U tijeku je drugi, posljednji tjedan usmene rasprave između Republike Hrvatske i Republike Slovenije pred arbitražnim sudom u Haagu koji će odlučiti o graničnom sporu između dvije države. Arbitražni sud utvrditi će tijek granice na moru i kopnu između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, vezu Slovenije prema otvorenom moru i režim za uporabu relevantnih morskih područja. Od 660 km zajedničke kopnene granice za Sloveniju je najspornija i nadasve strateški najvažnija točka razgraničenja u Savudrijskoj vali/Piranskom zaljevu preko koje želi ostvariti teritorijalni kontakt s otvorenim morem. Povod je to razgovoru s mr. sc. Tatjanom Tomaić iz Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar.

U studenome 2013. objavljena je knjiga “Hrvatsko-slovenska granica na rijeci Dragonji” u izdanju Matice hrvatske-Ogranak Rijeka koju zajednički potpisujete s kolegicom iz Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar dr. sc. Mirelom Altić. Recite nam o samom sadržaju knjige i ciljevima istraživanja?

Knjiga Hrvatsko-slovenska granica na rijeci Dragonji istražuje povijesne aspekte i pravne okvire problematike hrvatsko-slovenske granice na rijeci Dragonji te nastoji kronološki prikazati događaje koji su uvjetovali pomicanje „avnojske“ granice između Republike Hrvatske i Republike Slovenije s rijeke Dragonje na privremenu granicu na Kanal sv. Odorika i koje su posljedice toga stanja na daljnji postupak kopnenog i morskog razgraničenja između dviju država. Pored predgovora, uvoda, zaključne riječi i literature, knjiga se sastoji od tri autorska dijela a četvrti dio prilozi od 11 dokumenata iz perioda od 1943. do 2009. godine. U knjizi su objavljenje i 102 topografske karte, kartografski prikazi i katastarske mape.
Istraživanje je polazilo od temeljnih pitanja: zašto se pitanje granice postavilo kao nepremostiva prepreka u međunarodnim odnosima između Hrvatske i Slovenije koja je zbog otvorenog graničnog spora blokirala hrvatske pristupne pregovore i time usporila integraciju Hrvatske u EU; da li je promjena „avnojske“ granice na rijeci Dragonji bila sporazumna ili je proglašena jednostranim aktima Slovenije? Kako je i kada došlo do promjene granice s rijeke Dragonje na kanal Sv. Odorika? Kakve su posljedice promjene kopnene granice na morsko razgraničenje? Odgovori na ta pitanja pokazuju nam slijed tog nelegalnog procesa koji je doveo do narušenih međunarodnih odnosa između dvije države kao i do sadašnjeg traženja pravnog rješenja hrvatsko-slovenskog graničnog spora odlukom Arbitražnog suda.

Kakav je rezultat istraživanja? Do kakvih ste zaključaka došli?

Republička granica na rijeci Dragonji je kroz period od 1944. do 1992. u više navrata odlukama republičkih i saveznih institucija premještena na štetu Hrvatske čime je naša država ostala bez 25 sela površine 2 410 ha s 1 014 stanovnika. Pomicanje granice s prirodnog toka rijeke Dragonje na kanal Sv. Odorika prilikom utvrđivanja granica 1954. godine, nakon ukidanja Slobodnog teritorija Trsta (STT) Londonskim memorandumom, uzrokovano je tek dovršenom regulacijom rijeke Dragonje. Razlog je to zašto se vremenom kanal Sv. Odorika počeo nazivati Dragonjom dok se prirodni tok Dragonje nazvao Stara Dragonja. Slovenija je odredila novu granicu na osnovi regulacije toka rijeke Dragonje bez ikakvih zakonskih akata i odluka ni na jednoj razini, ni državnoj ni republičkim, koje bi takvu odluku legalizirale i institucionalizirale, stoga je ona nelegalna u okviru tada važećih „avnojskih granica“ i kao takva nevažeća.
Republika Hrvatska je time nelegalno zakinuta za 390 ha svog državnog teritorija između rijeke Dragonje i kanala Sv. Odorika. Vodeći se politikom koja je ohrabrivala pretenziju prema Hrvatskoj, Slovenija je paralelno prisvajala hrvatski teritorij na dva načina: nelegalnim premještanjem granice s rijeke Dragonje na Kanal sv. Odorika i pokušajima prisvajanja područja južno od Kanala sv. Odorika na kojem se nalaze naselja Bužin, Mlini, Škrile i Škudelin. Knjiga Hrvatsko-slovenska granica na rijeci Dragonji potvrđuje postavljene teze o nelegalnoj promjeni hrvatsko-slovenske granice i pospješuje sagledavanje same problematike elemenata koji su pridonijeli sadašnjoj slabijoj pregovaračkoj poziciji Republike Hrvatske u graničnom sporu sa Republikom Slovenijom.

