NOVA SRAMOTNA IZDAJA HRVATSKIH INTERESA: “Zapadni Balkan” u Dubrovniku!
DOK MI PROGLEDAMO SVE ĆE UNIŠTITI!!
Što “Zapadni Balkan” radi u hrvatskome Dubrovniku?
Što to nudi aktualni hrvatski državni vrh – gostima dubrovačkoga summita? Bolje rečeno – čije je to što nudi i ima li punomoć za to?
Svaka vlast koja počiva na manjinskome idejnome i političkome poretku, nastojeći očuvati trajnu društvenu dominaciju, koristi ili otvorenu prisilu, ili zakonske i proceduralne modele za vlastiti opstanak. Pri tome je nužno redovito, kada se potroši jedan model, promovirati različite alternative, stvoriti privid široke demokratske ponude, formalno drugačije, s neistrošenim ljudima, ali sadržajno posve iste, koje društvu kojim upravljaju garantiraju jedino – zaostajanje. Uz to, nužnost je problematične vlastite interese i ciljeve imperativno zaogrnuti višim ciljevima i vrednotama, pri čemu se takva vlast nužno oslanja na izvanjske centre moći, dok im ima što ponuditi. Što to nudi aktualni hrvatski državni vrh – gostima dubrovačkoga summita? Bolje rečeno – čije je to što nudi i ima li punomoć za to?
Prije tri godine predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović uputio je pismo čelnim ljudima EU pozivajući ih u Dubrovnik, gdje se trebala održati jedna od velikih pomirbenih ceremonija zemalja i naroda regije, pod sjenama Josipovića i Tadića, a povodom otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara. Glavni događaj je bio nastup Beogradske filharmonije.
U pismu je Predsjednik tada napisao da je Dubrovnik najpoznatije središte «jugoslavenske kulture».
Ovog tjedna se u Dubrovniku održavao forum koji svjetluca pod nazivom – «Zapadnoga Balkana». Domaćin je u ime hrvatske države Ivo Josipović uz pomoć Vesne Pusić, ministrice vanjskih poslova te predsjednika Vlade, Zorana Milanovića.
Samo je četrnaest godina prošlo od famoznoga skupa u Zagrebu lidera zemalja tadašnje EU koji je sazvan pod imenom «zemlje Jugoistočne Europe», a bio je prvi korak potpore famozne međunarodne zajednice – procesu detuđmanizacje Hrvatske koju su poveli Stipe Mesić i Ivica Račan uz presudnu nacionalnu legitimaciju Dražena Budiše.
Zašto se tada skup krio ispod naziva «Jugoistočna Europa», a danas se ne skriva naziv «Zapadni Balkan» koji je i simbolički i sadržajno bio i ostao temelj naziva nove-stare geostrateške redefinicije ovoga prostora sa kolonijalnom sudbinom Hrvatske i njenoga naroda?
U međuvremenu se puno toga dogodilo.
Detuđmanizacija, javni eufemizam i propagandni poklič vladajućega poretka u Hrvatskoj koji je u svojoj biti zapravo samo otvorena dekonstrukcija suvremene hrvatske Države i samih temelja hrvatske državnosti, na političkoj, medijskoj, ali i kulturnoj sceni gotovo je u potpunosti dovršena.
Zato se danas ne mora govoriti o zemljama Jugoistočne Europe, već o – Zapadnome Balkanu.
Ako samo površno pogledamo temeljne odrednice hrvatske državne politike nakon 2000. godine, nakon javne promocije »detuđmanizacije Hrvatske», posve je vidljivo sljedeće:
…….
