”Tolerancijom” po ”katolibanima”
Malo se koja riječ u javnosti u zadnje vrijeme toliko koristi kao anticrkvena sintagma kao riječ (ne)tolerancija, a koju zatim, poput nekakve mantre, prate homofobija, nazadnjaštvo, zatucanost, povratak u srednji vijek, te najnovija katolibanstvo… Budući da niti našu lokalnu sredinu ne zaobilazi ovaj civilizacijski fenomen, odlučih mu se malo posvetiti s osvrtom na neke konkretne događaje. Na to me obvezuje i sv. Benedikt, utemeljitelj benediktinskog reda i zaštitnik Europe, čiji smo blagdan obilježili prošli tjedan. Sv. Benedikt stoji na čelu velebnog povijesnog pokreta koji je pod geslom Moli i radi imao jednu od najznačajnijih uloga u oblikovanju europske kulture – naše kulture, koju je očito snažno zahvatila kriza vlastitog identiteta.
Bez sumnje da riječ tolerancija paradigmatski snažno obilježava naše postmodernističko društvo i ukazuje na duboku krizu uzrokovanu nedostatkom jasne istine o čovjeku i njoj dosljednog etičkog kodeksa koji bi davali temelj i usmjerenje kako pojedincu tako i cjelokupnom društvu. Naime, sve je očitije kako je tolerancija postala tek paravan za širenje određene ideologije. Štoviše, ona je postala prava toljaga u rukama sve agresivnijih zagovornika tzv. laičkog (čitaj: areligioznog) društva kojom se oni, kao njima slični u ne tako davnim vremenima ”Titom i partijom”, sasvim netolerantno obračunavaju s neistomišljenicima. Budući da ih ne mogu jednom zdravom i dosljednom logikom uvjeriti u ”svoju istinu” – što bi bilo svojstveno čovjeku kao razumnom biću – ”tolerancijom” ih prisiljavaju da ih ”toleriraju” do te mjere da su oni bespogovorna mjera ”normalnosti” i ”humanosti”. Svako drugačije mišljenje proglašava se ”netolerancijom” prema kojoj, naravno, nema tolerancije. Tako, primjerice, zagovornici LGBT(Q)-ideologije u svojim temeljnim pretpostavkama ne pozivaju na toleranciju i suživot već traže javnu redefiniciju čovjeka, morala, seksualnosti, braka i to po mjeri njihovih stavova, želja i osjećaja te je sve agresivnije nameću ostalima. Tko god ih ne podržava ili se usudi javno izraziti svoje neslaganje, taj bez imalo tolerancije biva medijski etiketiran kao nazadni homofob i postavljen pred zid srama. Za sada prvi primjer-slučaj u našem gradu dogodio se na otvaranju Dječjeg festivala. U ime ”tolerancije”, čovjeka se na najnetolerantniji način medijski linčuje samo zato što se usudio napustiti predstavu koju on drži neprimjerenom za svoju djecu, a na što kao roditelj ima ne samo ljudsko i ustavno pravo, nego i obvezu. Čovjek nikoga ni na što ne prisiljava niti komu što nameće. E, to se ne može tolerirati! Sapienti sat!
Ništa drugačije u kuloarskim pričama ne prolazi niti šibenski biskup koji je ovih dana, imajući u vidu dostojanstvo Katedrale kao svetog prostora (Šibenčani su je napravili i posvetili da bude sveti hram u kojem će se u duhu katoličke vjere slaviti Bog), odlučno usprotivio korištenju iste za komercijalne potrebe koje promiču vrijednosti i moral sasvim oprečan onomu koji promiče Katolička Crkva.
U svakom slučaju tolerancijom se evidentno manipulira. Štoviše, meni se čini kako se u tu svrhu ”netolerancija” hotimično proizvodi. Tako ”netolerantan” postaje i onaj stav koji po sebi nije usmjeren protiv nekoga ili nečega nego je za nekoga ili nešto – što posebno zorno pokazuju ova dva ”šibenska slučaja” – dok je znak ”tolerancije” biti naprosto protiv svakog drugačijeg ”biti za”. Tako su ”zagovornicima tolerancije” oni drugačiji ”tolerantni” – pazi apsurda! – onoliko koliko su protiv samih sebe i svojih načela. Tako će, primjerice, katolik biti ”tolerantan” u onoj mjeri u kojoj je protiv katoličkog nauka koji njima nije po volji?! Identitet se, dakle, ne traži u opredjeljenju za određenu vrijednost koju držiš ispravnom, nego upravo protiv nje. Što si više protiv sebe, to si njima tolerantniji! Što više u sebi spajaš nespojivo, što si čudniji ili nastraniji (queer!), time si prihvatljiviji u njihovim očima.
Na ovakvo nakaradno shvaćanje tolerancije vrlo otvoreno je upozorio papa Benedikt XVI. Sasvim je očito da se širi nova netolerancija, tvrdi on. U ime tolerancije odstranjuje se istinska tolerancija i to je stvarna prijetnja pred kojom stojimo. Postoje uigrana mjerila mišljenja, koja treba nametnuti svima. Određeni oblici ponašanja i mišljenja prikazuju se kao jedino razumni i stoga kao jedino primjereni čovjeku. Kršćanstvo tada biva izloženo pritisku netolerancije, koji ga najprije čini smiješnim – kao izopačeno, krivo mišljenje – te mu u ime prividne razumnosti hoće oduzeti prostor za disanje. Ako se, primjerice, u ime nediskriminiranja Katoličku Crkvu hoće prisiliti da promijeni svoj stav prema homoseksualizmu i ređenju žena, onda to znači da ona više ne smije živjeti svoj vlastiti identitet i da se umjesto toga apstraktna negativna religija postavlja za tiransko mjerilo koje svatko mora slijediti, objašnjava papa Benedikt.
Da bismo otkrili što zbilja znači tolerancija počnimo od same riječi. Ona dolazi od latinskog glagola tolero što znači trpjeti, podnositi. Dosljedno tomu tolerancija podrazumijeva stav koji dopušta drugačije stavove (političke, vjerske, svjetonazorske, filozofske, etičke…) od onih koje pojedinac ili zajednica drži ispravnima. Tolerancija tako podrazumijeva (!) neslaganje s onim što se tolerira i neodobravanje istinitosti istoga. Nema, naime, potrebe tolerirati ono što držimo ispravnim, nego samo ono što držimo iskrivljenim, ali iz drugih motiva – većeg općeg dobra, samilosti, humanizma, osobne slobode i sl. – toleriramo isto.
Pred našim je društvom zato sudbonosan zadatak, ukoliko se ne želi prometnuti u društvo potpune anarhije ili nekog novog totalitarizma, da pronađe izvor i opravdanje, a onda i mjeru, svega što je ispravno (ili istinito) i onoga što nije te se treba tolerirati, radi čega i u kojoj mjeri. Potrebno je uvijek iznova postavljati pitanje: Što/Tko je čovjek? Gdje je temelj čovještva? Koja je temeljna istina o čovjeku po kojoj se onda ravna svako konkretno ”biti čovjek”? Ako je to ljudska prevrtljiva želja ili subjektivni osjećaj pojedinca, onda je tek pitanje vremena kada će se ”u ime tolerancije” tražiti pravo na poligamiju, zoofiliju, pedofiliju i tko zna što još.
Mi kršćani držimo da je temeljna istina Objava (Sv. pismo i nauk Crkve) koja nas već na samom početku uvjerava: čovjek je slika samoga Boga. Još ništa što je čovjek sam otkrio ne dovodi u pitanje ovu temeljnu istinu kršćanske vjere.
Don Marinko Mlakić