Zbog čega smatrate da Hrvatska treba inzistirati na granici na prirodnom toku rijeke Dragonje?

Granica na prirodnom toku rijeke Dragonje prvi put je postavljena od strane slovenske Osvobodilne fronte kao južna granica IV. rajona u svibnju 1943., sporazumno je potvrđena 10. veljače 1944. na sastanku predstavnika hrvatskog i slovenskog partizanskog otpora u Maliju, te zaključcima VUJE iz 1953. koja smatra da je riječ o zajedničkoj granici dviju republika. U pravni sustav i Hrvatske i Slovenije unijeti su i ozakonjeni pravni propisi doneseni u razdoblju od 1947.- 1954. od strane vlasti u Istarskom okružju koji se odnose na razgraničenje kotara Buje i Kopar.
Analiza pokazuje da su Hrvatska i Slovenija 1954. godine uspostavile definiranu i preciznu republičku granicu koja je ujedno i etnička. U utvrđivanju kopnene granice na rijeci Dragonji i istraživanju okolnosti koje su dovele do njezine nelegalne promjene važan argument je dokaz o jurisdikciji hrvatskih vlasti na cijelom području od 390 ha (koje je Slovenija nezakonito prisvojila); od hrvatskih državnih institucija koje su naručivale radove na melioraciji Dragonje do hrvatskih državnih tvrtki koje su ga obavljale pa do hrvatskih investitora koji su plaćali izvođače radova.

Je li pretenzija Slovenije za promjenom granice s rijeke Dragonje na Kanal sv. Odorika legalna? Zašto je izuzetno važno gdje će biti kopnena granica u Savudrijskoj vali/Piranskom zaljevu?

Pretenzija Republike Slovenije za promjenom granice na rijeci Dragonji u svoju korist nije povijesno, a ni pravno utemeljena, dok naprotiv Republika Hrvatska treba tražiti legalan povrat hrvatsko-slovenske granice na prirodni tok rijeke Dragonje jer istraživanje je pokazalo da Hrvatska nije nikada donijela zakonske akte ili odluke o promjeni granice na Dragonji niti se Hrvatska ikada odrekla svog državnog teritorija određenog „avnojskim“ granicama u korist Slovenije. Granica na rijeci Dragonji određuje granicu na moru te je kopnena granica osnova razgraničenja i na moru pa je time jasno i da Hrvatska ima veliki dio Savudrijske vale/Piranskog zaljeva.

I nakon osamostaljenja 1991. godine Slovenija ne miruje već pokušava mijenjati kopnenu granicu sramotnom „papirnom aneksijom“. Kakve posljedice ima takav slovenski jednostrani akt na hrvatsko-slovenske odnose?