1. Hrvatske političke elite su pokušavajući pod svaku cijenu naći novi, moćniji i naciji prihvatljviji kišobran od izgubljenoga i kompromitiranoga Beograda, za svoje dugoročno vladanje i samoodržanje, deset godina vodile pregovore za ulazak u EU, nešto manje za ulazak u NATO. Uspjeli su i jedno i drugo, iako to po svemu vidljivome nisu bili pregovori, nisu bili ni razgovori, već nevjerojatna i vrlo konzistentna serija diktata, koje su hrvatski «pregovarači» pokorno prihvaćali, vežući svoje nacionalne legitimacije preko orkestra kontroliranih medija – za uspješno završavanje tih «pregovora». I počesto bukvalno trgujući nacionalnim interesima za isključivo svoje vlastite probitke. Primjer bivšega ministra Ivana Šimonovića, a vidjet ćemo razvoj karijera Vesne Pusić i Ive Josipovića.
2. Serijom zakona i zakonskih akata, posve ojačanih nezakonitim postupcima prije svih bivšega predsjednika Mesića, koji su naknadno legalizirani, uz prešutni ili otvoreni blagoslov, prvo vlade Ivice Račana, povijesno dokazanoga kolaboranta koji je na nevjerojatnoj naivnosti Dražena Budiše, promoviran u «demokratsku» nacionalnu vrijednost, a zatim vlade Ive Sanadera, običnoga tehnokrata nezajažljivih osobnih ambicija, hrvatska je država, kao prvo, izručila međunarodnoj zajednici svoje ključne temelje na verifikaciju, pri čemu mislim na operaciju Oluja i sve oslobodilačke akcije u Domovinskome ratu, a drugo, u stalnoj defanzivi i pod stalnim ucjenama na «putu» prema integracijama, radila unutarnjopolitičke ustupke klasičnoj petoj koloni, koju su predstavljali i danas predstavljaju pobunjeni i abolirani Srbi u Hrvatskoj, sa sjajno strukuriranim i posloženim potpuno nedirnutim poretkom tehnokracije i javne uprave nasljeđenih iz komunističkoga poretka.
3. Uspostavljena je potpuna dominacija u medijskome prostoru, pri čemu mislim prije svega na HTV u elektronskim medijima, uz koncesije notornome RTL-u i koliko toliko objektivnoj i profesionalno prihvatljivoj Novoj TV bar u informativnome programu, zatim na području tiskanih medija grupaciji Ninoslava Pavića i njegovim njemačkim socijalističko-globalističkim partnerima, pri čemu nikako ne smijemo zaboraviti ogromnu oglašivačku i dirstribucijsku moć perjanica novoga ekonomskoga poretka, prije svih Agrokora Ivice Todorića, koji je preuzeo dominantnu kontrolu nad distribucijom tiskovina.
4. Razbijena je još iz vremena trajanja rata, suptilnim utjecajima i odgovarajućim medjskim kampanjama braniteljska populacija i nacionalna kohezija koja je objedinjavala jedinu relevantnu snagu koja se mogla suprotstaviti stvaranju novoga – staroga poretka. Formirano je tisuće udruga ratnih veterana, branitelja, dragovoljaca i kako se sve ne zovu te skupine ljudi, prije svega sa namjerom razbijanja njihovoga jedinstva čiji se nacionalni potencijal mogao vidjeti prilikom dočeka hrvatskih generala iz Haaga, ali i zbog lakšeg kontroliranja jednog povećega broja lidera tih grupacija, kojima je aktualna nomenklatura davala mrvice sa svojih stolova, za njihovu javnu, prešutnu ili statusnu potporu, odnosno za kupovanje nacionalne i domoljubne neupitnosti novih lidera nacionalnoga poretka i moći. To otprilike danas radi aktualna vlada preko neupitne ratne prošlosti Ante Kotromanovića, kao i opozicija preko iste takve prošlosti generala Damira Krstičevića, ranije Đakića i stotina takvih.
5. Kompletno hrvatsko gospodarstvo je nakon pretvorbe, koja nije značila nikakvu strukturnu niti sadržajnu promjenu, već renominaciju pozivnoga vlasništva nad imovinom koja je do 1990. godine nosila naziv – društvena, narodski rečeno – prelijevanja iz šupljega u prazno pod kontrolom i na sisi proračuna, koncentrirano je oko državnih fondova i financiranja snažnih bankarskih grupacja, koje su od prvoga dana suvremene Hrvatske zapravo vodili i posve suvereno odlučivali o njima, bivši visoki tenhnokrati propaloga komunističkoga poretka.
