Ta nevjerojatna Majka Terezija!
Donosimo kratak odlomak iz knjige koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Život Majke Terezije je silan dokaz da se Bog brine za nas ako mu damo svoje povjerenje. Jedna od najboljih stvari koje možete učiniti za svoju vjeru je zasigurno i ta da ovu knjigu pročitate pažljivo, nekoliko puta
Jednoga dana, nakon što mi je Majka Terezija pričala o posvemašnjem siromaštvu koje je željela za svoju zajednicu, rekoh joj: „Dakle, da bi se vaše sestre i sav vaš dobrotvorni rad održali, potrebna su vam čuda.“ „Upravo tako“, rekla je nasmijavši se iznenađenom izrazu moga lica. „Svakodnevna čuda. Bog svakoga dana čini čuda za nas. Mi to možemo konkretno potvrditi. Kad se ti svakodnevni čudesni znakovi ne bi događali, mi ne bismo mogli nastaviti sa svojim radom; bez njih ništa ne bismo mogli činiti.“
UVIJEK HITNI SLUČAJ
Pogledala me je. Moje čuđenje je već graničilo sa skepticizmom. Posumnjao sam u njene riječi. „Govorite li o pravim, stvarnim čudima?“ upitao sam. „Da, o pravim čudesima“, odgovorila je. „Ja ih nazivam ‘poljupcima Providnosti,’ ali zapravo se radi o pravim čudima.“ Još me je neko vrijeme promatrala, a onda je, odmaknuvši svoj pogled s mene, rekla snažnim i odlučnim glasom: „Moj rad je bila Isusova želja. On je taj koji mora razmišljati kako dalje“. Na tako je jasan način naglasila riječ mora da sam su me prošli žmarci. Imao sam dojam da se tim objašnjenjem nije obratila meni nego „Nekome“ koga ja nisam vidio. Kao da mu je postavila izazov. Bila je to izjava, ali u obliku uporne molitve. Nakon duge šutnje, Majka Terezija je nastavila govoriti blagim i toplim glasom. „Providnost se velikodušno brine o mojim sestrama i ljudima kojima pomažemo svakoga dana. To se događa preko toliko velikodušnih ljudi: poslovnih ljudi, agencija, proizvođača, naftnih kompanija, vlada. No osobito se to događa po malim darovima ljudi skromnih mogućnosti. Ti darovi imaju još veću vrijednost jer se ti ljudi njih odriču. Zbog toga su njihovi milodari istinski čin ljubavi. Zbog svega toga u našim kućama moramo služiti ljudima koji traže pomoć, mi kao da uvijek imamo neki hitni slučaj. Nijedna sestra zadužena za vođenje kuće ne bi mogla mirno spavati da nema ogromnu vjeru u Boga. Mi gotovo nikada nemamo dovoljno za svoje tjedne potrebe, ponekad čak ni za dnevne. Međutim, rješenje – ponekad u zadnji čas – uvijek stigne.
Gospodin nadahnjuje mnoštvo darivatelja koji nam iz čitavog niza razloga donose pomoć koja je za nas od životne važnosti. Kad nam ta pomoć ne bi stizala, bili bismo u velikoj nevolji.“ Ispričala mi je tada nekoliko primjera. „U Calcutti svakoga dana kuhamo za devet tisuća ljudi. Jednoga jutra sestra mi je rekla da je smočnica prazna. Bio je četvrtak, tako da se činilo da će biti teško preživjeti vikend. Tada sam prvi puta bila suočena s takvom hitnom potrebom. ‘Moramo upozoriti ljude’, rekla je sestra. ‘Ne, pričekajmo’, rekla sam joj. ‘Idem u kapelicu izložiti Isusu cijelu situaciju.’ Molila sam i čekala da se situacija riješi. U petak ujutro u devet sati pred kuću je stigao kamion pun kruha, marmelade i mlijeka. To su bile namirnice namijenjene za užinu djeci u gradskim školama, ali toga jutra je vlada odlučila da u školama nema nastave, tako da im sva ta hrana više nije bila potrebna. Kasnije sam pokušavala saznati zašto su toga dana škole bile iznenada zatvorene, ali nikada nisam dobila objašnjenje. Vjerujem da je Bog intervenirao kako bi nam pomogao. Zapravo, bilo je toliko hrane da su se siromasi tijekom dva dana mogli najesti do sita. Drugom prilikom su sestre ostale bez drva za potpalu vatre za kuhanje. Na štednjaku je već bio lonac pun curryja. Nakon nekog vremena, oglasilo se zvono na vratima, a ondje je bio jedan dobročinitelj koji nam je donio drva. Jednoga popodneva mi je novakinja zadužena za kuhinju rekla da više nemamo riže. U kući nismo imali ni rupija kako bismo otišle kupiti rižu. ‘Odoh u kapelicu pomoliti se’, rekoh joj. U 18,30 žena koju dotad nismo poznavali došla je na naša vrata s vrećom riže. ‘Osjetila sam poticaj da vam je donesem’, rekla je. U vreći je bilo dovoljno riže za večeru toga dana.“