Arbitražna komisija mirovne konferencije o Jugoslaviji (poznatija kao Badinterova komisija) u svom mišljenju pod rednim brojem 3 objašnjava status i formiranje granica novonastalih država nakon raspada SFRJ. Stav je Badinterove komisije da se SFRJ nalazi u procesu raspada te njezine dotadašnje republičke granice postaju međunarodne granice i time zaštićene međunarodnim pravom. Time su republičke granice dobile status državnih granica i teritorijalna osvajanja proglasile ništavnima. Republika Slovenija prihvatila je i zaključke Badinterove komisije koja je u mišljenju br. 7 u točki 2 ustanovila da nema nikakvih teritorijalnih sporova s graničnim državama ili republikama (Hrvatskom). Slovenija je time priznala „avnojske granice“ i zatečeno stanje granica (poštujući dva temeljna principa razgraničenja prema Badinterovim mišljenjima: status quo i uti possidetis). Ta izjava bila je uvjet priznanja Republike Slovenije od strane EU-a i njezinih država članica. Republika Hrvatska i Republika Slovenija priznale su mišljenje Badinterove komisije o nepovredivosti granica te su se međusobno prve uzajamno priznale u postojećim granicama 25. lipnja 1991. godine, na dan kada su obje države proglasile samostalnost.
Međutim, Slovenija nije poštovala taj dogovor te je 3. listopada 1994. godine Odlukom slovenskog Državnog zbora pokušala anektirati 113 ha na kojima se nalaze četiri hrvatska naselja: Bužin, Mlini, Škrile i Škudelin. Samim tim niti Hrvatska nema više obvezu pridržavanja toga dogovora koji je Slovenija prekršila te stoga Republika Hrvatska ima pravo tražiti povrat granice na prirodni tok rijeke Dragonje. Sve dok je problematika granica samo pravno pitanje rješivo međunarodnom sudskom i arbitražnom praksom, a ne metodama koje međunarodno pravo ne priznaje i ne poznaje -ucjenjivanjem i revanšizmom – dotle kriza međunarodnih odnosa između Hrvatske i Slovenije ima izgleda za pozitivno okončanje i uspostavu ravnopravnih dobrosusjedskih odnosa. Bilo kako bilo, pokušaj Republike Slovenije i njezinih političkih elita da „papirnato“ prisvoji dio hrvatskoga nacionalnog područja ostat će trajno zabilježen kao nerealna težnja/ambicija u kronologiji tradicionalno dobrih hrvatsko-slovenskih odnosa.

Može li Slovenija dobiti u graničnom sporu četiri hrvatska naselja koje je pokušala anektirati 1994.?

Nemoguće. Bez obzira na slovenske pretenzije koja ih prisvaja na raznim e-Atlasima, Google Eartu i raznim publikacijama koje izdaju Sečovske solane ta naselja su integralni dio Republike Hrvatske. Republika Slovenija nema argumenata koji bi išli u prilog toj njezinoj težnji.

Republika Hrvatska i Republika Slovenija članice su Europske unije. Ne bi li pitanje državnih granica trebalo postati manje važno u „Europi bez granica“?

Unatoč globalizaciji i njezinim izazovima kao i trendovima raznih regionalizacija neupitan je značaj granica koje još uvijek posjeduju konfliktni potencijal. Granice su u svome današnjem obliku i značenju element suverene nacionalne države. Za nacionalnu su državu granice konstitutivne, one su najistaknutije crte samopotvrđivanja i samoosvjedočenja. Geografska je posebnost Republike Hrvatske i njezina duga granična linija na kopnu i moru. Kopnena granica duga je 2374,9 km, nepravilnog je oblika i u jednom dijelu prekinuta u kopnenom spoju s područjem Dubrovnika. Republika Hrvatska naslijedila je dvije vanjske granice SFRJ (Italija i Mađarska) te dobila četiri nove (Slovenija, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora). Iz tog razloga Republika Hrvatska i ima najviše otvorenih graničnih pitanja. Neriješena granica sa Slovenijom godinama opterećuje međunarodne odnose između dviju država. Otvorena granična pitanja između Republike Hrvatske i Republike Slovenije narušavaju bilateralne odnose i regionalnu sigurnost. Poznato nam je da politički ishodi međudržavnih odnosa mogu gradirati od suradnje do rata. Zagovornik zaštite prava Republike Slovenije u Savudrijskoj vali/Piranskom zaljevu je i britanski financijski stručnjak Keith Miles, predsjednik Društva britansko-slovenskog prijateljstva, koji je u bivšoj vladi Janeza Janše bio njegov savjetnik i član Gospodarskoga vijeća (Strateškega sveta za gospodarski razvoj). Zastupao je Sloveniju u Velikoj Britaniji pri mnogim važnim institucijama, a povremeno piše i kolumnu za slovenski dnevni list Finance. U članku pod naslovom Slovenija ima pravo vojno riješiti spor Miles je iznio svoj stav kojim podržava pravo Slovenije da oružjem ostvari svoju želju dobivanja izravnoga pristupa otvorenom moru ( Svijet, Globus, 17. 07. 2009., 18.-19.).

Neuspjeli pokušaji rješenja graničnog spora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije su: sporazum Drnovšek – Račan iz 20. srpnja 2001., susret vlada na Brijunima 10. lipnja 2005. te sporazum hrvatskog premijera Sanadera i slovenskog premijera Janše na Bledu 26. kolovoza 2007. godine. Koja je njihova štetnost za Hrvatsku?