Je li to bila Tuđmanova pogreška?
Nije.
Jednostavno, nitko tada nije mogao ni pokušati stvarati suverenu državu bez toga poretka, bez ešalona tih ljudi, naprosto zato što – drugih nije bilo, a to je bila prva najstrašnija istina o naslijeđu komunističkog sustava.
Koliko se god velika opasnost krila iza njihovih profila i njihove prošlosti, njihove umreženosti, i posve očekivanoga nagona za samoodržanjem jednog elitnoga sustava moći, jednostavno se morao prihvatiti taj rizik, jer nije bilo dovoljno imati samo snažan nacionalni odnos prema nacionalnoj samostalnosti – netko je trebao znati upravljati resursima. Što god mislili o Gregoriću, Mateši, Valentiću, Manoliću prije toga, zatim Škrebu, Špremu, Škegri, bez njihovoga znanja, utjecaja i realne, kako tuzemne moći tako i međunarodnih veza, nije se moglo – obraniti Hrvatsku. A to je nevidljiva posljedica srpske agresije.
Oni nikada nisu besplatno radili, nisu ni za komunistički poredak, nisu ni za demokratsku Hrvatsku, a još manje za «narod».
6. Posve je jasno da komunistički poredak, zbog svoje prvenstveno ideološke selekcije kadrova, zbog potpune dominacije odanosti i poslušnosti aktualnoj vlasti i vrhunskoj politici nije omogućio razvoj neovisne menadžerske i upravljačke strukture, niti u jednoj oblasti društvenoga života. Eventualno su se takvi prodori mogli dogoditi u području znanosti i na sveučilištima, prvenstveno tzv. prirodnih znanosti, jer se na njima nisu znanstvenici ni programski ni sadržajno, bavili smislom vladajućega režima niti društvenim odnosima. Komunistički, ali i svaki totalitarni poredak nikada nije onemogućavao van svojih realnih ograničenja, takve znanosti, jer su bile nužna legitimacija, a bezopasne za političke ideje.
7. Istovremeno je zadržana potpuna kontrola nad sveučilišnim programima i studijima tzv. humanističkoga usmjerenja, gdje je bio prirodni rezervoaor stvaranja i razvoja novih elita totalitarnoga društvenoga poretka, koja je ostala doslovno nedirnuta do današnjih dana, prije svega u snažnoj kadrovskoj i upravnoj strukturi, te uz integraciju s kontroliranim glavnim medijima, ali i u najvažnjijm kulturnim i umjetničkim institucijama, nastavila štititi postojeći, manjinski vladajući poredak svim raspoloživim sredstvima, prije svega zalažući svoje «znanstvene» reference kao obrazloženje i opravdanje – svakog političkoga postupka vladajućih, pogotovo u današnjemu trenutku. Zanimljivost te nove-stare simbioze jeste da su i nositelji, prije svega veleposlanstva važnijh i realno zainteresiranijih država za odnose u Hrvatskoj, koliko god prezirali u svojim zemljama takve «znanstvenike» iste prgrilili kao svoje medije u Hrvatskoj, nemilosrdno fnancirajući njhove «projekte», «tribine», «angažmane» i «specijalizacije» diljem svijeta.
Kako je inače moguće da referentni znanstvenik s relevantnom međunarodnom karijerom kao što je profesor Tihomir Cipek, u osvrtu na intervju Kolinde Grabar Kitarović Večernjem listu, za naš portal, bez ikakve rezerve za Josipovića kaže da je jako doprinio dijalogu, toleranciji, snošljivosti, te da je puno učinio na izbjegavanju društvenih podjela?
