BANKROT STIŽE POČETKOM 2016.
Hrvatska neće imati za mirovine i servisiranje inozemnog duga Nedjelovanje DORH-a i korupcija u pravosuđu – što znači zaštita bogaćenja na kriminalan način, učinilo je od države Hrvatske azil za domaće i inozemne krim lobije.
Hrvatska danas ima 280 multimilijunaša (svaki ima preko 30 milijuna dolara!) – više nego i jedna tranzicijska država. Svega 5% ili 6% tih multimilijunaša donijeli su svoj novac u Hrvatsku zarađen u inozemstvu.
Svi ostali opljačkali su Domovinu. Nekažnjeno! Imamo i nekoliko tisuća „običnih” milijunaša koji su također pljačkali uz blagoslov DORH-a. U Remetincu su samo 2 (slovima; dvoje), Sanader i Merzelica.
U dva i po desetljeća opljačkani su svi resursi države i stanovništvo je osiromašeno do granice egzistencije – tako da je trajanje Republike Hrvatske kao neovisne i slobodne države limitirano – najduže do početka 2016. godine. Po relevantnim podacima zapadne diplomacije i po ekonomskim performansama, Hrvatska 2016. više neće biti kadra servisirati svoj vanjski dug. Slijedi bankrot i Hrvatska dolazi pod prinudnu bruxellesku upravu Europske Unije koja donosi vrlo bolne i teške rezove građanima. Ali ne i eliti s debelim inozemnim bankovnim računima!
Gornjih nekoliko redova, ružnih i za sve nas obične građane, tragičnih – nisu spin, bajka ili trač u kafiću. To su činjenice, fakti i naša žalosna stvarnost – temeljeni na matematici, na osnovne četiri računske operacije. Pogledajmo naše skromne prihode i enormne rashode – eskalirajuće milijardske dugove i troškove političkih parazita u zlatnim foteljama. Uz takve parametre teško možemo izbjeći ropstvo i nestanak opstojnosti države Hrvatske stvorene u krvi hrvatskih branitelja. Dovoljno je pročitati donji tekst o hrvatskoj političkoj svakodnevici; o stranačkih igrama umjesto vođenja države, i o pregolemom broju parazita u hrvatskoj vlasti.
BARTOLOMEJSKA NOĆ
Predsjedništvo SDP-a sastalo se u srijedu 2. srpnja 2014. Široke radničke mase i svekoliki ostali puk s nestrpljenjem očekivao je rušenje i egzekuciju najomraženijeg hrvatskog lidera, Zorana Milanovića Zokija. Prisjetili smo se dokumentarnih filmova i scena kad se ruše grandiozne brončane ili betonske statue velikog Lenjina, prevelikog Staljina ili nekog banana diktatora. Ti bivši moćnici padali su uz tresak s postolja i raspukli se kao veliki mjehuri sapunice.
No, očekivana „Bartolomejska noć” u Zagrebu 2014. dogodila se uz tipično, jalovo partijsko – ništa! Tresla se brda, rodio se miš! Zoki je ostao na postolju s visoko podignutom šakom. Drugovi su uvukli rogove, ponizno spustili glave na koljena i ponovno se poklonili omraženom vođi. Sve u cilju boljitka Hrvatske – za održanje ministarskih i inih zlatnih fotelja. Je li veliki Zoki ponovio prijetnju, ucjenu, kojom je uspio dobiti tijesnu većinu za izbacivanje Linića iz stranke? On je na onoj burnoj sjednici Glavnog odbora jasno zaprijetio; – ako ne budu poslušni – on će rasturiti Vladu. Mnoštvo partijskih aparatćika, naviklih da ništa ne rade, izgubilo bi kraljevska namjesništva, nebeske plaćetine i primanja po raznim nadzornim odborima, povjerenstvima, agencijama, konzorcijima, vijećima… Sve bi se raspalo i izrotiralo. „Tko bi gori, eto je doli, a tko doli, gori ustaje” – reče Ivan Gundulić davne 1589. godine. Ne daj, Bože! Došli bi oni drugi; žuti, zeleni, crni (po Tuđmanu!) i pobrali vrhnje (fotelje).
Pobunjeni riječki i ostali „reformirani” komunisti prikočili su, stavili mjenjač u rikverc – i okrenuli leđa svojim novim potencijalnim liderima stranke; Komadini, Piculi, Mršiću, Bernardiću… Linićevi partneri koji su dijelili s njim deal u kriminalnim predstečajnim nagodbama i milijunskim oprostima poreza, morat će pričekati jesen, zimu ili 2015. za novi pokušaj udara na Zokija. S obzirom na to da im znamo kapacitete i prodornost, moguće je da to bude i 2020. godina. Ili kasnije?! U tada bivšoj neovisnoj i slobodnoj Hrvatskoj.
Sjednica Predsjedništva SDP-a 2. srpnja 2014. završila je bez i jedne, jedine riječi o problemima države, o skorom prijetećem bankrotu, o nezaposlenosti i bijedi svekolikog hrvatskog puka. Oni su igrali svoju retardiranu stranačku igru.