Za Hrvatsku je bio vrlo nepovoljan pa i štetan Sporazum Drnovšek – Račan iz 2001. godine. Sporazum nije nikada ratificirao Sabor Republike Hrvatske, ali Republika Slovenija taj sporazum smatra i dalje kao osnovu zahtjeva za razgraničenje na moru i određivanje morske granice. Hrvatski i slovenski predsjednici vlada izvijestili su javnost u ljeto 2001. da je postignut sporazum između dviju država o zajedničkoj granici parafiranjem nacrta ugovora poznatog kao Sporazum Drnovšek-Račan. Parafiranje teksta znači da je nakon zajedničkog usklađivanja teksta utvrđeno i posvjedočeno da je ono što je napisano vjerodostojno i da odgovara željama pregovarača (tzv. autentifikacija teksta). Samim ovjeravanjem teksta države ne daju svoj pristanak na to da budu vezane ugovorom, stoga parafirani tekst nacrta ugovora ne proizvodi pravne učinke. U nacrtu ugovora napušteno je načelo ekvidistancije te je Sloveniji prepušteno 113,3 km² mora i podmorja u Savudrijskoj vali i izvan nje, sve do granice s Italijom. Hrvatsko-slovenska granica je po nacrtu ugovora povučena bliže hrvatskoj obali Savudrije te se na izlazu iz Savudrije granica prelama na hrvatsku stranu.
Prihvaćanjem takvog nacrta ugovora Republika Hrvatska bi se odrekla neprijeporno hrvatskoga teritorija (teritorijalnog mora) površine 46,4 km² koje bi ostalo u tzv. koridoru otvorenog mora u hrvatskom teritorijalnom moru dok bi uz granicu s Italijom ostao trokut hrvatskoga teritorijalnog mora površine 7 km² bez izravnog dodira s kopnom. Rezultat takvog sporazuma bio bi svjetski presedan jer nije poznat takav primjer u međunarodnoj praksi. Takvim nacrtom ugovora Hrvatska bi se jednostrano odrekla ukupno oko 166 km² mora i podmorja. Sporazum nije nikada potvrđen u Hrvatskom saboru. Hrvatska ga je odbila potpisati a kamoli ratificirati. Nakon intenzivnih prosvjeda hrvatske javnosti i negativnih mišljenja pravnih stručnjaka sporazum je ostao samo prijedlog bez ikakva pravnog učinka i nije stavljen na dnevni red niti parafiran u Saboru jer premijer Ivica Račan nije uspio sakupiti potpise dviju trećine saborskih zastupnika. Zato ga nije trebalo formalno ni povlačiti jer nije ni bio na snazi zbog protivljenja oporbe i dijela vladajuće koalicije radi štetnosti nacionalnim interesima.

Ima li Slovenija realnu šansu ostvariti svoj politički cilj broj 1: teritorijalni kontakt s otvorenim morem?

Nema. Sloveniju je na putu prema izravnom teritorijalnom izlazu na otvoreno more zaustavilo međunarodno pravo, a ne Hrvatska. Konvencija o pravu mora iz 1982. godine garantira zemljama bez dodira s otvorenim morem (nazvane države u nepovoljnom geografskom položaju) u koje spada i Slovenija, neškodljiv prolaz do otvorenog mora. U svijetu ima tridesetak takvih država (skoro sve zemlje Baltičkog mora) što pokazuje da takav status u praksi ne predstavlja problem. U međunarodnoj praksi, sličan geografski položaj dviju država nalazimo u slučaju Izraela i Jordana koji su Ugovorom iz 1996. razgraničili teritorijalno more primjenjujući metodu ekvidistance iako je Izrael, koji se nalazi unutar Akabskog zaljeva, ograničen prolaskom kroz teritorijalno more drugih država.
Po Konvenciji UN-a o pravu mora, koje danas obvezuje 156 država svijeta uključujući i Sloveniju, država može proglasiti teritorijalno more samo u udaljenosti 12 nautičkih milja (nm) od kopna. Udaljenost od najistaknutije slovenske kopnene granice (Rt Madona) do najbliže točke otvorenog mora iznosi 15.5 nm. Sloveniji bi trebalo odobrenje od 155 država stranaka Konvencije koje bi se trebale usuglasiti da se teritorijalno more može protezati i izvan 12 nm što je opet nedovoljno jer ta odredba Konvencije o najviše 12 milja sadrži običajno pravo koje obvezuje sve zemlje svijeta.