Znanstvenik govori o Predsjedniku države čija je ključna dužnost razvoj društva koje je u vrijeme njegovoga mandata do eskalacije nasilja podijeljeno po svim ključnim političkim pitanjima.
Da se ne bi igrali skrivača, bez obzira na propisane operativne ovlasti, Predsjednik države ili sprječava takav raskol i destrukciju ili – podnosi ostavku ako ima časti i dobre namjere!
Kako je inače moguće da takav znanstvenik, uz to, s pravom ukaže na nepostojanje vanjske politike Republike Hrvatske, a istovremeno ne naglasi bar jedan jedini razlog – zbog čega je to tako?
Kako bi izgledalo da Cipek dođe kolegi profesoru na medicini na pregled u vrlo lošemu stanju a ovaj mu konstatira da je – bolestan?
Da nemamo našu vanjsku politiku to vidi doslovno svaka budala, ali svaka budala ne može objasniti – zašto je nemamo?
I, smijemo li je – ne imati?
A to je naciji potrebno, to bi morao biti i društveni i osobni, i moralni i politički imperativ hrvatskih znanstvenika. Da ne govorim – znanstveni.
Zašto nije?
Ne mogu niti hoću ovdje polemizirati s profesorom Cipekom o «Josipovićevoj dijaloškoj kulturi», ali ne mogu ga ne potsjetiti da takve zaključke pristojno razuman čovjek, a pogotovo znanstvenik ne bi smio izvlačiti na temelju usporedbe s – Mesićem!
Mesić je povijesni incident u razvoju državnosti jednoga naroda u prvim godinama njegove slobode, a još uvijek pod snažnim utjecajem obavještajnih, paraobavještajnih i svakovrsnih političkih interesa na prostoru na kojemu geostrateški i geopolitički – ništa nije definirano.
Mesić nije dostojan usporedbe, o njemu se kao incidentu može uraditi ogledni doktorat i doktorati iz različitih znanstveno-istraživačkih interesa, od socioloških, psiholoških pa do pravnih.
S druge strane Josipović će biti realno trajno upozorenje, kada se realno, i, ako realno i objektivno znanstvenik kakav Cipek jest, bude poštovao svoj moralni profesionalni imperativ, podvuče crta pod njegovo javno i političko djelovanje.
Za to već danas površno obrazovanim ljudima nema nikakve dvojbe.
Iz toga djelovanja, pri čemu je Josipović samo vrh ledenoga brijega – danas u Dubrovniku ministri vanjskih poslova Srbije i Crne Gore, njihovi predsjednci i premijeri, zatim vodeći poltičari BiH, države koje legitimno – nema sa stajališta temeljnih nacionalnih interesa hrvatskoga naroda na tom prostoru, razgovaraju o gotovo pa isključivom zahtjevu aktualne hrvatske države – integracija i to bez ikakvih uvjeta «zemalja Zapadnoga Balkana»?
Pri tome nikome u Hrvatskoj ni Cipek, kad već neće niti pomišlja to učiniti Josipović ili Pusić, ali ni HTV s gomilom sjajno plaćenih «novinara» neće postaviti legitimno pitanje :
Je li moguće da EU kojoj smo toliko težili, koja nas je konačno na kraju primila u svoje članstvo, danas dopušta aktualnoj vlasti Republike Hrvatske gotovo nasilan pokušaj potpune delegitimacije samih njenih načela, ili – krminalizacije elementarnih vrijednosti toga poretka?
Kako je moguće bezuvjetno predlagati i zalagati se kao «europljanin» za pristupanje Srbije u EU, ili Crne Gore i BiH, a ne otvoriti ptanja koja nisu samo izraz političke, nacionalne i državničke nužnosti, kako prema svome narodu, tako i prema samoj biti EU, već i obične ljudske pristojnosti?.