PRESKUPA DRŽAVA
Što reći, najbolje je poslušati nekada velikog lidera, Ivu Sanadera. On reče: „Mi smo u banani!” I zaista, i on i mi smo u banani! Razlika ipak postoji, Ivo ima dobru prehranu u Remetincu (pišem iz iskustva!) – a mnogi Hrvati služe se menijem iz kontejnera. No, pogledajmo što nas čeka ukoliko se ipak dogodi revolucija u stranci i veliki se Zoki „posklizne” sa svoga nedodirljivog postolja. Po njegovom obećanju, Vlada se raspada i slijede izvanredni izbori s jasnom pobjedom HDZ-a.
Za Hrvatsku isto ili još gore! Imat ćemo još jednog „Sanadera” u obliku crnog Kara-Marka! HDZ je doktor znanosti za pljačku i navlačenje crnih fondova! Za građane je svejedno hoće li novi vožd SDP-a biti lijeni i dosadni Zlatko Komadina, anemični Picula ili totalno neučinkoviti Bernardić, kojeg pamtimo po najglupljoj rečenici u Hrvata: „Neka institucije rade svoj posao!” To je izrekao na jednoj TV emisiji o čišćenju snijega u Zagrebu, „mrtav hladan”, s rukama u džepovima. Umjesto da uzme lopatu za snijeg u ruke!
Šestogodišnja recesija nastavlja se u nedogled za razliku od svih ostalih zemalja. Tonemo, ali mnogi kritiziraju one koji „pljuju” po vlasti koja ne zaslužuje ni toliko – da je pljujemo! Bilo bi bolje da se ti „mnogi” osvijeste i pogledaju što su dvije vodeće stranke, prepune političkih parazita, učinile od ove države. Te tisuće parazita uhljebljene su u glomaznu državnu upravu, u 21 nepotrebnu županiju, u 127 gradova (previše) i u 429 općina (više nego previše). 21 nepotrebna županija jedino postoji da transferira sredstva u te 566 paradržave. Naime, svaka od tih lokalnih jedinica mogla bi funkcionirati kao samostalna država. Ima svoje granice, kompletnu upravu (glupi izraz; samouprava!), gradonačelnika ili načelnika, zamjenike, tajnice, brdo administracije, komunalne službe, plaćene vijećnike, povjerenstva, odbore, respektabilan vozni park… Nedostaje samo vojska, ali i to se da riješiti „outsourcingom”. Gradonačelnik ili načelnik općine može unajmiti, na primjer – jednu postrojbu iz francuske ili španjolske Legije stranaca.
Gomila, pregolema gomila lokalnih šerifa koji vladaju s gomilama svojih satelita – nepotrebno ždere naš zajednički kruh! Rotirajuća organizacija SDPHDZ smješta u 21 županiju i 566 hrvatskih državica svoje podobnike na rukovodeća i ina mjesta. Svaki novi mandat donosi veći broj lokalnih parazita, jer se stari ne otpuštaju, a „pritječu” novi. U nedogled! Ustav RH dozvoljava 100 zastupnika u Hrvatskom saboru. Mi imamo 151! Tu su u istom broju i zamjenici koji su uglavnom i članovi više saborskih odbora. Bilo bi bolje da ti nepotrebni, prekobrojni zastupnici i zamjenici (102!) kupe jesensko lišće po parkovima. Bilo bi korisnije! Za malu Hrvatsku imamo i previše ministarstava i previše glamuroznih limuzina.
MOGUĆI IZLAZ
Ropstvo i nestanak opstojnosti Hrvatske teško je izbjeći, ali nije nemoguće. Imamo jako malo vremena za reforme. No, prije svih reforma treba te stotine federalnih državica ujediniti u pet ili šest jedinica države Hrvatske. Tisuće državnih, županijskih, gradskih i općinskih političkih parazita treba prekvalificirati i zaposliti ih u gospodarstvu da rade nešto korisno. A zatim reforme, reforme i samo korjenite reforme! To nas jedino može izvući no, svima je jasno da nikakva reforma ne može izaći iz radionica SDP-a ili HDZ-a. Nije samo jalovost i nesposobnost u pitanju. Previše im je dobro, previše su dobro „ufoteljeni” da bi nešto reformirali ili mijenjali.
U srpskoj agresiji na Vukovar uništili smo, zarobili ili spalili preko 250 srpskih tenkova i oklopnih kola JNA. Danas Hrvatska ima novog, surovog neprijatelja – glad i bijedu! Izbori, izvanredni izbori, prosvjedi, peticije, molbe, žalbe, požurnice… – neće koristiti. Lukavi udbaški marketing vladajućih, temeljen na tradicijama i iskustvima Oktobarske revolucije, NKVD-ea i Titovih tajnih služba, odolijeva svim demokratskim pokušajima stvaranja života primjerenog čovjeku 21. stoljeća.
Vukovar je pao – ali smo ga oslobodili. Danas Hrvatska bespomoćno propada – i moramo je osloboditi. Moramo se okrenuti iskustvima iz Domovinskog rata – spaliti zlatne fotelje na Gornjem gradu, u županijama, gradovima, općinama… – i u kompletnoj upravi postaviti skromne, drvene klupe. I druge ljude! Samo tako možemo izbjeći bruxelleski bič.
Anno Domini MMXIV./ XLVIII.
Saša Radović/Tjedno.hr
