O razložnim i opravdanim nastojanjima novoga ministra znanosti, obrazovanja i športa Vedrana Mornara da uspostavi konstruktivan dijalog s Crkvom – pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

Prisjetimo se da je prije nešto manje od mjesec dana premijer Republike Hrvatske Zoran Milanović smijenio u sklopu mini-rekonstrukcije Vlade dvojicu ministara: Rajka Ostojića i Željka Jovanovića. Vezano s time valja ustanoviti da na Milanovićevu Vladu nikako nije primjenjiva metafora broda koji plovi jasno zacrtanim kursom, nego metafora donekle nalik onoj koju je početkom prošloga stoljeća iznio Otto Neurath, filozof Bečkoga kruga, a to je metafora broda što ga posada na otvorenu moru popravlja da ne potone i da nastavi ploviti; makar nitko, čak ni kapetan, nema čvrsta znanja o kursu i odredištu.

To ipak ne znači da pojedini ministri Milanovićeve Vlade ne znaju povući dobre i hvale vrijedne poteze. Upravo je novi ministar znanosti, obrazovanja i športa, prof. dr. Vedran Mornar, postupio na takav način. Nedugo nakon što je najavljen kao ministar, on je rekao:
»O svim pitanjima vezanim uz zdravstveni i građanski odgoj imam nešto drugačiji stav od dosadašnjeg ministra, i prvi potez bit će mi zatražiti prijem kod kardinala Bozanića i nadbiskupa Puljića i razgovarati o eventualno otvorenim pitanjima.«

Malo koga ta izjava nije iznenadila; nekoga ugodno, nekoga neugodno. Osvrnut ću se na jedno reagiranje. Naime, u »Večernjemu listu« od 5. srpnja, ispod naslova »Svaka čast dijalogu, ali ipak bismo svjetovnu školu« piše:
»Novi ministar odlučio je ama baš sve učiniti sasvim drugačije od Jovanovića, pa je pohrlio na Kaptol. Dijalog je važan, ali Crkva ipak nije zadužena za školstvo, a seksualni odgoj koji bi pomirio znanost i Crkvu još nije moguć. Dosad je pobjeđivala znanost, još od pitanja vrti li se Sunce oko Zemlje.«

U tom se otužnom komentaru, što ga potpisuje novinarka Silvana Perica, može razaznati čitava paleta neznanja, tendencioznosti te okorjelih, ideološki posredovanih predrasuda glede odnosa Crkve i znanosti. Mnogi ne razumiju ni to da je Crkva ponajprije zajednica vjernikâ, kojima kler pastoralno služi. I shodno tome, svećenici glede pitanjâ odgoja i obrazovanja ne vode glavnu riječ. To je jasno istaknuo nadbiskup zadarski i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Želimir Puljić ustvrdivši da institucionalna Crkva nije započela diskusiju o zdravstvenome odgoju, nego se Crkva tek uključila u raspravu koju su pokrenule udruge s vizijom kršćanske antropologije, kakva je građanska inicijativa »U ime obitelji«. Nadbiskup je Puljić nadalje kazao: »Kad su se javile udruge, mi smo se uključili, što je ispravno, budući da je bila riječ o pravu roditeljâ da odgajaju djecu u skladu sa svojim svjetonazorom, što su im država i društvo dužni osigurati.«

Bivši ministar dr. sc. Željko Jovanović ne samo da to pravo nije bio spreman osigurati roditeljima kršćanskoga svjetonazora nego se s njima u više navrata otvoreno konfrontirao. Uz to nije imao sluha ni za sindikate, škole i sveučilišta, prosvjetare i znanstvenike. Sa svima je stupio u otvoreni sukob, pa i s Ustavnim sudom. Nameće se i pitanje je li Željko Jovanović mogao biti vjerodostojan kada je zagovarao školske predmete koji sadrže građanski i zdravstveni odgoj, dok je istodobno kao ministar javno, pred kamerama, govorio neotesanosti i prostote koje su nespojive s dobrim odgojem, sa zdravim građanskim ophođenjem.

Zanimljiv je k tome još jedan fenomen. Naime, političko-pravni sljednici i svjetonazorski sljedbenici onih koji su, u ideološki narinutom strahu od ostataka buržoazije, zabranjivali i zatirali sve ono s atributom »građansko« – predstavljaju se danas kao promicatelji građanskih vrijednosti i slobodâ, kojima je tobože suprotstavljena Crkva, odnosno vjernici. Međutim, nije li Crkva za komunističke vladavine bila jedna od rijetkih sredina što su držale do građanskih, nekomunističkih vrijednosti i manirâ, primjerice do oslovljavanja »gospodine«, »gospođo«, »gospodična«?