Smije li netko danas predlagati da standard EU bude otimačina tuđeg nacionalnoga blaga, potpuno odsustvo bilo kakve odgovornosti za tisuće i tisuće planski ubijenih, protjeranih ljudi, silovanih žena, razorenih gradova i sela, kulturnih i društvenih objekata, vjerskih objekata, potpuno ignoriranje zahtjeva za vraćanjem otetih nacionalnih arhiva drugih suverenih naroda, je li moguće uvrstiti pod bilo kakvim obrazloženjima prihvatljivim suvremenom pristojno civliziranom čovjeku, stalno svojatanje tuđih teritorija, osporavanje tuđih nacionalnih i duhovnih vrijednosti, stalno destruiranje državnosti susjednih naroda, pri tome surovo koristeći svoju nacionalnu manjinu, je li moguće u EU unijeti državni poredak i njegove vrednote nastale na stotinama tisuća prognanih ljudi bez ikakvoga povoda?
Je li moguće zagovarati hrvatske nacionalne interese i europske vrijednosti, a nuditi bezuvjetno toj istoj Europi Republiku Srpsku u kojoj danas od predratnih dvjesto dvanaest tisuća Hrvata živi njih – deset tisuća, a predstavlja ih Emil Vlajki, potpredsjednik Republike Srpske, bivši Miloševićev savjetnik!?
Što to ovaj državni vrh Republike Hrvatske pokušava učiniti EU, ili, bolje rečeno, što to EU tolerira i podupire?
Tko tu koga vara?
Može li običan čovijek vjerovati u poredak koji mu se predstavlja kao optimum postignuća suvremene civilzacije, ako će u njemu ostati nekažnjeno sve što je Srbija učinila u BiH i Hrvatskoj uz potpunu potporu i pomoć Crne Gore?
Tko je dao ovlasti Ivi Josipoviću da od takvoga pokušaja radi – vrhunski nacionalni interes hrvatskog naroda i tako ga javno predstavlja, ali i provodi na međunarodnome planu?
Je li to proisteklo iz «dijaloga» koga Cipek u svome komentaru ističe kao vrhunsku vrednotu predsjednika Josipovića?
U dijalogu se na temelju razvijenog zajedničkog smisla pojavljuje neka nova vrsta uma ili kako David Bohm kaže: “Grupa se otvara utjecaju više inteligencije”.
Koja je to «viša inteligencija», više saznanje ili viša praktična i teorijska nakana vidljiva iz «inzistiranja na dijalogu» predsjednika Josipovića u proteklom mandatu, kako kaže Cipek?
Može li predsjednik Josipović jednu jedinu ključnu političku inicijativu i ideju koju zastupa, promovira i provodi na razumnim, da ne kažem znanstvenim činjenicama – obraniti i argumentirati?
Koji je to argument i ima li i jedan jedini koji pokazuje da je vrhunski nacionalni interes davati srpskim pobunjencima u Hrvatskoj, koji se nikada nisu ni pokušali odreći politike neprihvaćanja hrvatske suverenosti, ako isključimo oproštajno pismo Milana Babića prije samoubojstva u Haagu, konfederalni status u obrazovanju, participaciji u javnoj i državnoj upravi, vlasti, pravosudnome i sigurnosnome poretku, lokalnoj upravi, te kulturnim i javnim institucijama?
Pretjerujem?!?
Hajdemo onda pronaći negdje, bilo gdje u povijesti, bilo gdje u teoriji i praksi političkih poredaka da u okviru jedne nacionalne države neka manjina ima potpuno suvereno školstvo, s radikalno suprotstavljenim stajalištima o samim temeljma društvenoga poretka, nacionalnog identiteta većinske nacije, da ima potpuno suvereno i bez ikakve političke, društvene i stručne kvalifikacije, raspolaganje čitavim nizom vrhunskih državnih, javnih i administrativnih pozicija?
Nigdje to ne postoji.
Niti postoji jedan jedini razuman, prihvatljiv argument, koji bi se mogao recimo sugerirati kao vrijednost bilo kome u okviru suvremenoga svijetskoga poretka.
