NOVI REFERENDUM: Crkva zaziva političarima mrsku demokraciju
Najava novog referenduma: Crkva zaziva političarima mrsku demokraciju
Naše političare jednostavno treba motivirati i natjerati da se bore za naklonost građana, a ne stranačkih šefova.
Na proteklim izborima za Europski parlament, hrvatski birači pokazali su veliku simpatiju prema mogućnosti da neposredno biraju svoje zastupnike u političkim predstavničkim tijelima.
Gotovo da nije bilo liste na kojoj konačni redosljed izabranih europaralmentaraca nije značajno odudarao od poretka kojeg su skrojili stranački šefovi.
Ako pogledamo tko je i kako biran i izabran na tim listama, lako ćemo shvatiti da hrvatski građani tijekom glasovanja za Europski parlament nisu u prvom redu birali ljude za koje misle da su najbolji, nego su slali poruku vođama političkih stranaka koje podržavaju da se ne slažu s njihovim odlukama. Ovaj politički fenomen brzo su prepoznali u Crkvi i odlučili ga iskoristiti za nešto što je obilježilo cijeli mandat Josipa Bozanića na čelu zagrebačke nadbiskupije. Kratko nakon što je zamjenio kardinala Kuharića, Bozanić je progovrio o grijehu struktura.
Mnogi su tada mislili da je ta poruka bila izravno usmjerena protiv tada vladajućeg HDZ-a. Činjenica je da se Bozanić nije usudio poslati jednako jako poruku za vrijeme vladavine SDP-a i koalicijskih partnera u razdoblju između 2000.–2003. godine. Mnogi su tada zaključili, a i ja sam bio među njima, kako hrvatskom kardinalu crvena boja toliko lijepo stoji da to utječe i na njegove političke sklonosti.
Ne znam je li Bozanić bio previše oprezan ili se dugo odupirao saznanju da hrvatskom političkom scenom, bez obzira na stranku ili političku opciju, vladaju mali politički diktatori kojima je demokracija zadnja opcija koju će pustiti na svjetlo dana ako baš moraju, ali nakon njegovih izjava u Večernjem listu od prije nekoliko dana, takve tvrdnje više ne bih mogao ponoviti. Naš kardinal odgovornost je postavio kao ključni pojam u borbi protiv korupcije, kriminala, reketarenja i izbjegavanja obveza. Rekao je da se bez inzistiranja na odgovornosti ne može boriti protiv struktura grijeha kojim je premreženo cijelo društvo.
Ove Bozanićeve riječi mogu zvučati prilično uopćeno. Međutim, ako samo malo pažljivije proanaliziramo neka zbivanja posljednjih godina i dovedemo ih u međusobnu vezu, neće biti teško zaključiti o čemu kardinal govori. Ne treba zanemariti ni činjenicu da je Bozanić spominjao i civilni sektor, odnosno nevladine udruge. Zatražio je veću transparentnost u njihovom finaciranju i trošenju državnog novca. Ne vjerujem da je Bozanić to napravio slučajno. U Hrvatskoj djeluju brojne udruge građana na koje je država prenijela neke svoje javne ovlasti, a koje raspolažu godišnjim proračunima od nekoliko desetaka milijuna kuna.
Već se desetljećima na čelu tih udruga vrte uvijek isti ljudi. Ljudi, njihove obveze prema društvu i građanima te njihova odgovornost prema Bozaniću ključni su za obračun sa strukturama grijeha. Crkva najveći problem u premrežavanju društva tim strukturama grijeha, koje se u nekom drugom govoru jednostavnije nazivaju mafijom, vidi u ubrzanom iseljavanju mladih i obrazovanih ljudi iz Hrvatske, zbog toga što oni koji ostaju sve lakše tonu u beznađe, što se ne vidi naznaka gospodarskog oporavka Hrvatske. I Crkva kaže da je odgovornost pojedinca ključ za prevladavanje takvog stanja. Ali kako doći do odgovornosti pojedinca?
