SAMO LJUBAV OSTAJE: Chiara Amirante – Majka Terezija naših dana
Prošle godine 2013. izišla je u hrvatskom prijevodu knjiga Chiare Amirante, SAMO LJUBAV OSTAJE. Čitajući knjigu više puta sam se zapitao je li takvo što danas moguće.
Najprije: kako to da je jedna današnja djevojka, iz dobrostojeće obitelji, rimljanka, odlična gimnazijalka i studentica – osjeća toliku privlačivost prema odbačenima, i to onima koji žive negdje u podzemlju, „u paklenim krugovima Danteove božanske komedije”, kao „ljudi noći”, – da bi ih izbavila iz toga pakla.
Ona to ne čini samo riječima, nego na sve načine domišlja i pokušava to sprovesti u djelo. Odgojena u duboko vjerničkom duhu uz vjerom prožete roditelje, revne katolike, članove fokolarina, i ona postaje revna fokolarinka, zanosna evangelizatorka među mladima, gimnazijalcima i studentima. Preko nekoliko tragičnih smrti i samoubojstava prijatelja ili poznanika doživljava prolaznost ovoga života – i doživljava uživo da SAMO LJUBAV OSTAJE, a sve ostalo prolazi, kratkog je vijeka. Navikla na razgovor s Isusom po molitvi, mnogo puta po uzoru male Terezije, ali također i Terezije Avilske, ali ne osjeća poticaje za vlastitim mučeništvom, već osjeća mučeništvo onih u zemaljskom paklu, po drogi, alkoholu, opijatima, seksizmu, prostituciji (premnogo puta nametnutoj kao ropstvo) – koji osjećaju strahotu svoga pakla – i žele iz njega izići, ali ne uspijevaju; sami to ne mogu. U opojnosti opijata lako se bježi od patnje i ulazi u strašne verige nutarnjeg ropstva i gorčine koju opijati na početku nimalo ne daju naslutiti. Kada se pak neki od toga – u nekoj zajednici uspiju osloboditi – izišavši u svijet, često opet svršavaju na ulicu – i napast za ponovnim padom je veoma velika. Chiara na temelju svojih zapažanja smatra da je lakše osloboditi se od ovisnosti o opijatima, nego li očuvati se da se ponovno ne upadne.
Ona trajno u svojem srcu osjeća – pri molitvi, pa i u snovima, poziv i poslanje da ide upravo tim osobama u konkretnom paklu ulice. Godinama se u svojoj mladosti muči tim pitanjima. Inače rado i zanosno pomaže svojim vršnjakinjama i vršnjacima u redovitim teškoćama. No, je li taj poziv „prema oslobađanju iz pakla” njezin umišljaj ili doista poticaj, poziv, poslanje od Boga? Traži savjeta u duhovnih osoba, kod svojih nadređenih u Fokolarinima,, od Isusa u klanjanju; moli također za neki jasni znak od Isusa. I dobiva više susljednih znakova: posebno u kapeli sveučilišta La Sapienza u Rimu, kada ulazeći u kapelu susreće grupu studenata kojoj biskup Boccaccio drži meditaciju-nagovor.
Ulazeći naime u kapelu, sasvim slučajno, ali ne kao dio te grupe studenata, biskup snažno izgovara riječi: „Vivi, tu želju da pođeš tražiti narkomana, prostituku, delikventa, alkoholičara, obljelog od AIDS-a, zatvorenika u srce ti je stavio Gospodin. Ne trebaš sumnjati.” Ona se pri tome ukočila i pomislila: „Govori li meni ili tim mladima?” Biskup je nastavio: „Ne trebaš se bojati, to je Božji poziv tebi i ti trebaš skupiti hrabrost i reći ‘evo me’. Ne trebaš se bojati slijediti ga makar to razbijalo sve tvoje kalupe.” (knjiga: Samo ljubav…, str. 74)
To je osjetila kao Božji znak i odgovor na njezine molbe. Poslije razgovara s pomoćnim Biskupom Boccacciom, koji je ujedno dogovoran za područje Rima u kojem ona stanuje, on uočava djelovanje Božje kod Chiare. Ne požuruje stvar, ali je svjestan i otvoren neobičnim Božjim djelovanjima i danas u dušama mladih, pa i Chiare.
