Adolescenti vole sigurnost, pravila i granice
– Najvažnije je da adolescentima treba postaviti granice jer postoje dokazi da oni sami to ne mogu. Majke adolescentica često mi tijekom razgovora u ambulanti znaju reći – ja sam njezina najbolja prijateljica. Na to se naježim.
Doc. dr. sc. Tomislav Franić: Adolescenti vole sigurnost, pravila i granice
Kako se roditelji trebaju “boriti” s adolescentima, treba li im popuštati ili se držati strogog odgoja, kako se adolescenti u procesu sazrijevanja “bore” sami sa sobom i svojom okolinom i gdje društvo zakazuje u brizi za mlade, neke su od tema koje smo dotaknuli u razgovoru s psihijatrom doc. dr. sc. Tomislavom Franićem, subspecijalistom dječje i adolescentne psihijatrije u KBC-u Split. On prije svega objašnjava kako adolescencija nije bolest, već je to proces socijalnog sazrijevanja koji je oblikovan i određen interakcijom složenih bioloških, kulturalnih, ekonomskih i povijesnih sila.
– To zapravo znači da na početku imamo dijete koje je sigurno i zaštićeno, za koje odluke donose roditelji ili skrbnici, koji postavljaju i pravila. Dijete ne mora rješavati probleme, ono funkcionira po principu od danas do sutra. S druge strane imamo odraslu osobu koja bi trebala sve to raditi sama. Trebala bi, dakle, biti samostalna, sama sebi nametati granice i pravila i poštivati ih. Odrasla osoba treba biti svjesna sebe i drugih, svjesna pravilnih interakcija u društvu. Prijelaz iz jednog u drugo, iz djeteta u odraslu osobu, odvija se upravo kroz adolescenciju. Adolescent, dakle, treba socijalnim sazrijevanjem postati samostalan i krenuti dalje, kao odrasla osoba.
» Radi se o burnom razdoblju, koje često opisujemo izrazom “mladost ludost”. Kako medicina objašnjava adolescenciju?
– Istina, to je burno, promjenljivo razdoblje, posebice u ranoj adolescenciji. Adolescenti su skloni promjenama raspoloženja, događaju im se tjelesne promjene, ne znaju što će s tim, pokušavaju biti samostalni, a s druge strane, kad naiđu na neku prepreku, znaju ući u regresiju i ponovno se ponašati kao dijete da bi dobili roditeljsku zaštitu ili pomoć. Malo budu dijete, malo odrasli, no s vremenom bi te epizode djeteta trebale biti sve rjeđe, a odraslosti sve češće. Puno više stalo im je do mišljenja vršnjaka nego roditelja, imaju svoje identifikacijske uzore i idole. Oni su također, i to osobito u ranoj adolescenciji, usmjereni na odmah i ovdje, ne razmišljaju puno o budućnosti, kao ni o posljedicama svog ponašanja.
Adolescenti su oslonjeni na afekt i emociju, iz čega i proizlazi njihovo ponašanje, a ne iz promišljenog. Pokazalo se, međutim, kako nije to samo pitanje “mladosti ludosti”, već postoji i biološki razlog. Prije se, naime, neuroznanstveno smatralo kako je jednostavno riječ o ravnomjernom sazrijevanju mozga, da bi se nedavno, zahvaljujući funkcionalnoj magnetskoj rezonanciji, ustanovilo kako postoje razlike u aktivnosti pojedinih struktura mozga adolescenata u usporedbi s mozgom djece i odraslih ljudi.
» Možete li ukratko objasniti o kakvim je razlikama riječ?
– U mozgu ima puno centara, među kojima su centri odgovorni za primarne emocije – strah, ugodu i slično, koji su smješteni duboko u mozgu i obično traže trenutačno zadovoljenje i ne trpe odgodu. S druge strane imamo i koru čeonog režnja, koja je kod ljudi najrazvijenija i koja je zadužena zato da promislimo, zakočimo i odgodimo, ako je takva procjena. Utvrđeno je kako se u adolescenciji duboki centri, vjerojatno potaknuti hormonalnim promjenama, aktiviraju puno jače nego što se aktivira kora čeonog režnja, dok je u djetinjstvu i u odrasloj dobi aktivnost tih dviju struktura otprilike podjednaka.
Pred kraj adolescencije se aktivnost tih centara izjednači i tada dolazimo do onoga kada ti mozak “kaže” – ja bih htio to i to, ali neću to učiniti jer nije prikladno. U adolescenciji, dakle, postoji velika razlika – gas je pritisnut punom parom, a kočnice su slabe, nisu razvijene vlastite granice, koje će doći s vremenom. Sve to objašnjava zbog čega je adolescentno ponašanje utemeljeno na afektu i emocijama. Netko ovo što sam rekao može protumačiti kao vrlo opasno jer bi odvjetnik mogao tu činjenicu iskoristiti na sudu, braneći adolescenta koji je napravio nešto neprikladno argumentom da on nije za to kriv, već se radi o biološki uvjetovanoj stvari, kao, to je jače od njega. Već je bilo takvih slučajeva u Americi.