Zašto se rješenje graničnog spora između Hrvatske i Slovenije traži arbitražom a ne postupkom pred Međunarodnim sudom u Haagu?

Prema Konvenciji UN-a o pravu mora, države mogu za takve sporove deklaracijom odnosno izjavom pri Tajništvu UN-a unaprijed prihvatiti nadležnost bilo Međunarodnog suda u Haagu, Međunarodnog suda za pravo mora u Hamburgu ili dviju vrsta arbitraže. Države članice EU-a obvezale su se na nadležnost bilo Međunarodnog suda u Haagu bilo Međunarodnog suda za pravo mora u Hamburgu, a poneka je tom izboru dodala i arbitražu kao mogućnost. Hrvatska je u slučaju sporova na moru svojom deklaracijom pri Tajništvu UN-a u studenome 1999. izabrala nadležnost Međunarodnog suda u Haagu i Međunarodnog suda za pravo mora u Hamburgu. Slovenija je izabrala isključivo arbitražu deponirajući pri tome Deklaracije (11. listopada 2001. godine) Tajništvu UN-a. Niti jedna druga članica EU-a nije izabrala samo arbitražu za rješavanje sporova o moru, a isključila međunarodno sudsko rješavanje.

S obzirom na agresivan stav Slovenije tijekom cijelog perioda graničnog spora trebamo li biti zabrinuti na ishod odluke međunarodnog suda? Hoće li odluka arbitražnog suda biti u skladu s međunarodnim pravom ili će to biti politička odluka na koju će utjecati drugi čimbenici?

Slovenija je 2001. i izabrala samo arbitražu za rješavanje sporova o moru nadajući se pristranosti arbitražnog suda i računajući na svoj povoljniji politički položaj kao buduća članica EU (2004.). Međutim nervoza koju pokazuju slovenski političari znak je njihove loše kalkulacije jer se odluka arbitražnog suda ne donosi na osnovu naklonosti arbitra nego na temelju međunarodnog prava.
Uvjerena sam da će odluka arbitražnog suda biti u skladu s međunarodnim pravom. Arbitražni sud čine trojica izabranih arbitara: predsjednik i sudac Gilbert Guillaume, bivši predsjednik Međunarodnog suda u Haagu, sudac Bruno Simma, donedavni sudac Međunarodnog suda u Haagu, i profesor Vaughan Lowe s Pravnog fakulteta u Oxfordu. Ugledni arbitri neće sigurno donijeti odluku koja bi povrijedila međunarodno pravo te dovela u pitanje njihovu stručnost i nepovratno naškodila njihovom međunarodnom ugledu.

Slovenski ministar Erjavec izjavio je prošli tjedan da Hrvatska ima malu prednost ali da Slovenija na izlaz na otvoreno more ima povijesno pravo.

Navodno povijesno pravo stečeno prije 8. listopada 1991. godine na koje se poziva Slovenija pravno je neosnovano jer prije toga datuma, poput Hrvatske, ona nije bila suverena i samostalna država. Stoga je izjava ministra Erjavca nelogična jer je poznato da su samo države subjekti međunarodnog prava. Doista je zabluda Slovenije da joj pravo na kontakt s otvorenim morem osiguravaju Osimski sporazumi koji definiraju i morsku granicu s Italijom od kopna do otvorenog mora. Hrvatska i Slovenija su nasljednice toga sporazuma koji ne osigurava niti Sloveniji morski kontakt s otvorenim morem kao ni Hrvatskoj kopneni kontakt s Italijom.

Može li Slovenija dobiti cjelovitost Savudrijske vale/Piranskog zaljeva koju zagovara?