Ovdje mi se nameće slučaj Majke Terezije, koja se također dugo mučila, molila i tražila od Gospodina da spozna da li dolazi od Boga nutarnji poticaj da ode među odbačene na ulicama Kalkute – te, kako je i ona tražila Božji odgovor preko nadbiskupa Kalkute, koji se i u Rim posebno obratio, dok konačno nije rekao: „Možeš pokušati, pa ćemo vidjeti kako će Bog dalje s tobom upraviti na ulicama Kalkute među tim odbačenima, bolesnima i umirućima.” I poglavarice njezina Reda su joj rekle: „Iziđi, pa će se vidjeti na djelu da li je to volja Božja. Bude li sve teklo u redu, sretno ti bilo u Gospodinu. Ako vidiš da ne možeš slijediti taj plan, koji osjećaš kao Božji, slobodno se vrati natrag u Red, otvorena su ti naša vrata.”. I izišla je ona na ulice Kalkute – obučena u indijski sari; sama s Gospodinom, na ulici, u pustinji velegradskoj. Doista, uvijek povezana s Nadbiskupom Kalkute. Tako je to započelo s njom, i znamo – blagoslovljeno se nastavilo i završilo.
Chiara je na više načina pokušavala slijediti taj nutarnji neodoljivi poticaj, a Gospodin ju je postupno pripremao na neshvatljiv način. Ona želi izvući brojne osobe iz zemaljskog pakla, na tjelesnom području, pa ju je pripremio tako da je ona oboljela na očima i bila na rubu sljepila. Prognoza liječnika je glasila: „Ti ćeš uskoro postati slijepa.” Time bi dakle bilo riješeno pitanje njezinog poslanja onima u paklu. Ali, ona je najednom – uzdajući se u Boga, i u preteškim bolima svojih očiju, vapila Gospodinu za pomoć – i na čuđenje liječnika – veoma naglo se počeo poboljšavati njezin vid i potpuno je ozdravila od neizlječive upale srednje očne opne. Ozdravljena – osjeća poticaj da i drugima pomogne da progledaju – kako obeća Isus: Sljepačke će oči progledati. Otac, pak, nije htio ni čuti da bi svoje krhko zadobiveno zdravlje izlagala posebnim naporima služeći drogerašima, i to noću. Pokušava ona pomoći njima, u svojoj domišljatosti, na razne načine. Tako se pridružila jednoj karitativnoj grupi koju je vodio – na drugom kraju Rima – njezinim roditeljima dobro poznat i od njih cijenjen svećenik.
Oni prihvaćaju da se Chiara pridruži toj grupi i tako pomaže nevoljnima. Međutim, ona to dodatno koristi da bolje upoznati „svijet podzemlja”, „ljude noći”. Uz to je zamolila roditelje da bi ljeti otišla u Irsku, u Dublin, radi usavršavanja engleskog jezika. Roditelji su to prihvatili. Ona je međutim dobro ispitala situaciju, već i prije polaska, i upoznala se s jednom grupom vjernika koji su noću pomagali uličarima, drogerašima. Ona, doista, ide u Dubllin – radi usavršavanja u engleskom, ali se još više usavršava u noćnim akcijama pri pomaganju uličarima. Ona uspješno, dakle, završava i taj “fakultet”, mada za to njezini roditelji ne znaju.
Makar je Chiara uvijek revna u vršenju svojih svakodnevnih dužnosti i uspješno polaže sve ispite; makar je revna fokolarinka – najednom je upala u tešku duhovnu krizu – u duhovni pakao. Kriza traje više mjeseci. Uvijek je ona povezana s biskupom Bocacciom. Moli i prikazuje Gospodinu te patnje – taj pakao, ali on ne prolazi. Strašno joj je pri pomisli da je njezin Bog njezina iluzija. Pa zašto joj ne pomogne, ako postoji. Zmija, dobro skrita igra izvrsno svoju ulogu. No, i tome je došao kraj – naglo, neočekivano. Ona izlazi po drugi put iz pakla – i to iz ovog duhovnog, mnogo težeg od onog s očima i tjelesnim bolima i bolešću.