Danas je u Hrvatskoj na snazi parlamentarni sustav vladavine koji je političkom devijacijom i neizvršavanjem obveza pojedinaca, odnosno nepostojanjem odgovornosti kod naših političara doživio svoju degeneraciju u kancelarski sustav. Devedesetih godina predsjednički je sustav vladavine kao takav bio definiran i Ustavom. Pokazalo se da on nije dobar jer se oko Predsjednika Republike koncentrirala politička elita koja je ima moć, ali ne i odgovornost. Nakon Tuđmanove smrti došlo je do Ustavnih promjena kojima je vlast prebačena na parlament, odnosno izabranim predstavnicima građana. Vrlo brzo pokazalo se da je to tako samo na papiru.
Već je Ivica Račan najvažnije političke odluke donosio izvan Sabora na sastancima koalicijskih partnera, pretvarajući parlament u puku transmisiju za provođenje zastupnicima i narodu nametnute političke volje. Ivo Sanader stvar je još više pojednostavio. Političkom trgovinom svojim je koalicijskim partnerima već na početku mandata dao toliko da mu se oni više nisu petljali u upravljanje državom. Tako je Sabor dobijao naloge od premijera što treba biti volja većine zastupnika. Ništa se nije promjenilo niti u prve dvije godine vladavine Milanovića i njegovih političkih partnera. Važne političke odluke se opet donose izvan parlamenta, a Sabor samo služi kao smokvin list nepostojećoj demokraciji. Kako je ovo moguće?
Kad izlazimo na izbore, biramo samo liste. Iako imamo devet izbornih jedinica, plus ona za dijasporu, nerijetko je na svih devet na čelu liste ista osoba. Politički moćnici toliko ponižavaju i ignoriraju volju birača da im čak niti na vrh liste ne daju osobu s njihovog područja, nego ti šefovi stranaka sebe izdižu do razine idolopoklonstva, skoro pa božanstva pred kojim će narod ničice pasti i neće se pitati koliko su sposobni ljudi s liste koji će ih predstavljati u Saboru.
Svako tko je nekoliko puta pogledao saborske rasprave lako može ustanoviti da se žustre polemike nikad ne vode oko konkretnih pitanja koja su bitna za bolji život u državi. Uvijek je riječ o političkim blokovskim svađama. Sve su rasprave na razini svađa o tome koji politički blok ima krivnju u prošlosti zbog nečega. Rijetko kad se analiziraju konkretni podaci, primjeri, brojke, znanstvena mišljenja i dokazi. Razina izabranih saborskih zastupnika takva je da to od njih niti ne treba očekivati. Negativna je selekcija možda baš u ovom mandatu došla do punog izraza.
Rekao bih čak da je ona proporcionalna dubini gospodarske i društvene krize u kojoj se nalazimo. Sve dok glavni kriterij za izbor zastupnika u parlament bude ulizivanje šefu stranke, stanje u Saboru neće se promijeniti. Vlast će i dalje biti negdje drugdje. Zastupnici neće imati osjećaj odgovornosti prema narodu, nego prema onima koji ih mogu staviti ili izostaviti s liste na idućim izborima. Tako će biti sve dok se biraju liste. Jedini način da se tome doskoči jest izravno biranje zastupnika, imenom i prezimenom, bez obzira na njihovo mjesto na stranačkoj listi. To će biti prvi korak koji će umanjiti despostsku vlast naših šefova političkih stranaka i partija.
Fenomen je hrvatske političke scene i to da u naše dvije najveće političke stranke predsjednik i njegov zamjenik imaju vrlo lošu međusobnu komunikaciju. A u obje su stranke osobe na obe funkcije neposredno birane. Već i ovaj primjer govori da čelni ljudi naših stranaka ne vole demokraciju, čak niti do razine svog prvog suradnika, prvog u hijerarhiji ispod sebe. A kako bi tek onda voljeli da im saborski zastupnici samostalno razmišljaju? Samo ako ih se prisili na to. Crkva se očito odlučila na taj korak.
