpar. U međuvremenu je taj novinar uspio izazvati i diplomatski incident u misiji RH pri EU, spetljavši se sa suprugom jednog diplomata, pa je, umjesto da radi, vrijeme trošio na svoj razvod, njezin razvod i ponovnu ženidbu. Serijal “Generali”, emisija “Fokus”, slučaj Korpar, diskvalifikacija Matkovića, pogodovanje Jasni Paro, tek su dio korupcijskog mozaika na HRT-u koji pod palicom nekadašnjeg suradnika KOS-a Gorana Radmana čini sve da obezvrijedi i društvo i državu. Kao paradigma korupcije na HTV-u postavljena je Dijana Čuljak i tzv. desna linija novinara među kojima i Hloverka Novak Srzić. Daleko od toga da je Čuljak ”cvjećka”, ali na kraju će ispasti da je ona sa svojim delirijem moći u kojeg je bila zapala skupa s ostalima ”mala beba” u odnosu na ono što se sada radi na HTV-u. U konačnici, u onoj psihološkoj osnovi, koja je razlika između Čuljak i Korpara? Ne velika, on je gori. Prema neslužbenim informacijama, predsjednik Josipović nakon promjene vlasti Radmana sprema u diplomaciju. Vjerojatno će to učiniti, tj. Radman bi mogao otići prije predsjedničkih izbora. Bio bi red da ne pođe i da konačno, nakon svega, padne na sigurnosnoj provjeri.
Autor: Nikica Gović/dnevno.hr