Moli se ona i Gospi za rasvjetljenje; na poticaj prijateljica ide i u Međugorje onih ratnih godina -1992.-93. i sljedećih, više puta. Uz strahove koje je proživjela na putovanju do Međugorja, pa i tamo – ona je osjetila poseban mir – u onoj hladnoći za Novu Godinu. I na Podbrdu je osjetila prisutnost Gospe po kojoj je spoznala da je volja Božja da ona pristupi tom djelu spašavanja uličara, drogeraša – iz njihova pakla (usp. nav. dj. 102-103). Pa ona je već dva puta u svojem životu doživjela taj izlazak. Ima dakle iskustvo kako, po Božjoj pomoći, prenijeti ugroženima izlaz iz „pakla”.
Po molitvi i po odobrenju biskupa Boccaccia ona počinje sa svojim djelom. Otac je na to teško i oštro reagirao: smatrao je da je to lud pothvat. I Chiara je odobravala njegove razumske razloge, ali je osjećala jači poticaj da ide u to poslanje. Majka je lakše to prihvatila. Konačno su ipak roditelji prihvatili da Chiara pođe svojim putem.
No, sada nastupaju nove teškoće: ne može naći nijedan prostor – ni pomisliti da bi ga dobila na poklon za to humanitarno djelo, ali ne može naći prostor ni da ga unajmi, čim vlasnik čuje da bi u kuću došli uličari. Ipak se Chiari pridružila jedna prijateljica, Loredana, koja ju je već ranije – po Chiarinu dopuštenju – pratila u njezinim noćnim akcijama po Rimu, na Stazione Termini, u donjim podhodnicima – gdje je vladao pakao, i kamo ni policija nije noću silazila. Dapače, članovi dobrotvornih ustanova koji su noću dolazili na Stazione Termini i pomagali tim otpisanima – savjetovali su joj veoma zdušno: „Ne silazi dolje, jer je pitanje hoćeš li se čitava vratiti gore”. No, ona je ipak – usprskos svih zabrinutih savjeta – pokušala sići, i ostala je, zahvaljujući posebnoj Božjoj pomoći – čitava. Chiara, djevojka od dvadesetak godina, kao naručena za plijen Sotoni. Pri osnivanju Zajednice pomagao joj je i jedan student glume, iz Južne Italije, Tonino Catalano (usp. nav. dj. 125). Ona, uz blagoslov biskupa, sa spomenutim dvojcem, pokušava započeti akciju izvođenja iz pakla tih ovisnika i odbačenih. Ali, kako vidjesmo, nitko im ne pruža prostor, pa čak i uz najamninu. Usprkos svemu, oni nastavljaju Božji plan i uzdaju se u Božju providnost. Konačno je Chiara dobila badava za početak djelovanja jedan prostor na Piazzi Bologna. Prostori zgrade su odmah popunjeni. Avantura započinje. Burna avantura. – Poslije toga Chiara dobiva i veći prostor na južnoj periferiji Rima, u predjelu Trigoria. I tu su prostori ubrzo popunjeni. Odmah se pojavljuju i ekonomske teškoće, ali Gospodin na neshvatljiv način sudjeluje i rješava probleme – baš u zadnji čas! (usp. nav. dj. 143-146 sl.) No, i odatle trebaju izići, i treba im veći prostor. Nigdje rješenja. U zadnji čas jedan franjevački provincijal nudi im napušteni samostan u selu Piglio (Frosinone). Konačno, tu su se smjestili, i tu se kapaciteti ubrzo popuniše. To je postalo sjedište Udruge Nuovi Orizonti (Novi obzori) – kako se ta zajednica zove, a priznata je i od Države kao dobrotvorna udruga, kao i o Crkve – posredstvom biskupa Boccaccia od kard. Ruinija – kao pobožno vjerničko udruženje.