Nisam siguran treba li ustavnim promjenama omogućiti izbor saborskih zastupnika sa svih lista tako da svaki građanin može izabrati svojih 20 zastupnika s baš svih predloženih lista. Bojim se da bi bilo previše nevažećih listića s previše ili premalo zaokruženih imena. Mislim da bi puno pametnije bilo da građani mogu, kao i dosad, birati listu, ali i da se ostavi mogućnost davanja pet preferencijalnih glasova na toj listi. Već bi i to bio značajan pomak. Natjeralo bi to saborske zastupnike da malo više razmišljaju hoće li na idućim izborima biti zaokruženi ili ne, pa bi se malo više odluka donosilo na klubu zastupnika, manje u kabinetu premijera. Zaista je sramotno da od građana izabrani zastupnici u Saboru sebi dopuštaju da budu tek obični izglasavači odluka koje donosi premijer, koji se onda, kad država krene u propast, poziva na zakone koje je kao izglasao Sabor. Moram priznati da bi me bilo sramota biti takav saborski zastupnik.
Hoće li mogućnost neposrednog biranja imenom i prezimenom nešto promjeniti? Na primjeru SDP-ove liste i izbora Tonina Picule u Europski parlament možemo vidjeti da to može biti dobar početak promjena. Iznimno veliki broj preferencijalnih glasova koje je Picula dobio više su uzdrmali Milanovića nego cijela priča s Linićem. Konačno, on se s Linićem obračunao, ali se Picule kloni koliko god može. Iza Picule stoje birači. On je trenutno najjači političar u SDP-u. Mogu li hrvatski građani tako izabrati saborske zastupnike koji će biti neovisni o samovolji stranačkog šefa, a bez toga nema stvarne demokracije?
Vrlo teško, jer će stranački šef opet u konačnici odlučivati tko uopće hoće, a tko neće doći na izbornu listu. Pa kako onda natjerati političare da budu odgovorni narodu i da se bore protiv strukture grijeha koja je, kako reče kardinal Bozanić, sasvim premrežila društvo i izjeda ga iznutra? Kad bi u društvu bilo dovoljno odlučnosti, to bi bilo moguće. Naše političare jednostavno treba motivirati i natjerati da se bore za naklonost građana, a ne stranačkih šefova.
Prvi ću put javno u kraćim crtama opisati ideju, odnosno zamisao o demokratizaciji društva koja će, znam to, u startu biti odbačena kao neozbiljna. Također, neće nikad zaživjeti, jer bi ju trebali prihvatiti političari koje bi ona razvlastila. Ali, neka barem narod sudi o toj ideji. Dakle, mislim da bi našim saborskim zastupnicima trebalo ostaviti sadašnje previsoke plaće. Tijekom mandata treba im isplaćivati hrvatski prosjek u realnom, proizvodnom sektoru. Ako žele veće plaće, neka se bore da taj prosjek bude veći. Onu razliku od isplate do njihove stvarne plaće zastupnika treba uplaćivati u poseban fond.
Na kraju njihovog mandata, odnosno poslije sljedećih izbora, razliku iz tog fonda treba isplatiti samo onim zastupnicima koji ponovno budu izabrani. Onima koji to ne budu, razliku plaće ne treba isplatiti, jer će njihovim neizborom narod presuditi da je nisu zaslužili. Taj novac koji im neće biti isplaćen treba uplatiti u fond za poticanje mladih znanstvenika koji odluče ostati u Hrvatskoj.
Sad se još postavlja pitanje što s onima koji zbog starosnog ograničenja neće moći biti birani? Dobit će dio iz fonda srazmjerno broju mandata koji na novim izborima osvoji njihova stranka, ali to su već detalji koji se lako mogu razraditi. Samo kad bi netko to htio. Ne vjerujem ni da će političari htjeti ovo što preko udruge „U ime obitelji“ Crkva želi. Vidjet ćemo može li ih se natjerati. Uspije li ovaj referendum, to će biti početak kraja političkog despotizma u Hrvatskoj.
Autor: Ante Gugo/politikaplus.com