Komunistima bijahu zazorna čak i športska društva kojima je u nazivu bio i sâm spomen građanskoga: primjerice Hrvatski športski klub »Građanski«. Sve u tom imenu, osim riječi »klub«, doživljavale su komunističke vlasti nepoćudnim: i hrvatstvo, i građanstvo, čak i riječ »šport«, svojstvenu hrvatskoj jezičnoj porabi od 1870. do 1918., kada ju je počela potiskivati inačica »sport«, koju i danas preferira »Kukuriku koalicija«.

A o tobožnjoj neznanstvenosti Crkve, o pitanju vrtnje Zemlje oko Sunca i sl., valja bez ikakva krzmanja kazati da Crkva stoljećima bijaše upravo istinski pobornik i promicatelj znanosti. Astronom i matematičar Nikola Kopernik, koji je živio u 15. i 16. stoljeću, zagovaratelj heliocentričnoga modela svemira – bio je čestit i uzoran svećenik. Također je čovjek Crkve, premda ne i svećenik, bio Galileo Galilei, koji je početkom 17. stoljeća živo zastupao Kopernikovu sliku svemira sa Suncem u središtu. Papa Pavao V. odobrio je Galileiju privatnu audijenciju, kardinali su nazočili njegovim prezentacijama teleskopâ, isusovački astronomi potvrđivali su Galileijeva otkrića i iskazivali mu čast… Ukratko rečeno: Crkva je naklono gledala na njegova postignuća u astronomiji.

Treba istaknuti da protivnikâ heliocentrizma bijaše u to vrijeme neusporedivo više među protestantima nego među katolicima, upravo zato što su protestanti skloni doslovno tumačiti Bibliju. Budući da Galilei za heliocentrična svoja stajališta nije imao ni jedan valjan znanstveni argument – naime, heliocentrični sustav znanstveno je dokazan tek stoljećima kasnije – posezao je za pučkim objašnjenjima i citatima iz Svetoga pisma. Katolička je Crkva u tom delikatnome povijesnom vremenu, koje je prethodilo Tridesetogodišnjem ratu između katolika i protestanata, htjela izbjeći prigovor protestanata da laicima dopušta zlorabiti Bibliju za dokazivanje navodno bezbožnoga heliocentričnog sustava.

Crkva je vrtnju Zemlje oko Sunca prihvaćala kao ozbiljnu i pažnje vrijednu hipotezu. Od Galileija je tražila znanstvene dokaze, ali on ih nije imao niti ih je mogao imati. Suprotno naputcima i zabranama crkvenih vlasti, Galilei je taj nedostatak znanstvenih dokaza nastavio nadomještati teološkim argumentima. Od tuda su proizišle njegove nevolje. Kada ga je 1992. rehabilitirao papa Ivan Pavao II., priznao je krivnju Crkve zato što je spram Galileija primijenila sudsku vlast, ali je ponovio da Crkva bijaše u pravu glede nepostojanja Galileijeva znanstvenog dokaza. Također je Paul Feyerabend, znameniti filozof znanosti koji je živio u 20. stoljeću, inače ateist, tvrdio da je Crkva u tom prijeporu dosljedno poštivala znanstvenu metodologiju, a Galilei da ju je zapostavio.

Valja nadalje spomenuti makar neke svećenike Katoličke Crkve među mnogima i premnogima koji dadoše značajne doprinose razvitku znanosti: Ruđer Bošković, filozof i znanstvenik što je u 18. stoljeću lucidno anticipirao dosege fizike 19. i 20. stoljeća; zatim Gregor Mendel, koji je u 19. stoljeću utemeljio modernu genetiku; pa Georges Lemaître, astronom i matematičar, što je 20-ih godina 20. stoljeća postavio hipotezu o ekspanziji svemira, kasnije nazvanu »Veliki prasak«. Osobite znanstvene doprinose pripisujemo isusovcima: treba kazati da je čak 35 kratera na Mjesecu dobilo imena po zaslužnim isusovačkim znanstvenicima, a među njima je i krater nazvan po isusovcu Ruđeru Boškoviću.

K tome je podsjetiti da su Sveučilište u Zagrebu utemeljili u 17. stoljeću isusovci, a za početke sveučilišne nastave u Zadru, koji sežu u 14. stoljeće, zaslužni su dominikanci. Najstarije gimnazije i druge škole u Hrvatskoj osnovala je i vodila Crkva, odnosno njezini redovi. Zaista, Katoličkoj Crkvi možemo biti zahvalni na opismenjavanju, izobrazbi, promicanju znanosti i umjetnosti.

Treba li onda ikoga čuditi to što je znanstveni i obrazovni ministar prof. dr. Vedran Mornar kao visoko školovan, razborit i koncilijantan čovjek uzmogao ocijeniti da je otvoren, dobrohotan i konstruktivan dijalog s Crkvom (kako s klerom tako i s laicima) veoma važan zahtjev, štoviše i prioritetan?!

Ovdje možete poslušati audio zapis.

Izvor: Radio Vatikana

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save