U posljednjem desetljeću i pol dosta smo se naslušali izjava anketiranih ljudi da im je u bivšem komunističkom režimu bilo bolje nego što im je danas, jer su u demokraciji doživjeli samo egzistencijalnu i socijalnu nesigurnost, nezaposlenost i besparicu. Mnogi još uvijek ne razumiju da im to nije donijela demokracija. Duboka duhovna kriza posljedica je komunističke kolektivističke neodgovornosti i nepromišljenih i samoživih koraka u demokratizaciji hrvatske države i društva.

U hrvatskom društvu vlada rezignacija i besperspektivnost. Ljudi uglavnom prepričavaju stanje krize, tj. životne poteškoće, oskudicu i neimaštinu, rastuću nezaposlenost, poreze te državni vanjski i unutarnji dug. Hrvatska se pretvorila u duhovnu pustinju u kojoj ponestaje nade, vjere i ljubavi, a život se doslovno pretvorio u životarenje. Nije čudo što raste nezadovoljstvo u ljudima, premda koliko god nezadovoljstvo bilo opravdano, često se pretvara u mrmljanje naroda koje zamjenjuje staložen i argumentiran (raz)govor. Negodovanje naroda pretvara se u duhovnu neugodnost koja stvara ozračje nepovjerenja u ljude, institucije i u budućnost. U takvu duhovnu ozračju vapimo za kritičkim i argumentiranim suočavanjem s pravim uzrocima duboke duhovne krize suvremenog hrvatskog društva.

U posljednjem desetljeću i pol dosta smo se naslušali izjava anketiranih ljudi da im je u bivšem komunističkom režimu bilo bolje nego što im je danas, jer su u demokraciji doživjeli samo egzistencijalnu i socijalnu nesigurnost, nezaposlenost i besparicu. Mnogi još uvijek ne razumiju da im to nije donijela demokracija. Duboka duhovna kriza posljedica je komunističke kolektivističke neodgovornosti i nepromišljenih i samoživih koraka u demokratizaciji hrvatske države i društva. Demokratizacija je moguća samo po načelima osobne odgovornosti, marljivog rada, društvenog zalaganja, pravednosti i solidarnosti. Demokracija je dakle odgojni proces koji bitno uključuje moralne i duhovne vrijednosti.

Nažalost, hrvatsko je društvo ostalo prikliješteno između komunističkoga mentalnog sklopa lišenog čvrste osobne odgovornosti i nerazvijene demokratske svijesti o odgovornoj slobodi. Iz društva snažno ideologiziranih društvenih vrijednosti, prešlo se u društvo slabo razvijenih osobnih vrijednosti. Zbrojila su se dva problema koja su rezultirala strukturnim raslojavanjem hrvatskog društva. Ideologizirana svijest o društvenim vrijednostima sudarila se s nerazvijenom sviješću o osobnim vrijednostima, a od siline tog sudara nastala je gotovo potpuna šteta za hrvatsko društvo.

Zato nije kriva demokracija nego čovjek – pojedinac – koji u novim društveno-političkim okolnostima ustrajava na starom vrijednosnom sustavu koji, neodgodivu i očekivanu demokratizaciju države i društva zamjenjuje stvaranjem partitokracije u politici, gramzivosti u ekonomiji, uravnilovke u obrazovanju, sluganstva u međuljudskim odnosima. Ukratko, pospješuje se individualna neodgovornost, nesavjesnost, nekreativnosti i nesolidarnost. Ponavljamo, za takvo stanje nije kriva demokracija, nego ljudi koji stvaraju demokraciju. Razvijena demokratska kultura ne ovisi primarno o strankama, udrugama, novcu, i velikim trgovačkim centrima, nego isključivo o odgoju duhovnih i moralnih vrijednosti koje tvore etičku supstanciju ljudske osobe. Kako možemo imati demokraciju kad nismo imali demokrate, nego (bivše) komuniste i (bivše) nacionaliste?

Odgovorna i savjesna sloboda u demokratskom uređenju države i društva ne pada s neba. Ne nastaje odjednom, nego nužno prolazi kroz pustinju, tj. kroz osobno čišćenje od zla i grijeha, ali i kroz društvenu katarzu. Nažalost, ništa se od toga bitno nije dogodilo. Za posljedicu imamo mrmljanje i prigovaranje mnogih, kojima se trbuh prometnuo u božanstvo, tj. mrmljanje se pretvorilo u svojevrstan egzistencijalni stav. Ne žele se sami mijenjati iznutra, a očekuju promjene. Čekajući promjene misle kako one trebaju doći od drugih.

No, to jednostavno ne ide. Pouka je jasna. Ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta. U tom svjetlu se može shvatiti da više vrijedi ljudsko dostojanstvo, osobna sloboda i odgovornost s praznim trbuhom, nego pun trbuh bez ljudskog dostojanstva, osobne slobode i odgovornosti. To dokazuje da i danas moramo računati s čovjekom koji se, od špilje do atomske bombe, u svojoj suštini nije promijenio, nego je ostao trajno navezan na ono nagonsko – trbušno – u sebi.

Ali čovjek nije trbuh. Čovjek nije složena mreža prirodnih nagona. Čovjek je slika Božja. Čovjek je slobodno razumsko biće. Zbog toga služenje čovjeku nikad ne prestaje. Nikad u ovom eonu nećemo moći reći: evo imamo završenog novog čovjeka, u kršćanskom smislu novog stvora koji bezuvjetno, dosljedno i potpuno živi novim životom djeteta Božjega. To potvrđuje da bez stalnoga prolaženja kroz pustinju, tj. bez temeljitog duhovnog očišćenja – od navika i mentaliteta starog čovjeka, od laži i obmana starih ideologija, od estradnog kršćanstva i površnog konvertitstva, od egoističke samodopadnosti i narcisoidne umišljenosti, od navezanosti na trbuh, od uživanja i razmetanja vlastitim ugledom – nećemo moći ugledati plodne ravnice obećane zemlje koje našu dušu ispunjuju božanskim životom, duhovnom vedrinom, istinskom srećom i cjelovitim blagostanjem.

Izvor: dr. Tonči Matulić/bitno.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save