H. Hitrec: U sjećanje na Rikarda Gumzeja
Da je umro Rikard Gumzej, saznao samo u nedjelju popodne. U Dnevniku HTV-a te večeri vijesti nije bilo, tek Pupovčev i Mesićev drski skup u Srbu gdje se slavio srpski pokolj Hrvata svršetkom srpnja 1941.
Zagrebački dečko Rikard (Josip) Gumzej na svoj se način probijao u životu i dobro se nosio s režimom koji je rečeni pokolj slavio kao dan ustanka u Hrvatskoj. Nadareni kreator nije se bavio politikom jer nije ni mogao a da ne završi onkraj bravarove brave, nije pretjerano otkrivao svoje hrvatstvo, nego se u mladim danima bacio u privatni posao, što je već po sebi bio sumnjiv potez, zazoran komunističkim vlastima. No, Rikard je iskoristio drugu polovicu šezdesetih koja je donijela stanovitu liberalizaciju, pa je svršetkom toga desetljeća otvorio butik. Nije putovao u Italiju i iz nje švercao modne novitete, nego je vremenu usprkos stvarao modu za žene i djevojke, doista hrvatsku modu, prepoznatljive haljine sa stiliziranim narodnim motivima – a po svemu drugome posve suvremene i urbane, vrlo lijepe i ukusne. Bio je to šok za tadanju socijalističku konfekciju, bilo je i otpora ali su ga relativizirale drugarice čuvara revolucije koje su kupovale kod Rikarda, kao i tada vrlo popularne osobe iz svijeta filma, kazališta i estrade.
Što se s Rikardom – koji je bio dio modne i mondene elite a ni biranja raznih kraljica ljepote nisu mogla bez njega – događalo u sljedećim desetljećima, ne znam točno. Nisam ga tada, uostalom, dobro poznavao, no čini se da su one ruže na njegovim posavskim motivima ponešto uvenule u novo olovno doba koje je slijedilo.
Dani u Baraci
Gdje smo se dobro upoznali i dobro surađivali? U čuvenoj Baraci na Savskoj cesti, koja i danas odolijeva vremenu. Na stanovit način, Gumzej je u Baraci bio moj šef. Da. Ja sam tada radio kao kazališni ravnatelj i posao mi nije dopuštao sjediti u uredu HDZ-a, ali sam promptno pisao tekstove za tek rođenu Hrvatsku demokratsku zajednicu. U Baraku, koja je doista bila (i jest) ofucana baraka ispod željezničke pruge, ulazilo se kroz ofucana vrata u relativno dug ofucani hodnik. Gumzej je sjedio u prvoj rupi desno i smišljao slogane, a kada je trebalo nešto više promidžbenoga teksta i uopće vještine pisanja – uskakao sam ja i bila je to vrlo dobra suradnja, bez velikih riječi, bez sukoba, u poluilegalnim uvjetima i s glavom (i nadalje) na panju.
Tuđmanova soba bila je kojih pet metara dalje, ulijevo(!), nešto veća od ostalih i s tako nemogućim tepihom da me je posve dekoncentrirao. Osim toga, imao sam primjedbe glede položaja i barake i Tuđmanove sobe jer se s nekog vlaka lako mogla dokotrljati kakva bučna naprava ili slično. Tuđman je samo odmahivao rukom, jer za bolji položaj tada nismo imali novaca. Rikarda Gumzeja je cijenio i kao modnog kreatora i kao kreatora dosjetljivih promidžbenih poruka, a to se prijateljstvo nastavilo i poslije – preko sjedišta HDZ-a u vili iznad Gubčeve zvijezde pa do Tuđmanova ulaska u Banske dvore gdje je do raketiranja bio Ured predsjednika. Premda je kreirao i muška odijela (pa i odore), Rikard je nosio “ancuge” koji su mu uvijek bili nešto pretijesni, što sam tumačio onom starom uzrečicom da postolar uvijek nosi loše cipele. Vrlo pristojan na starinski, agramerski način, plavook i plavokos, na prvi pogled čak i sramežljiv, Rikard Gumzej bio je čvrsto i sposobno biće, vrlo hrabar čovjek iz samoga temelja pokreta koji će dovesti do stvaranja samostalne hrvatske države.
Viđao sam ga zadnjih godina u Ilici. Naglo je stario, sve teže se kretao. I djevojke koje su nosile njegove cvjetne kreacije sada su bake ili su pred njim otišle na drugi svijet. Doviđenja, dragi Rikarde.
Hrvoje Hitrec/hkv.hr