Međutim, ja se s tim ne slažem, mislim da upravo u tom razdoblju još uvijek roditelji, ali i šire društveno okružje moraju biti vanjska korektura, koja im treba pomoći jer ni adolescentima u tom razdoblju nije lako. Dakle, taj zadatak na sebe trebamo preuzeti mi, a ne bježati od njega, kao da nas se ne tiče.
» Kako se roditelj treba postaviti? Govorili ste, dakle, o unutarnjim, biološkim razlozima burnog razdoblja adolescencije, a kada tome pribrojimo i “ludo”, nesigurno vrijeme u kojem živimo, jasno je da ni roditeljima nije lako…
– Najvažnije je da adolescentima treba postaviti granice jer postoje dokazi da oni sami to ne mogu. Majke adolescentica često mi tijekom razgovora u ambulanti znaju reći – ja sam njezina najbolja prijateljica. Na to se naježim. Uloga je roditelja da postavlja granice i pravila, a da ja imam prijatelja koji mi stalno nameće granice i pravila, vrlo brzo bi mi prestao biti prijatelj. Dakle, možemo govoriti o poželjnoj bliskosti, otvorenosti između djeteta i roditelja, ali činjenica da smo prijatelji je vrlo opasna jer je to na neki način podilaženje i gubljenje autoriteta.
I naše društvo nesvjesno je prepoznalo tu potrebu postavljanja granica kroz niz zakona.
Tu spada, primjerice, zabrana prodaje alkohola i duhana maloljetnicima, zatim zabrana izlaska vani kasno navečer bez pratnje punoljetnih osoba, dobno ograničenje upravljanja jačim motornim vozilom… Međutim, pitanje je koliko se te zakonske odredbe primjenjuju u praksi. Svi smo mi svjedoci nepoštovanja i ignoriranja različitih zakona. To promatraju i adolescenti i uče od nas. Tu mi, medicinari, ne možemo sami puno napraviti, možemo javnim istupima podizati svjesnost o problemu.
» A što roditelj, konkretno, treba kazati svom adolescentu koji želi navečer ostati dulje vani jer to rade svi njegovi prijatelji, premda se time krši zakon?
– Roditelji me često pitaju što da rade i strogo zakonski ja bih trebao, primjerice, reći držite se zakona i neka dijete bude kući do 23 sata. Realitet je, nažalost, sasvim drugačiji, posljedica bi bila paradoksalna. Taj adolescent, njegov roditelj, pa i ja bili bismo smatrani čudacima, adolescent bi vjerojatno bio stigmatiziran. Vezano uz to pitanje potrebna je društvena akcija, a na individualnoj razini čovjek može nastojati malo po malo osvijestiti adolescenta i pokušati ga navesti na razmišljanje da, ako se to već tako događa, barem ne bude prvi u nepoštovanju normi. Odnosno, da ne bude onaj koji ostaje zadnji, nego da se pokuša barem držati mainstreama ili u onoj polovici koja ide ranije kući.
» I, prema vašim iskustvima, imaju li roditelji uspjeha ako su uporni u takvim nastojanjima?
– Kroz svoj rad ja sam primijetio da djeca, pa čak i adolescenti, vole sigurnost, pravila i granice jer kada toga nema, upadaju u neizvjesnost. A neizvjesnost je jedan vrlo ružan osjećaj koji nitko od nas ne voli. Svi osjećamo to jer zapravo živimo u doba neizvjesnosti. Smatram, dakle, da granice moraju postojati, ne smijemo poticati neizvjesnost. Ne smijemo sve dopuštati, ali isto tako ne smijemo doći u situaciju da kontroliramo i zabranjujemo sve. Potreban je jedan balans i teško je sada generalno kazati gdje je taj balans, to je individualno i mogu govoriti samo na individualnoj razini.
Međutim, treba istaknuti rezultate jednog velikog istraživanja u kojem su istraživači Sveučilišta u Warwicku obradili 70 studija s čak 200 tisuća ispitanika, među kojima je bilo i moje istraživanje, u kojima su pratili kako strogi odgoj, onaj umjereni i onaj previše popustljiv utječu na neki negativan ishod, uključujući to da osobe postanu zlostavljači ili žrtve zlostavljanja. Pokazalo se da su ishodi bili jednaki kod djece koja su bila previše kontrolirana i kod one kojima su roditelji previše popuštali. Dakle, i jedna i druga krajnost je jednaka i ne valja.