Moram ponoviti važnu činjenicu međunarodnog prava, prvo načela prava mora je da kopno dominira morem što znači da je kopno ono koje daje obalnoj državi pravo na morske vode koje oplakuju njezine obale. Po odredbi običajnog i ugovornog prava svaka obalna država ima pravo na teritorijalno more, stoga i Hrvatska kao obalna država Savudrijske vale/Piranskog zaljeva ima pravo na teritorijalno more u samom zaljevu. Međunarodno običajno pravo ne podržava zahtjev za isključivom suverenošću jedne države nad zaljevom na čijim je obalama više država, a analiza međunarodne prakse ne otkriva niti jedan takav slučaj. Time je zahtjev Slovenije za cjelovitošću Savudrijske vale/Piranskog zaljeva u suprotnosti s pravilima međunarodnog prava. Smisao načela uti possidetis jest pretvaranje bivših republičkih, administrativnih granica u državne granice, stoga da bi se to načelo moglo primijeniti na konkretan slučaj, morala bi u trenutku stjecanja nezavisnosti postojati takva administrativna granica koja bi se tada pretvorila u državnu. No Slovenija u uvodu Memoranduma o Piranskom zaljevu navodi da njezina granica na moru s Republikom Hrvatskom, u okviru pravnog poretka SFRJ, nikada nije bila određena i da je potrebno granicu na moru tek odrediti.
Primjenjivost načela “uti possidetis” bilo bi umjesno kad obje države ne bi tvrdile da granica u Piranskom zaljevu nije postojala. Ako granica nije postojala, onda je dokazivanje vršenja faktičke vlasti radi primjene načela uti possidetis, koje je time neprimjenjivo, samim time nepotrebno. Kako obje države imaju čvrste dokaze da su vršile faktičnu vlast u zaljevu, tada načelo uti possidetis osporava slovenski zahtjev za suverenošću nad cijelim Piranskim zaljevom. Memorandum se temelji na pogrešnom tumačenju načela uti possidetis koje je izvan okvira određenih međunarodnim pravom. Premda Hrvatska i Slovenija tvrde da republičke granice nisu bile određene, postoje pokazatelji da su se točno znali dosezi vlasti svake od republika na moru. To se odnosi na granicu pomorskih sektora Uprave za notranje zadeve (UNZ) Koper i Općinskog sekretarijata unutrašnjih poslova (OSUP) Buje koja je išla crtom sredine od ušća rijeke Dragonje do dodirne točke na granici bivše SFRJ i Italije.

Koliko je točna tvrdnja Slovenije da je sama obnašala jurisdikciju u Savudrijskoj vali/Piranskom zaljevu?

Hrvatska je i u bivšoj državi izvršavala svoje državne ovlasti na svojoj polovici Piranskog zaljeva što znači da su crtu sredine kao funkciju granične crte suglasno prihvaćale i Hrvatska i Slovenija. To potvrđuje slučaj od 8. lipnja 1988. kada su prilikom zajedničke patrole Jugoslavenska ratna mornarica i slovenski patrolni čamac M-44 zatekli u krivolovu talijanski brod „Pantera Prima“ zapadno od crte sredine Piranskog zaljeva, u hrvatskim teritorijalnim vodama, o čemu postoji i videozapis, i priveli ga u policijsku postaju u Umagu. O poštivanju crte sredine svjedoči i činjenica da je 8. ožujka 1973. godine u slučaju nasukanog talijanskog tankera Nono Ugo u sportskoj luci Alberi, s hrvatske strane zaljeva, čitavu intervenciju odsukivanja vodila Lučka kapetanija Pula. U Godišnjaku pomorstva 1964-1967. koji je izdalo Udruženje pomorskog brodarstva Jugoslavije – Beograd, a tiskao Republički zavod za statistiku Zagreb, u poglavlju II. Teritorijalna nadležnost organa uprave nadležnih za poslove sigurnosti plovidbe na moru pod područja pojedinih lučkih kapetanija i njihovih ispostava po SR na str. 27. pod:
– „d) SR Slovenija
– Teritorijalna nadležnost Lučke kapetanije-Koper kao samostalnog organa republičke uprave prostire se na području obale i određenog dijela obalnog mora Jugoslavije, kao i određenog dijela epikontinentalnog pojasa Jugoslavije, koji se nalaze unutar granica SR Slovenije tj. od dužine granice kod Lazareta u Jernejskom zaljevu do sredine ušća rijeke Dragonje.“ Lučka kapetanija Koper dijeli se na dvije ispostave: a) Ispostavu kapetanije u Izoli i b) Ispostavu kapetanije u Piranu.
– „Ispostava kapetanije u Piranu prostire se od Rta Ronko do sredine ušća rijeke Dragonje.“

Kakvo je to načelo pravičnosti na koju se Slovenija poziva u svojim zahtjevima?