Chiara je već od prvih početaka opipljivo iskusila djelovanje sotone protiv Zajednice, ali Bog je rješavao sve te teškoće na svoj božanski način, mimo ljudskih planiranja. Kako je Bog pomogao da se riješavaju ekonomske i druge teškoće – može se zorno dočarati slijedeći opis svih tih događaja u spomenutoj Chiarinoj knjizi. Na koncu bih spomenuo, da je Chiara Amirante – već dobila zbog svojeg humanitarnog djelovanja u Italiji i širom svijeta više nagrada. Ona je osnovala više podružnica svoje Zajednice širom svijeta, a jedna je također pokraj Međugorja (usp, nav. dj. 150, 178-180).
O svemu tome može se čitati, kao u jednom romanu fantastike, u spomenutoj knjizi.
+++++
Čitajući povijest Chiare Amirante, nametnula mi se usporedba s Majkom Terezijom: obadvije su osjetile poziv i poslanje Božje za takav korak; dugo su se molile i tražile svjetlo; nisu prihvaćene od svojih zajednica – kao nešto što nadilazi razboritost i snagu ljudsku; obadvije su se obratile Crkvi preko biskupa, i trajno su u molitvi tražile svjetlo i rasvjetljenje; Gospodin je postepeno rješavao njihove probleme i pripremao ih za to poslanje (usp. povijest izraelskih proroka!).
Mislim pak da je jedna uočljivija razlika između Majke Terezije i Chiare Amirante u tome što Majka Terezija polazi prvotno od materijalnog vida, bolesti, odbačenosti, i po njoj zahvaća mističnu i teološku dubinu Isusa patnika u tim bićima; dotle Gospodin Chiari prvotno otvara nutarnji pakao u srcu čovjeka – koji prijeti i vječnim paklom, a uz to nužno zahvaća i materijalna, vremenita očitovanja tog pakla u srcima i životima ljudi i zajednica.
+++++
Članovi zajednice NOVI OBZORI sudjelovali su prošlih godina na Mladifestu u Međugorju. Nadam se da će vjerojatno i ove godine na određeni način sudjelovati. Mladifest 2014. u Međugorju počinje 31. srpnja s večernjom misom, i traje do 6. kolovoza, s jutarnjom misom na Križevcu.
Chiara Amirante, rođena je 1966., utemeljiteljica je i predsjednica. Njezina utemeljiteljska karizma ima snažnu poruku nade koju treba davati cijelom svijetu: nositi radost Uskrsloga u pakao čovječanstva. Za svoje humanitarno-socijalno djelovanje dobila je više nagrada. Papa Ivan Pavao II. imenovao je Chiaru Amirante savjetnicom Papinskog vijeća za pastoral selilaca i putnika; papa Benedikt XVI. imenovao ju je savjetnicom Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije. + Zalaganje Novih obzora prostire se na raznim podrujima:174 centra za prihvat i odgoj, 152 tima za pomoć, 5 Utvrda (tvrđava) NEBO (jedna je u blizini Međugorja (Zvirovići), u nastajanju; više od 250.000 vitezova svjetla zauzetih da u svijetu pronose revoluciju ljubavi.
Hrvatsko izdanje knjige glasi: Chiara Amirante, Predgovor: Andrea Bocelli: SAMO LJUBAV OSTAJE. Novi obzori u paklu ulice, Biblioteka Stella Maris, Zagreb 2013; knjiga ima oko 210 stranica, cijena joj je 90 kuna. + Može se naručiti peko e-maila: stellamaris.naklada@gmail.com; ili SMS s podacima ili nazvati na 099-4181-032: treba poslati svoje ime i prezime, adresu dostave, količinu. Čita se na dušak, potresa dušu i srce; ne ostavlja ravnodušnim. „Ako su mogli oni i one, zašto ne bi mogao i ti, Augustine?”(usp. Sv. Augustin, Ispovijesti)
J. Marcelić