» Što bi, po vama, društvo moglo i trebalo poduzeti da olakša roditeljima borbu s njihovim adolescentima, ali i da olakša samim adolescentima taj proces sazrijevanja?
– Jedan od primjera onoga što društvo radi tom adolescentu čije su odluke temeljene na onome odmah, sada i ovdje, a ne na promišljenosti jest stvaranje velikog pritiska upisa u srednju školu. Jasno je da je već odabirom srednje škole, što je uvjetovano ocjenama u osnovnoj školi, prilično determinirana djetetova budućnost. Sada se za upis gledaju već ocjene od petog razreda, a jasno je da netko s deset godina ne može imati jasnu sliku o tome što bi htio raditi u budućnosti.
U takvoj situaciji izbor srednje škole uglavnom i nije temeljen na djetetovoj odluci i želji, obično su to želje roditelja, moguće i njihove neostvarene ambicije ili se dijete, pak, povede za izborom svog prijatelja. To može imati vrlo dalekosežne posljedice. Jer, ako se pokaže, a pokaže se u velikom broju slučajeva da roditelji nisu izabrali ono što dijete zadovoljava, imamo cijele generacije nezadovoljnih ljudi, koji onda ne mogu ostvariti rezultate na poslu i u životu općenito. To je sve vrlo važno i o tome također treba razmišljati.
Ja sada ne mogu kazati što bi i kako trebalo, ali treba upozoriti kako se potencijalno radi o velikom dugoročnom problemu. U moje vrijeme bio je prijemni ispit za srednje škole, tada sam imao 14 godina i imao sam tek nekakvu mutnu ideju što bih možda želio raditi, što djeca s deset godina ne mogu imati. Moja poruka društvu bi bila ne ponašajmo se kao adolescenti, ne donosimo i mi sami odluke na temelju emocija i afekta, već zakočimo i promislimo i prije svega izbjegnimo česte promjene koje nose neizvjesnost i nepredvidivost. Za razliku od adolescenta, mi nemamo pravo na takvo ponašanje.
DIVNA ZENIĆ RAK
Nepisana norma
Dijete je dužno poštovati svoje roditelje i pomagati im u obavljanju poslova u obiteljskoj zajednici u skladu sa svojom dobi i zrelošću te biti obzirno prema članovima obitelji, stoji u novom Obiteljskom zakonu koji na snagu stupa 1. rujna. Koliko će, po vama, taj članak biti koristan za djecu, adolescente i roditelje?
– U osnovi se ne mijenja ništa. Mislim da je sličan članak postojao i prije. Novina je, čini mi se, dodatak “pomagati im u obavljanju poslova u obiteljskoj zajednici u skladu sa svojom dobi”. Riječ je samo o stavljanju na papir nečega što bi trebala biti nepisana norma, a to je da dijete mora imati i obveze. Koliko sam shvatio, ne postoji sankcija za nepoštovanje tog članka, a i koga biste sankcionirali?
Dijete jer ne poštuje ovaj članak, ili roditelje koji su zanemarili svoju odgojnu ulogu i doveli sebe i dijete u poziciju nepoštovanja članka?
Nadalje, što biste sankcionirali?
Tko određuje što je to u skladu s kronološkom dobi i kako će to roditelji određivati?
Što je s društvenim okružjem (poslovi u obiteljskoj zajednici na seoskom domaćinstvu ili gradu)?
Treba li adolescent koji nije nastavio srednjoškolsko obrazovanje zbog manjeg opterećenja pridonositi više od onoga koji ide u srednju školu itd.?
Po meni ovaj zakonski članak otvara više pitanja nego što daje odgovora.
Društveno – medicinska granica
Prema američkom Centru za prevenciju i kontrolu bolesti (CDC) adolescencija se, navodi doc. dr. Franić, dijeli na ranu (od 11 do 14 godina), srednju (14 do 18), te kasnu (od 18 godina do ranih 20-ih). Doc. dr. Franić ukazuje i kako u tom razdoblju, za razliku od dječjeg i odraslog razdoblja, nije postignuto značajnije smanjenje pobola i smrtnosti unatoč silnom napretku medicine u posljednjim desetljećima.
– Problem je što su glavni uzroci smrtnosti i pobola u adolescenciji nesreće, samoubojstva, ovisnosti i ubojstva (ovo posljednje kod nas ne tako često). Sve su to, na neki način, stvari koje nisu posve medicinske, već se nalaze negdje na društveno-medicinskoj granici. Imamo ponašanja koja su nepromišljena, nekritična, impulzivna, utemeljena na afektu i emocijama, a mogu rezultirati nepovoljnim medicinskim ishodima. Problem je što ih je nama medicinarima teško prevenirati samima bez šire društvene svjesnosti i angažiranosti – napominje doc. dr. Franić.
Izvor: slobodnadalmacija.hr