Republika Slovenija se kontinuirano poziva na načelo pravičnosti dok je u pravnom smislu riječ o školskom primjeru promašene pasivne legitimacije. Jedan od jamaca stabilnosti međunarodnog poretka jest odlučivanje Međunarodnog suda koji sporove o razgraničenju među državama provodi na temelju prava koje u sebi uključuje i pravičnost. Načelo pravičnosti podrazumijeva pravilnu primjenu prava i treba ga razlikovati od ex aeque et bono, pravičnosti koja se nalazi izvan prava i čija je primjena dopuštena u međunarodnom pravu samo u slučajevima kada postoji sporazum stranaka (članak 38. st. 2 Statuta Međunarodnog suda). U slučaju graničnog spora između Hrvatske i Slovenije ne postoji sporazum stranaka. Pravičnost konačnog rezultata provjerava se testom proporcionalnosti koji izračunava je li omjer dodijeljenih morskih prostora svakoj državi proporcionalan omjeru dužina njezinih obala.

Možemo li se mi odreći našeg teritorijalnog mora u korist Slovenije?

Ne. Teritorijalno more je pripadnost državnog područja i u tom smislu ono se ne može samostalno steći ni posebno ustupiti drugoj državi. Obalna država ne može se uzdržati od vršenja vlasti na tom području jer osim prava ona tu ima i dužnosti. Ako bilo koji subjekt međunarodnoga prava jednoj obalnoj državi poriče pravo koje joj pripada temeljem čl. 2. Konvencije 82 u pojasu mora pred njezinom obalom, tada se time suprotstavlja pozitivnom međunarodnom pravu. Takav stav je delikt međunarodnog prava jer nije poznat slučaj da su dvije države derogirale najstariju normu prava mora koja se poštivala kao norma općeg običajnog međunarodnog prava. Izložene činjenice pokazuju da su Ugovori koji su suprotni imperativnoj normi općega međunarodnog prava (jus cogens) ništetni i te norme subjekti međunarodnog prava (države) ne mogu mijenjati svojim sporazumima bez obzira jesu li ili nisu stranke Konvencije 82.

Što je važno znati glede slovenskog zahtjeva za teritorijalnim izlazom na otvoreno more?

Kao najjači argument u slovenskim zahtjevima kontinuirano se ponavlja mantra – izlaz na otvoreno more. Time bi Slovenija napokon izašla u središnji dio Jadrana koji ima status otvorenog mora i ne bi više trebala omraženi prelazak preko hrvatskih teritorijalnih voda. Slovenske muke i poniženje bili bi napokon gotovi kada bi taj scenarij bio istinit, a što nije. Podatak koji ne zna većina hrvatske javnosti, ali je zato s njim dobro upoznata slovenska, objašnjava nam shema odvojene plovidbe Palagruža koja jasno prikazuje da se na tom području teritorijalne vode Hrvatske i Italije skoro dodiruju, stoga se sav promet u oba smjera odvija kroz hrvatske teritorijalne vode.

Zašto je onda Sloveniji toliko važan teritorijalni izlaz u otvoreno more kada kod Palagruže mora opet ploviti našim teritorijalnim morem?

Odgovor se nameće sam. Nije to u pitanju ni načelo pravednosti ni posebne okolnosti, ni ribolovna zona ni izlaz na otvoreno more. Sadašnje istraživanje podmorja, kao i prijašnje (američko) pokazuje da je sjeverni Jadran bogat nalazištima plina. Jasno je onda stajalište Slovenije kada tvrdi da joj je teritorijalni izlaz u otvoreno more primarni nacionalni interes preko kojeg bi kroz razna relevantna morska područja stupila u posjed bogatom podmorju.

Koje činjenice će uzeti u obzir arbitražni sud prilikom donošenja odluke o zajedničkoj granici?

Pravno i politički važna je odredba da je postupak pred Arbitražnim sudom proces iznošenja argumenata i dokaza obiju strana o tome gdje je bila nekadašnja međurepublička granica između Slovenije i Hrvatske 25. lipnja 1991. godine kada su obje proglasile neovisnost. Bitna odredba sadržana je u članku 5 arbitražnog sporazuma da „niti jednom dokumentu ni postupku poduzetom jednostrano od bilo koje strane nakon 25. lipnja 1991. neće biti pridan pravni značaj pri izvršenju zadaća Arbitražnog suda niti će obvezivati bilo koju stranu u sporu, te ni na koji način ne može prejudicirati odluku.“ Pravorijek arbitražnog suda u hrvatsko-slovenskom graničnom sporu ne treba očekivati prije konca 2014. ili početka 2015. godine. Bez obzira na navode Slovenije da arbitražni sud mora odrediti dodir Slovenije s otvorenim morem te da bi suprotna odluka bila nevažeća prema arbitražnom sporazumu, odluka arbitrarnog suda biti će obvezujuća za obje strane u sporu, i Hrvatsku i Sloveniju. Nedvojbeno je stoga da će je obje države morati prihvatiti i primjeniti.