Neka to Vesna Pusić predloži kao vrijednosti koje bi Britancima dobro došle, ili recimo Carlu Bildtu, pa da vidimo hoće li to objeručke prihvatiti ili to uzeti kao ozbiljan incident i provokaciju.
Primajući, a to je valjda dijalog o kojemu Cipek govori, tisuće i tisuće ljudi, pripadnika najrazličitijih društvenih institucija i struktura u Hrvatskoj, Josipović s tim ljudima i institucijama nije – vodio dijalog. On ih je primao, protokolarno saslušao i – nikada nije pokazao da je iz tih razgovora nešto naučio, postigao viši društveni stupanj inteligencije. Inače, ne bi valjda ni jedan jedini branitelj, dragovoljac Domovinskoga rata njemu potvrdio tezu da je – dragovoljno pošao braniti svoju Domovinu inspiriran komunističkim poretkom i partizanskom borbom koju je taj poredak potpuno progutao u svakome pogledu i ogadio čak i ono dobro – hrvatskome narodu.
Volio bih vidjeti branitelja, a tisuće ih je Josipović sreo koji je kao svoga uzora njemu naveo Đoku Jovanića, «narodnog heroja» ili strip junake Mirka i Slavka.
Od koga je Josipović mogao čuti u tim seansama dijaloga o kojima Cipek govori, da je dobro posve zanemariti odgovornost zločinca prema žrtvi i štetama koje joj je učinio?
To će, istina i Josipović i Pusić reći u svakome trenutku, ali nikada neće to praktično pokazati – a to im je posao. To im je imperativna obveza prema svome narodu, svojoj državi ali i EU poretku u čije navodno ime govore.
Miroslav Krleža je jednom prigodom u svome ciničnome stilu rekao Savki Dabčević Kučar da je ona jedina koja s «Beogradom» u «razgovoru» koristi i slušalicu i mikrofon telefonskog aparata.
Je li to dijalog koji simbolizira Josipović? U Hrvatskoj ljude sasluša, a van Hrvatske – sluša.
Kako je onda moguće imati – vanjsku politku?
Nikako.
Hrvatska je danas talac grčevite vlasti izrazito manjinske strukture, strukture koja se kao vrag tamjana boji nacionalnoga zanosa, koja se boji svake mogućnosti okupljanja ljudi na nacionalnoj osnovi, strukture koja se ne boji ni petsto tisuća nezaposlenih, jer se nesretne ljude može u njhovoj svakodnevnoj egzistencijalnoj bijedi – ako ništa obećanjima držati pod kontrolom, strukture koja je svaki relevantni utjecaj najširega hrvatskoga puka, svela na izbor između ponuđenih alternativa, stvaranih u njenim radionicama.
Tako će se umjesto Milanovića ponuditi Holy, Gabrić, a fabricirat će se alternativa koja ničim ne ugrožava aktualni poredak, koja ni u jednom segmentu neće osporiti brutalne nasrtaje britanske politike na nacionalne interese naroda «Zapadnoga Balkana».
Ima li za takav razvoj stvari lijeka?
Jasno da ima.
Onaj tko na jasan i jednostavan način, jednostavnim porukama, ljudima posve razumljivim i provedivim, s neupitnim osobnim kredibilitetom, koje će običnome čovjeku vratiti bar dio zajedničkoga dostojanstva osmisli kampanju koja će okupiti u središtu Zagreba nekoliko stotina tisuća ljudi, imat će pretpostavke za razbijanje nevjerojatne monolitnosti i samo naizgled neprobojne čahure vladajućega poretka. Ničega se vladajuća manjina u povijesti razvoja društva nje bojala kao – mase ljudi, mase dobro vođene i s jasnim zahtjevima.
To je jedini način da politika regije ili Zapadnoga Balkana ne uništi svaki smisao povijesnih žrtava hrvatskoga naroda, od kojih se neke, tisuće i stotine tisuća, nisu ni – oplakale.
Autor: Marko Ljubić/politikaplus.com