LIJEK IZ LONDONA
Događala su se i druga čuda. „Jednoga dana me je tražio neki čovjek. Bio je sav uplakan jer mu je sin jedinac bio na samrti. Liječnik koji ga je liječio rekao mu je da ga spasiti može jedino poseban lijek koji je bio vrlo skup i praktički nije postojao u Indiji. Svejedno mu je napisao recept za taj lijek i sada je taj čovjek tražio moju pomoć. Pokušavajući ga utješiti, rekla sam mu da bude miran i obećala mu da ću lijek nabaviti iz Engleske. Čim je čovjek otišao, shvatila sam da sam se dovela u zaista nezavidnu situaciju. Nije bilo lako nabaviti lijek iz Londona, a čak i ako mi to pođe za rukom, trebalo bi mu vremena da stigne do Indije, a dječak je već umirao. Dok sam pokušavala smisliti neko rješenje, stigao je jedan naš darivatelj s torbom punom lijekova koje je sakupio iz domova bogatih ljudi. Mi smo obično skupljali lijekove kojima je istekao rok trajanja jer su oni još mogli koristiti našim siromasima koji si ih inače nisu mogli priuštiti. Kad sam otvorila torbu kako bih vidjela čega sve ima, odmah sam opazila jednu bočicu. Upravo je to bio lijek koji je umirući dječak trebao i to točno doza koju mu je propisao liječnik.“
KUĆE U LONDONU I AGRI
„Zajedno s nekoliko sestara tražila sam kuću u Londonu u kojoj bismo mogli otvoriti novi dom. Otišle smo razgovarati s jednom gospođom, vlasnicom kuće koja je savršeno odgovarala našim potrebama. Kad smo joj rekle razlog svog dolaska, odrješito nam je uzvratila: ‘Kuća košta 6 500 funti, rok za uplatu punog iznosa je odmah.’ Još je nadodala: ‘Ja ne vjerujem ni u što niti se bavim humanitarnim radom’. Situacija je bila prilično teška. Nismo raspolagale nikakvim novcem, a trebala nam je ta kuća. Odlučile smo se razdvojiti i po gradu obići naše prijatelje i simpatizere te ih moliti za pomoć u prikupljanju novca za kupnju te kuće. Kad smo se našle na kraju dana, izbrojale smo iznos novca koji smo skupile. Bilo je točno 6 500 funti. Jedna od mojih sestara nazvala me je jednoga dana iz Agre u Indiji moleći 50 000 rupija za otvorenje sirotišta. ‘To je nemoguće. Kako misliš da mogu nabaviti toliki novac?’ odgovorila sam. Nekoliko minuta kasnije, ponovno je zazvonio telefon. Na liniji je bio urednik jednih novina koji mi je rekao: ‘Filipinska vlada vam je dodijelila nagradu Magsaysay, a uz nju dolazi i određeni novčani iznos.’ ‘O kojem se iznosu radi?’ upitala sam ga. ‘O 50 000 rupija’, odgovorio je. To mi je bio jasan znak da Bog želi da otvorimo sirotište u Agri.“
NI KAP KIŠE
Majka Terezija mi je navela još neka čuda koja su im se dogodila. „Tijekom sezone kiša u Calcutti je neprestano kišilo. Bila sam zabrinuta jer je u dvorištu stajalo devedeset i pet sanduka mlijeka u prahu koja je prijetila uništiti kiša koja nikako nije prestajala padati. ‘Što da učinim, Gospodine?’ molila sam. ‘Mlijeko je vani.’ Činilo se kao da me Isus ne čuje jer kišilo je i dalje. Zgrabila sam raspelo i stavila ga posred tih sanduka na dvorištu kako bih bila sigurna da je Isus shvatio ozbiljnost situacije. No ni tada kiša nije prestala. Nakon pet dana nebo se konačno razvedrilo. Sanduci su plutali na vodi. Otvorili smo ih kako bismo vidjeli može li se spasiti išta od tog mlijeka u prahu. Na naše veliko čuđenje sve je ostalo savršeno suho. Poklopci pojedinih sanduka bili su oštećeni, ali ni kap kiše nije prodrla do njihovog sadržaja. Mnogi se čude kad im prepričavamo ovakve događaje, ali nama to nije ništa izvanredno. Sve je vrlo jednostavno i logično. Kad vidim siromašnu osobu, osjećam duboku želju da joj pomognem. Ja sam samo čovjek. Koliko je veća Isusova želja da nama pomogne u poteškoćama. On također ima srce i to srce koje bezgranično ljubi. Isus je na nebu u tijelu, dakle on je osoba poput nas. Čudesan je u svojoj dobroti i ljubavi. On nikada nije ravnodušan prema našim patnjama i problemima. Trebamo vjerovati u njegovu ljubav ne dovodeći je u pitanje kako bismo svakoga dana svjedočili njegovim čudesima.“
Razgovori s Majkom Terezijom, autora Renza Allegrija
Izvor: glasbrotnja.net