Kakvu odluku arbitražnog suda po pitanju kopnenog i morskog razgraničenja u Savudrijskoj vali/Piranskom zaljevu možemo očekivati?

Očekujem da odluka bude u skladu s međunarodnim pravom a u tom slučaju Republika Hrvatska nema razloga za zabrinutost zbog mogućeg gubitka nacionalnog teritorija.

Koliko je Hrvatska kriva za svoj loš pregovarački položaj u graničnom sporu? Rezultat je to nesretnih okolnosti i propusta, neuspješnosti naše diplomacije ili političke trgovine? Kakva je pozicija Hrvatske a kakva Slovenije u očekivanju odluke arbitražnog suda?

Od ostvarenja suvremene hrvatske države 1991. godine hrvatska vanjska politika nije pokazala konstantu nastojanja i borbe za zaštitu svojih interesa prema slovenskim teritorijalnim pretenzijama te je neosporna njezina uloga u stvaranju slabijeg pregovaračkog položaja Republike Hrvatske u postupku razgraničenja između dviju država. Dobar dio vanjske politike Republike Hrvatske glede odnosa sa Republikom Slovenijom sastojao se samo u reakcijama odgovora na slovenske poteze. Konstantna miroljubivosti i suradnje među državama zasjenila je ravnotežu snaga i dopustila oblik dominacije Republike Slovenije prvenstveno uvjetovan međuzavisnošću hrvatske unutrašnje i vanjske politike. Hrvatska u prošlosti nije posjedovala vanjskopolitički i međunarodni subjektivitet a protuhrvatski režimi posebno su se brinuli da Hrvati budu u što je većoj mjeri udaljeni od dodira s vanjskom politikom i mogućnosti stvaranja iskustva i tradicije. Stoga je u delikatnom zadatku vanjske politike Republike Hrvatske potrebna prava mjera državnog egoizma u zaštiti svojih interesa – poštujući misao Winstona Churchilla- Ne postoje naši stalni prijatelji i naši stalni neprijatelji, postoje samo naši stalni interesi.
Slovenske vlasti su problematici odnosa granice s Hrvatskom posvećivale veliku pozornost stavljajući je u fokus političkih pitanja. Hrvatska je javnost i politika od 1991. godine bila prvenstveno zaokupljena pobunom Srba i agresijom na Republiku Hrvatsku te Domovinskim ratom zbog čega se otvorenim pitanjima sa Slovenijom nije pridavala velika pozornost. Obrana od agresora i oslobođenje privremeno okupiranih područja bilo je najvažnije hrvatsko pitanje, pitanje opstanka hrvatske države. Uz to držim kako je određena pasivnost hrvatske Vlade u otvorenim pitanjima sa Slovenijom bila dijelom i zato jer je Hrvatska sa Slovenijom imala tradicionalno dobre odnose. Slovenski političari pitanje granica u Istri već skoro dva desetljeća iskorištavaju za vlastitu promidžbu ističući (političku) važnost često ponavljanih zahtjeva. Kako nije bilo ozbiljnog odziva hrvatske javnosti i politike, slovenska ih je javnost prihvatila kao realne i ostvarive u političkom natjecanju tko će tražiti i dobiti više u odnosima s Hrvatskom. Stvarajući sporna područja po sinkroniziranom planu djelovanja, Slovenija je potenciranje problema medijskom eksploatacijom podizala na diplomatsku razinu povećavajući političke tenzije, šireći granični spor sve više i na druge kopnene točke. Tim je procesima Slovenija ojačala svoju pregovaračku poziciju prema Hrvatskoj. Postavlja se pitanje kako će slovenski političari objasniti svojoj javnosti da je u hrvatsko-slovenskom sporu teritorijalni izlaz Slovenije na otvoreno more bio samo predmet političke kampanje koje su slovenske političke stranke koristile u svrhu mobilizacije biračkog tijela, što je u politici i legitimno. Sve do momenta kada ostane samo neizbježna istina.

Izvor: blog.vecernji.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save